ISTAKNUTE VIJESTI

Libijska antigadafijevska revolucija i navodna nevjerica Stjepana Mesića o neviđenoj brutalnosti njegovog libijskog prijatelja bile bi u svakom normalnom društvu povod za jednu širu javnu raspravu.

Gadafi, Stjepan Mesić i Budimir Lončar u Libiji

Povod takvoj raspravi bila bi, svakako, i ranija Mesićeva izjava kako na Bleiburgu, nije bilo ljudskih žrtava - niti ratnog zločina, kao što bi se na udaru javne kritike u normalnim i demokratskim društvima našlo i štošta drugoga iz repertoara ovog umirovljenika koji se nikako ne da umiroviti.

Međutim, u današnjoj Hrvatskoj to nije slučaj, što sasvim zorno kazuje u kakvoj se situaciji  nalazi hrvatsko društvo i mlada Hrvatska Država.

Da se u tom društvu nešto čudno događa bilo je očito već u prvim danima ovog tisućljeća, odnosno u trenucima kada je Mesićevo haško krivokletstvo od birača vrednovano mjestom Predsjednika Republike.

Na mogućnost takvog razvoja situacije, nekoliko mjeseci prije Mesićevog izbora, ukazao mi je jedan talijanski kolega. Točnije, prvu „prosudbu“ o Mesiću kao hrvatskom predsjedniku čuo sam u trenucima dok je prvi hrvatski predsjednik boravio u svojom posljednjem državničkom posjetu, onom Ivanu Pavlu II.

Takvoj „prosudbi“, zbog niza realnih i opipljivih parametara, u tim trenucima nisam pridavao nikakav osobit značaj. Mesić je u to vrijeme bio osoba bez potpore bilo koje značajnije političke opcije. U tim trenucima uz Mesića su, naime, bili Josip Manolić, Joža Boljkovac, Slavko Degoricija, Savka Dapčević-Kučar i nešto njegovih i njihovih sljedbenika, što je bilo nedostatno za bilo kakav  prevrat u državi kakva je bila Hrvatska pet godina nakon okončanja rata.

Ivica Račan i Dražen Budiša u tim su danima, na krilima inozemne potpore, okrupnjivali hrvatsku oporbu, pa su se kao realne političke opcije činile svega dvije mogućnosti.

Prva, kako će spomenuti dvojac, nakon Tuđmanove smrti, preuzeti punu odgovornost nad državom i druga, manje realna, kako će i nakon Tuđmana Hrvatsku voditi njegovi stranački nasljednici.

U tim trenucima uopće se nije činila realnom mogućnost da će Ivica Račan „izvrnuti“ koalicijskog partnera Dražena Budišu. Isto tako, rijetki su u tom razdoblju konca dvadesetog stoljeća smatrali mogućima da će „tehnomenadžerska“ struja unutar HDZ-a „izvrnuti“ domoljubnu opciju i hrvatske branitelje, te zajedno sa Račanovim SDP-om i pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj trasirati Mesićev put prema Pantovčaku.

Međutim, zahvaljujući vremenskom odmaku većem od jednog desetljeća i pokazateljima koji su u međuvremenu dospjeli u javnost, danas sa apsolutnom sigurnošću možemo kazati da se upravo to dogodilo. Ključni detalj za državnički uzlet Stjepana Mesića dogodio se, naime, unutar HDZ-a, odnosno unutar Vlade premijera Zlatka Mateše, današnjeg predsjednika HOO i zeta Franje Gregurića. Stariji i upućeniji HDZ-ovci odmah će se složiti s ovom tvrdnjom, prepoznajući kako je riječ o aluziji na netransparentnu prodaji Zagrebačke banke talijanskom Unicreditu, u kome je Moamer el Gadafi jedan od viđenijih dioničara.  Nije mali broj niti onih kojima je poznato da su ovu političko-obavještajno-financijsku „nepodopštinu“ izveli „dečki iz Henesya“, koji su preko Špiljak-Brozove „INE-Rusija“ i Gregurićeve „Astre“ odranije bili iznimno dobro „uštekani“ na Moskvu, a preko Davora Sterna i Nenada Porgesa na velike zapadne  banke u židovskom vlasništvu.

Pažljivijim kroničarima ovih događaja svakako nisu promakli niti detalji da je upravo promjena vlasničke strukture spomenute banke, uz izravni ulazak Georga Sorosa, izravno pogodovala jačanju određenih medija koji su odigrali iznimno značajnu ulogu u svemu što se događalo posljednjih desetak godina. Nemala je njihova uloga u rastu Mesićeve popularnosti pred prve izbore, preko procesa detuđmanizacije, izgradnje i održavanja Sanaderovog imagea, pa sve do pretvaranja Hrvatskog sabora u ovo što je danas i stvaranju teze o ostvarivanju cilja svih ciljeva – bezuvjetnom ulasku u EU.

„Dečki iz Henesya“, uglavnom potomci socijalističke društvene kreme, potpomogli su medijski uzlet svojih kolega, pa je zahvaljujući takvom slijedu događaja, kao i kasnijem ulasku kapitala u vlasništvu njemačkih socijal-demokrata, nekadašnji urednik lista Komunist postao nedodirljivim medijskim mogulom  u neovisnoj Hrvatskoj.

Naravno, u interesnom paketu s njima su, od samog početka, bili i nekadašnji pripadnici različitih jugoslavenskih agentura, među kojima su bile i takve vedete koje danas preko interpolove tjeralice traži njemačko pravosuđe.

U „uspjehe“ ove skupine, naravno, treba pridodati i dolazak Ive Sanadera na čelo HDZ-a, kao i sve ono što se događalo u vrijeme njegovog upravljanja Vladom i nekad najjačom hrvatskom strankom.

I nedavni boravci Jadranke Kosor i Ive Josipovića u strateškim destinacijama poput Libije, Egipta ili Kazahstanu, kao i njihova potraga za tamošnjim strateškim partnerima i investitorima, također se, što izravno ili neizravno, može svrstati u veće uspjehe „ekipe iz Henesya“ i njihovih  pomagača.

Ti političko-investicijski iskoraci hrvatskih državnih čelnika s konca prošle godine jasno oslikavaju svu strategiju bezidejnosti na putu ka izlasku iz krize u koju su nas sami upleli. Međutim, uopće ne zamijetih da je o tim promašajima strateških povezivanja sa Mubarakom, Nazarbajevim ili Gadafijem netko javno progovorio ili napisao nešto o tome.

Ne zamijetih, također, da se bilo koji hrvatski medij istraživački posvetio suradnji Moamera el Gadafija i nekadašnjih najviših dužnosnika jugoslavenskog diplomatskog, političkog ili obavještajnog aparata. Ne zamijetih niti istraživačke članke eminentnih hrvatskih pera o Gadafijevom ogromnom utjecaju u najvećoj banci u današnjoj Hrvatskoj, niti o poslovima s nekretninama koju obitelji Gadafi zajedno sa svojim „nekadašnjim“ jugoslavenskim prijateljima kontrolira u današnjoj Republici Hrvatskoj.

Ne zamijetih, isto tako, niti natpise o libijsko-hrvatskoj suradnji u ostalim gospodarskim granama, kao niti imena glavnih nositelja tih poslova s hrvatske strane.

Umjesto takvih natpisa koji bi nam pomogli shvatiti realnost naše vlastite slike, prinuđeni smo čitati i slušati Mesićeve nebuloze o nevinosti Titovih ubojica i nedužnost velikog prijatelja Jugoslavije Moamera el Gadafijevoj.

Pitanje je: Do kada "dečki"?


Ilija Zovko

 

Vezani članci:

EKSKLUZIVNO: Moamer el Gadafi je oženjen Hrvaticom

HRVATSKA BEZ GLASA: Tko su pravi vlasnici medija u Hrvatskoj?

ANALIZA: Strane banke kontroliraju hrvatsko gospodarstvo - "Od 2000. godine, za godinu dana, strancima prodano 44.2% ukupnog hrvatskog bankarstva, do kraja 2003. 90,4%"

Miroslav Kutle progovorio: Hrvatskom upravlja tehno-menadžerski lobi

Ostavka čelnika UniCredita zbog prevelikog utjecaja Libije

SKANDALOZNO: Sin Džemala Bijedića i britanski investitori mijenjaju izgled najljepše šoltanske uvale

Misija u Kirgistanu: Budimir Lončar kreator i treće karijere Stipe Mesića

Nakon Tuđmana hrvatskom su politikom upravljale inozemne obavještajne službe

KOLUMNA PETKOM ILIJE ZOVKA: Lustracija u obrnutom smjeru

Jadranka Kosor u Libiji uz Borisa Tadića, Boruta Pahora i Harisa Silajdžića: Mislim da ovjde možemo tražiti tržište

Mesićevim stopama: Josipović u Libiji

Kolumna petkom Ilije Zovka: Strane investicije ili dovršetak rasprodaje obiteljskog srebra

Kraj njemačko-hrvatskog savezništva: Ultimatum Angele Merkel Hrvatskoj zbog Josipa Perkovića

Dečki iz Bruxellesa preuzeli MORH, HV i nacionalnu sigurnost

Mesić: Ne vjerujem da je moj prijatelj Gadafi naredio masakr

Stjepan Mesić: Na Bleiburgu nije bilo zločina

Michael Palaich, autor filma "Bleiburška tragedija": Velika Britanija je suučesnik u komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom (Video)