ISTAKNUTE VIJESTI

U prvom dijelu razgovora s Mikom Palaićem bila je riječ o njegovu značajnom dokumentarnom filmu o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu, posebice o ulozi britanskih vlasti u izručenju hrvatske vojske i civila Titu, znajući da će većina vraćenika biti poubijana. Ali, Mikov rad za Hrvatsku nije počeo snimanjem filma o Bleiburgu. Zanimalo nas, dakle, što je njega (amerčkkog Hrvata treće genaracije)  ponuklo pridružiti se borbi za slobodu Hrvatske, što je na tom polju poduzimao i s kim je surađivao. Ovdje donosim taj dio priče iz Mikova života,a to je istovremeno i dio povijesti rada hrvatske emigracije za slobodu svog naroda i domovine.

>>Ekskluzivni interview - Michael Palaich, autor filma "Bleiburška tragedija": Velika Britanija je suučesnik u komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom (Video)

>>EKSKLUZIVNO: Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. - Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom! (VIDEO)

Počnimo od korjena, iz kojeg dijela Hrvatske potječu vaši preci i kada su stigli u Ameriku?

Moji djed i baka došli su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa početkom XX stoljeća. Djed mi se zvao Franjo Palaić, on je došao prvi, ali imigracijske vlasti su ga odbile zbog nekog neobjašnjenog zdravstvenog razloga i stavile na brod koji se vraćao u Trst. Dok je brod isplovljavao iz njujorške luke, djed je skočio s broda u more i otplivao na obalu. Ostatak života u Americi proveo je kao ilegalni useljenik. Devetnaestogodišnja Ljubica, rođena Vidović, moja baka, u Ameriku je ušla kroz poznati Ellis Island u New Yorku nakon što se djed smjestio u Detroitu, u Michiganu. Oboje su bili aktivni u katoličkoj crkvi Svetog Jeronima u Detroitu. Detroit je inače stekao slavu kao svjetski centar automobilske industrije, a nešto kasnije postao je poznat i po svojoj originalnoj glazbi koja je dobila ime „Motown“.

Franjo Palaich Meat Market

Kakav je tada bio život u Detroitu? Jesu li Vaši djed i baka bili aktivni u lokalnoj hrvatskoj zajednici?

Djed je bio mesar, što ne čudi budući da je Petrinja sjedište Gavrilovića. Usprkos svome ilegalnom statusu, djed je na kraju uspio otvoriti vlastitu trgovinu. Baka, moj otac i tete pomagali su radeći u trgovini nakon škole i preko vikenda. Trgovina je bila smještena u dijelu Detroita u kojem je u to doba živjelo dosta Hrvata. Oni su bili članovima Hrvatske bratske zajednice do Drugog svjetskog rata, kada su napustili tu organizaciju iz protesta zbog njenog odnosa s Titovom komunističkom partijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hrvatska je bratska zajednica skupljala novac za Titove partizane. Naravno, Amerika je podržavala Tita, pa bi bilo teško bilo kojem Hrvatu suprostaviti se skupljanju novca za Titove snage, jer bi se na osudu Tita gledalo kao na simpatiziranje Njemačke i stoga kao na protu-američku aktivnost. U to je doba HBZ promijenila svoj pravilnik i dozvolila učlanjivanje drugih slavenskih nacionalnosti, unatoč svoga imena. Negdje su u to doba organizaciju infiltrirali i pro-jugoslavenski elementi. Razdor koji je uslijedio imao je dalekosežne posljedice na hrvatsku zajednicu u Detroitu. Sve do godine 1991. zajednica je ostala podijeljena na dvije frakcije: pro-jugoslavensku s jedne strane, i hrvatsku nacionalističku s druge. Mogu reći da nikada nisam čuo da se bilo tko u mojoj obitelji identificirao kao “Jugoslaven”. Mi smo oduvijek bili samo Hrvati. Kada je Japan napao Pearl Harbor i Amerika je ušla u Drugi svjetski rat, moj se otac pridružio američkoj vojsci. On je oduvijek bio zakleti anti-komunist, a kao američki vojnik, borio se i protiv fašizma.

Budući da ste odrasli u Detroitu uz različite hrvatske frakcije, da li Vam je bilo teško “ugledati svjetlo”, odnosno uvidjeti da je jugoslavenska država bila ne samo umjetna tvorevina, nego i teroristička država?

Ne, uopće, ja sam na vlastitoj koži iskusio opresivnu narav Jugoslavije zbog svoje političke aktivnosti. Moj rad u Pokretu za hrvatsko oslobođenje počeo je godine 1978. kad me nekolicina vrlo idealističnih i odlučnih Hrvata zamolila za pomoć. Ja bih ih od milja nazvao fanaticima. Od svih hrvatskih emigranata, politički emigranti koji su poplavili dijasporu nakon “Hrvatskog proljeća” 1971. bili su bez konkurencije politički najaktivniji i najpredaniji ideji hrvatske nezavisnosti. Duboko su me se dojmili hrvatski useljenici koji su preuzeli palicu borbe za hrvatsku nezavisnost. Svaki se hrvatski useljenik neizbježno morao suočiti s važnom životnom dilemom gotovo neposredno nakon svog dolaska u dijasporu. On se morao proglasiti Hrvatom, ili ostati neutralnim, i na taj način prešutno podržavati jugoslavenski režim.

Svi Hrvati nisu se uključili u pokret. Jugoslavenska tajna policija UDBA bila je aktivna u svim hrvatskim zajednicama u svijetu i uvijek je slušala i promatrala. Naprimjer, nakon hrvatskih misa, piknika ili proslava nekih hrvatskih prigoda, često su se skupljali potpisi za razne peticije. To su bile peticije članovima američkog kongresa, senatorima ili parlamentarne predstavnike. Nekada su to bile peticije za oslobađanje političkih uznika u jugoslavenskim zatvorima (kao što su to bili Tuđman, Paraga, Veselica, Gotovac, Kovačević...). Ili se radilo o peticijama koje su ukazivale na neko od jugoslavenskih političkih ubojstava koje je otkrila organizacija Amnesty International. Bilo kako bilo, useljenik je morao donijeti sljedeću odluku gotovo odmah nakon pristizanja u inozemstvo: hoću li se usprotiviti jugoslavenskoj opresiji i podignuti glas, ili ću ostati neutralan i prešutno omogućiti jugoslavenskoj vlasti da i dalje nastavi svoju sistematsku opresiju Hrvata bez ikakve opozicije.

Hrvatski emigranti odrekli su se svega kad su podigli glas protiv jugoslavenskog ugnjetavanja. Znali su da se nikad neće moći vratiti u rodni kraj. Majke i očevi umirali su, braća i sestre su se ženili i udavali, ali hrvatski aktivist se nije mogao vratiti, čak niti za pogreb roditelja, jer bi mogao biti uhićen, bačen u tamnicu ili nešto puno gore. Poznavao sam ljude koji su proveli čitav životni vijek u dijaspori a da se nisu nikad smijeli vratili u domovinu. Poznavao sam još i više njih koji su u dijaspori proveli trideset ili četrdeset godina prije nego što su se vratili u Hrvatsku 1991. godine. Promatrao sam ih izdaleka i divio se njihovoj hrabrosti, požrtvovnosti i upornošću kojom su se borili za postizanje cilja slobodne Hrvatske. Upravo ta grupa aktivnih hrvatskih domoljuba prigrlila me 1978. godine i moj je život tada krenuo potpuno drugim putem.

Ubrzo nakon što sam se priključio pokretu za hrvatsko oslobođenje, na vlastitoj sam koži iskusio represivnu snagu jugoslavenskog režima. Počeo sam primati prijetnje smrću nakon što sam objavio neke neugodne članke o jugoslavenskom režimu u novinama u Detroitu i u Wall Street Journalu. A onda je 29. studenog 1983. godine, na dan kada su Jugoslaveni slavili ono što se ovdje u emigraciji nazivalo Jugo danom, netko zapucao iz sačmarice na moju kuću, dok sam se ja u to vrijeme igrao s djecom na podu u dnevnom boravku. Međutim, ako su mislili da će me prijetnje i zastrašivanje ušutkati, grdno su se prevarili. Po prirodi sam pomalo tvrdoglav, a osim toga sam odrastao u Detroitu, koji baš nije poznat kao grad koji rađa nježne ljude. Nije mi palo na pamet tolerirati pokušaje nekog jugoslavenskog siledžije iz Udbe da me ušutka.

Demonstracija protiv Jugoslavije u Detroitu: 'Hrvati nikad neće priznati Jugoslaviju kao svoju domovinu'

Osamdesetih su godina Hrvati iz Detroita, uz pomoć svojih prijatelja iz susjednog Windsora u Ontariju u Kanadi, dali značajni doprinos borbi protiv Jugoslavije. Vi ste bili jedna od vodećih osoba među tim aktivistima. Što se u to vrijeme događalo u Detroitu?

Tog dijela života rado se sjećam kao vremena osobnog rasta. Imao sam sreću surađivati s izuzetno discipliniranim i hrabrim ljudima. U toj sam ranoj fazi uglavnom bio u doticaju s ljudima iz Hrvatske republikanske stranke. Razlog tomu je bio to što su oni tada bili najaktivnija i najradikalnija grupa u mojoj okolici. Isto me tako impresioniralo to što su imali jasnu ideološku pozadinu i zavidnu unutrašnju disciplinu pod vodstvom Dr. Ive Korskoga. Petar Ivčec i Marko Stipaničić dvojica su ljudi koji su odgovorni za moje uključenje u Pokret za hrvatsko oslobođenje godine 1978. Kako sam već naveo, tada sam živio u Detroitu, a njih su dvojica živjela u Windsoru, s druge strane rijeke koja razdvaja Ameriku od Kanade. Mi smo, uz nekolicinu drugih organizacija, bili vrlo aktivni u tom razdoblju. Neke su od naših aktivnosti bile ograničene na lokalnu razinu, dok su druge akcije imale dalekosežnije posljedice. Ivčec je bio inovativan, kreativan i odvažan. On je vrlo inteligentan i načitan, iako nikad nije diplomirao na sveučilištu. Stipaničić je tih ranih godina bio izvrstan javni govornik koji je živio za hrvatsku politiku. Moja je uloga tih godina bila uglavnom strateška i taktička, iako sam djelovao i kao glasnogovornik zajednice u kontaktima s američkim medijima.

Koja Vam je bila prva značajnija akcija u radu za Hrvatsku?

Moja je prva veća akcija bilo dijeljenje letaka ispred zgrade konvencijog centra u Detroitu godine 1980. za vrijeme konvencije američke Republikanske stranke. Na toj je konvenciji Ronald Reagan bio nominiran za republikanskog predsjedničkog kandidata stranke. Tog sam dana sticajem okolnosti bio bolestan i na televiziji sam gledao Reagana kako daje konferenciju za tisak. Ono što do tada nisam znao, sve dok na svoje zaprepaštenje nisam čuo Ivčecov glas na televiziji, bilo je to da je Ivčec nekako uspio pribaviti novinarsku iskaznicu koja mu je omogućila pristup dužnosnicima američke Republikanske stranke. Ivčec je pred milijunima gledatelja na televiziji upitao Reagana što će on, kao zakleti anti-komunist, učiniti kada se u budućnosti Hrvatska podigne protiv jugoslavenskih vlasti. U tom sam trenutku naučio koliko jedna osoba može postići ako je dosjetljiva i odlučna. Kasnije je, dok je Ivčec prolazio ispred dvorane u kojoj se odvijala konvencija, uz njega pristala crna limuzina. Otvorila su se vrata, a u limuzini je sjedio George H. W. Bush, bivši Direktor CIA-e i tadašnji kandidat za republikanskog potpredsjednika. Ivčec je još uvijek oko vrata imao novinarsku iskaznicu i Bush ga je prepoznao s konferencije za tisak. “Mogu li vas kamo odbaciti?”, upitao je Bush. “Ne”, odgovorio je Ivčec. Čak niti on nije imao dovoljno hrabrosti ući u limuzinu s bivšim Direktorom CIA-e dok mu je oko vrata visila lažna akreditacija. “Ne, hvala.” odgovorio je.

Ivčec je bio jedan od mojih političkih mentotreće generacije američkim Hrvatom,ra i puno godina kasnije ponovo sam se prisjetio moći novinarske akreditacije. Iskaznicu novinarske agencije koju sam sâm uspostavio (Pan National News Agency) upotrijebio sam kako bih putovao u Sarajevo i iz Sarajeva za vrijeme opsade 1993. godine. Također sam je upotrijebio kako bih neke ljude izvukao iz Sarajeva za vrijeme rata.

O Vašem radu tokom Domovinskog rata rado bi čuli nešto kasnije, a sad nam recite nešto o "famoznom" Yugo autu u Americi i kako je Yugo postao dio političke borbe.

Yugo je u Ameriku stigao 1985. godine pod pokroviteljstvom tvrtke Yugo America. Predsjednik novo-upostavljene tvrtke bio je bivši Ambasador u Jugoslaviji i prijatelj Slobodana Miloševića, Lawrence Eagleburger. Mi smo održali bezbroj demonstracija protiv te tvrtke, a isto su učinile brojne hrvatske organizacije diljem Amerike. Mi smo, međutim, imali prednost jer smo bili iz “svjetskog centra automobilističke industrije”. Sve veće automobilističke publikacije imaju središta u Detroitu, pa smo stoga imali bolji pristup tom mediju. Shvatili smo da ćemo pridobiti američke proizvođače automobila na našu stranu ako naglasimo da je Yugo u Americi odgovoran za dumpingDumping je termin koji znači uvoz ispod tržišne cijene proizvoda, što konkurenciji daje nepoštenu prednost. Isto smo tako tražili podršku sindikata United Auto Workers Union (UAW) koji ima središte u Detroitu.

U takvoj anti-uvoznoj klimi bilo je relativno lako postići da u novinama budu objavljeni članci koji su u povoljnom svjetlu predstavili sve naše žalbe, a američki su proizvođači automobila upravo obožavali naše demonstracije. Ivčec i ja smo isto tako imali svoje vlastite kampanje pisanja grafita. Izlazili bismo u dva ili tri sata ujutro i po gradskim zidovima i autoputima ispisivali slogane “Dolje Yugo”. Jedan od grafita završio je ispred zgrade Američke savezne vlade u kojima su bili smješteni uredi F.B.I.-a. U gradu punom grafita, naši su grafiti “Dolje Yugo” dobili počasno mjesto najboljih autoputnih grafita u lokalnim novinama. Mislim da je naša kampanja, zajedno s lošom kvalitetom Yuga, doprinijela negativnog percepciji tog auta i smanjila njegovu prodaju u SAD-u. To je dugoročno imalo negativan utjecaj na jugoslavenski izvoz i na jugoslavensku ekonomiju, a to je upravo i bio naš cilj.

Osim Hrvata, Albanci su se također borili protiv beogradskog režima i tvorevine Jugoslavije, kakvi su bili odnosi hrvatskih i albanskih emigranata u Americi, posebice u Detroitu?

Moj prvi susret s albanskom zajednicom u Detroitu dogodio se prilikom demonstracija protiv određenog godišnjeg festivala koji se održavao u centru Detroita. Festival se zvao “Jugoslavenski festival” i postao je godišnjim događajem tijekom kojega su Hrvati, a kasnije i Albanci, stajali na ulazima u festival i dijelili letke u kojima su osuđivali Jugoslaviju i suradnju američke vlade s jugoslavenskom vladom. Prve godine su s nama bila tek dvojica Albanaca koji su nam pristupili nakon što su na vijestima vidjeli našu akciju. Sljedeći dan, ista su se dvojica pojavila s automatskim oružjem. Nakon toga su počeli otkopavati travu koja se nalazila oko spomenika na ulazu u festival, i podigli je kao tepih pod koji su onda smjestili strojnice. Na taj način su bili “čisti” u slučaju da ih policija pretrese, ali bi bili spremni na sukob s Jugoslavenima ako do njega dođe. Bilo ih je teško uvjeriti da su naše akcije političke. Nismo imali namjeru dopustiti da se demonstracije pretvore u krvoproliće, i na kraju smo ih uspjeli uvjeriti da nasilje nije naša svrha.

Par godina kasnije osnovali smo organizaciju koju smo nazvali Hrvatsko-albanski savez. Dr. Ante Čuvalo bio je jedan od prvih članova na hrvatskoj strani, uz Petra Ivčeca, Marka Stipaničića i mene. To je od početka bio pomalo nevjerojatan savez. Albanci su za cilj imali uspostavljanje Kosovske republike unutar Jugoslavije, a Hrvati su zahtijevali slobodu koja dolazi uz nezavisnost. Albanci su usko surađivali s američkim obavještajnim službama, a Hrvati su iste službe smatrali saveznicima jugoslavenske Udbe. Mnogi Albanci nisu vjerovali Hrvatima, jer su Hrvati Slaveni. To je, naravno, zbog njihovih strašnih iskustava sa Srbima na Kosovu. Ali imali smo zajedničkog neprijatelja i to je bilo dovoljno da se ujedinimo u zajedničkim naporima protiv Jugoslavije.

U to doba nismo uopće imali pojma koliko će naš savez smetati jugoslavenskim i američkim vlastima. Kasnije smo pročitali izvješća američke vlade koja su imenom navodila Albansko-hrvatsku zajednicu i opominjala da bi u budućnosti moglo doći do raspada Jugoslavije. Američki senator Jesse Helms napisao je u izvješću Odbora Senata za odnose s inozemstvom tek nakon što smo uspostavili naš savez kako će Amerika u budućnosti vjerojatno morati odlučiti hoće li pomagati komunističkoj Jugoslaviji, ili će podržati nesrpske etničke grupe koje će se boriti za slobodu i demokraciju. Godine 1983. napisao sam članak u svojstvu Direktora za javne poslove Albansko-hrvatskog saveza koji je bio objavljen u Wall Street Journalu pod naslovom “Jugoslavenski nemirni ne-Srbi”. U tom članku sam postavio pitanje ispravnosti davanja zajmova režimima kao što je jugoslavenski jer oni zapravo samo podupiru nesposobne represivne strukture koje bi nam jednog dana mogle eksplodirati u lice.

U to vrijeme hrvatska zajednica u Detroitu, u suradnji sa skupinom djelatnika iz Windsora, bila je živahna i dinamična, što se još događalo u toj zajednici tih godina?

Uz aktivnosti koje sam netom opisao, isto sam tako sudjelovao u slanju audio vrpca na adrese koje smo nasumice odabrali u telefonskim imenicima raznih gradova u Hrvatskoj, dok je još bila u bivšoj Jugoslaviji. Vrpce bi na početku imale par minuta glazbe (u slučaju da ih presretne jugoslavenska policija), a nakon toga su sadržavale govor u kojemu se objašnjavalo zašto se Hrvatska mora osloboditi srpske dominacije unutar Jugoslavije. Ljudi su neke od tih vrpca preslušali i zadržali, a većina je vjerojatno bila predana policiji. Korist je bila dvostruka: kao prvo, ljudi su poslušali vrpcu i možda je presnimili prije nego što su je predali policiji. Nadalje, to je među policijom stvorilo osjećaj paranoje, jer nikad nisu znali koliko je vrpci predano, a koliko zadržano. Njihovi ljudi su se sada morali baviti i ovim dodatnim zadatkom presretanja pošte iz inozemstva, kako bi spriječili protu-jugoslavensko rovarenje hrvatskih nacionalista poput nas.

Nadalje, za vrijeme Olimpijade u Sarajevu 1984. godine započeli smo kampanju širenja lažnih informacija usmjerenu protiv jugoslavenskog osiguranja na Olimpijadi. Znali smo da američke obavještajne službe, na zahtjev jugoslavenskih vlasti, prate naše aktivnosti i komunikacije. Isto smo tako znali da postoji nekoliko ljudi unutar hrvatske i albanske zajednice koji su pružali informacije američkim obavještajnim službama. Stoga smo počeli nazivati jedni druge i upotrebljavati dvosmisleni jezik aludirajući na neku aktivnost za vrijeme Olimpijade. Telefonski razgovori odvijali su se otprilike ovako: “Kada putuješ u Sarajevo?” Sugovornik bi odgovorio: “Nisam siguran, ali naša grupa će ući u Jugoslaviju preko Austrije.” “Čuo sam da će se snijeg topiti na Igmanu.” Također bismo “slučajno” naletili na informatore iz hrvatske ili albanske zajednice i započeli razgovor s njima. “Čuj, gledaj vijesti za vrijeme Olimpijade. Dogoditi će se nešto zanimljivo.”, rekli bismo informatoru. Naravno, nismo uopće planirali nikakvu akciju, ali smo poznavali moć lažnih informacija i znali smo da razne agencije razmjenjuju informacije koje prikupljaju iz svih svojih izvora. Bilo nam je jako drago kad smo pročitali da je jugoslavenski režim morao pojačati svoju vojnu zaštitu oko Sarajeva za nekoliko tisuća vojnika, i to kao odgovor na naše “prijetnje”. Tanjug je izvijestio novinskim agencijama na Zapadu da su obavještajne službe dobile informaciju da hrvatski nacionalisti planiraju omesti Olimpijadu i da je potrebno povećati vojno prisustvo zbog prikupljenih informacija - lažnih informacija koje smo mi podmetnuli. Ova je igra, iako zanimljiva, bila i opasna. Morali smo biti sasvim sigurni kako nas se ne bi moglo optužiti za neki kriminalni čin, kao što je zločinačka zavjera. Naše izjave nisu se mogle, čak niti uz pomoć bujne mašte, interpretirati na način da znače da smo organizirali neku nezakonitu akciju koja bi mogla rezultirati dogogodišnjim zatvorskim kaznama. Znali smo da ako ne budemo izuzetno pažljivi pri svakoj riječi, da bismo mogli završiti u zatvoru zbog zavjere.

Slučaj Pjetera Ivezaja još je jedan zanimljiv slučaj u koji smo bili uključeni, a koji je bio popraćen u nacionalnim medijima. Pjetera Ivezaja uhitila je jugoslavenska tajna policija godine 1986. prilikom posjete obitelji na Kosovu. Činjenica da je Ivezaj američki državljanin nije spriječila njegovo uhićenje, suđenje i osudu na dogododišnju zatvorsku kaznu. Njegov takozvani zločin bio je sudjelovanje na protu-jugoslavenskim demonstracijama u Detroitu pet godina prije njegovog uhićenja u Jugoslaviji. Američkim medijima je u početku potpuno promakla bit cijele te priče. Oni su isprva ignorirali cijeli slučaj, a kada su konačno napisali kratki paragraf o Ivezajevoj zatvorskoj kazni, potpuno im je promakao najvažniji dio priče. Nama Hrvatima to je bilo očigledno, ali kako je jugoslavenski režim znao da je Ivezaj sudjelovao u anti-jugoslavenskim demonstracijama u Detroitu, ako jugoslavenska tajna policija nije aktivno skupljala informacije o anti-jugoslavenskim useljeničkim grupama u Americi? Pomisao da američki državljanin može biti uhićen i zatvoren u komunističkom zatvoru nakon što je ostvario svoja američka prava na slobodu govora razbjesnio je Amerikance, a američka vlada je bila dovedena u neugodan položaj nemogućnosti obrane svoj komunističkog prijatelja, Jugoslavije. Naša kampanja da se Ivezaja oslobodi iz jugoslavenskog zatvora bila je uspješna. Ivezaj je bio pušten iste godine, nakon svega nekoliko mjeseci u zatvoru.

Petar Ivezaj i Michael Palaich

Kako gledate na navedene i druge djelatnosti iz tih dana iz današnje perspektive?

Aktivnosti u koje smo bili uključeni prebrojne su da bi ih se ovdje detaljno navelo, ali dovoljno je da bi ukazali da je važno pogledati u prošlost i objaviti ove i slične   informacije zbog toga što je potrebno objasniti ljudima da revolucija za oslobođenje Hrvatske od Jugoslavije nije započela 1989. godine. Temelji su postavljeni desetljećima prije, a postavili su ih ljudi koji su žrtvovali puno više nego ja. Ovo ne znači da bi nezavisnost Hrvatske bila ostvarena bez ostalih međunarodnih utjecaja kao što su bili poljska Solidarnost, pad Berlinskog zida, Papa Ivan Pavao II, Ronald Reagan, i, da, čak i Milošević sa svojim velikosrpskim težnjama.

Meni je bilo jasno, a i većini drugih sudionika, da je došlo vrijeme da se koncentriramo na ostvarenje nezavisne džave, kao i na raspad Jugoslavije. Kao i zgrada koja mora imati plan prije nego što se počne graditi, uspješna revolucija mora imati plan za razdoblje nakon revolucije kako bi nova država mogla dugoročno preživjeti. Jedno je srušiti zgradu, a nešto sasvim drugo izgraditi drugu, bolju i jaču zgradu na njenom mjestu. Dobri, hrabri i predani ljudi s kojima sam radio tih ranih godina dragovoljno su sudjelovali u razbijanju Jugoslavije, ali i u izgradnji nove mlade države. Kad je godine 1991. započela druga faza revolucije, otisnuo sam se iz Sjedinjenih Država zajedno s njima u nadi da ću nastaviti borbi na terenu, u Hrvatskoj. Nažalost, taj je put započeo loše kada su me njemačke vlasti uhitile u Frankfurtu i optužile za šverc oružjem, streljivom i opremom za noćno snimanje.

Razgovarao: Ante Čuvalo