Njih ima na stotine. Produbljuju podjele, ovamo na Zapadnom Balkanu, »regionu«, ili kako se to već naziva, pojma nemam, meni je dostatno Herceg Bosna i Hrvatska, ostalo je samo susjedstvo, bliže ili dalje. Radi se o spomenicima. Tako nas izvijestiše oni koji se nazvaše Novinarski tim Balkanske istraživačke mreže (BIRN). Kažu da su proveli opsežno istraživanje u svezi s poslijeratnim podizanjem spomenika na Balkanu. Pa onda rekoše da ih je malo utemeljeno na utvrđenom činjeničnom stanju, potkrijepljeno sudskim presudama. Dirljivo, kao udarac šakom u nos. Vi ne znate, mi ćemo vam kazati što su vaše svetinje i što su vaše veličine.

Na sve ovo sličio mi je i navodni svečani ulazak države Hrvatske u Europsku uniju. Raspirlitali se mediji čitav bogovjetni dan i nikako da ušute. A ljudima, pak, nije do priče. Oni su se nekada borili za tu državu, sad gledaju kako će preživjeti. Na slavlje su zapravo došli oni koji su Hrvatsku najmanje željeli. Bila je tu ponajprije Vesna Pusić, građanka, drugarica, što li, koja optuži svoju zemlju da je napadala drugu, BiH, iako ju je opskrbljivala oružjem, zbrinjavala joj prognane i ranjene, pomagala na razne druge načine. Ali, drugarica iz odnarođene obitelji tako reče i to bi trebala biti istina. Bi tu i trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović koji kao odrasli muškarac nije imao petlje sudjelovati u Domovinskom ratu, ali jest kad je kasnije trebalo protiv njih pisati optužnice za Haag. Proguguta i on nešto o građanima i građankama. Kako i ne bi kad ga savjetuje Dejan Jović, kažu, britanski čovjek u njegovom uredu te jedan od 10 najmoćnijih Srba. Ni Zoran Milanović, trenutni predsjednik hrvatske vlade, nije nimalo daleko od ovoga jata, dapače. I on je zbrisao kad se branila domovina. Sada u svome djelovanju luta od nemila do nedraga, kako se nama čini, a zapravo radi samo ono što jedino zna, opija se sirenskim zovom građanina svijeta i Europe, tko šljivi tu malu Hrvatsku. Uslikali su se i s Tomom Grobarom ili Tomislavom Nikolićem, srbijanskim predsjednikom što ga Šešelj na Ravnoj gori proglasi četničkim vojvodom za zasluge u sravnjivanju sa zemljom sela i stanovnika Antina, ono tamo u Domovinskom ratu. Niti se pokajao niti je odbacio vojvodsku čast. Baš umilno za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, s Trga bana Josipa Jelačića za uspomenu i drugarsko sjećanje dok se ne nađemo opet u »regionu«. Ona, Angela Merkel, predsjednica njemačke vlade, sve bi to pokvarila, ali ne će. Ne treba nam dolaziti, mi svoje komuniste ne damo. Josip Perković može mirno spavati. Tvrde to i Britanci koji su poslali jako izaslanstvo na hrvatsku proslavu ovih dana. Neka se zna tko je s kim. Što više komunizma, to više i Britanaca. Onako kao na Bleiburgu. Križni put može početi.

Raspisah se tko je sve pozvan na proslavu, a ostavih one koji nisu. Puno ih je, spomenut ću najprije branitelje. Odnosilo se prema njima kao prema nebitnom ukrasu. Neka ih, tu su negdje, ali koga briga za njih. Ako tko dođe, dođe. Isto snađe i Hrvate iz Vojvodine, one preostale nakon etničkog čišćenja, o kojem nitko ne želi govoriti, tamo devedesetih godina prošloga stoljeća. Ne bi rata u Vojvodini, ali oni su čistili, oni što se danas slikaju s Pusićkom, Milanovićem, Josipovićem... Ušutjeli se Britanci o tome, kao i o čišćenju, kako ružno zvuči ova riječ za ljudsku sudbinu, u banjalučkom kraju. Završen posao, ne treba to više spominjati, gradimo nove odnose na temelju... čega, tko bi ga znao, sve je šuplje kao ono kad drug Tito, 9. po redu svjetski zločinac, mrmljaše: drugarice i drugovi. A nama u školi pričaše o junaku Gavrilu Principu koji zapali Prvi svjetski rat. Jesmo bili mali, ali smo opet shvaćali kako nešto s pričom nije u redu. Da se to ne bi događalo i današnjoj djeci, Marko Perković Thompson jasno i glasno govori o onome tko smo i što smo. Uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju održa koncert pred punim poljudskim stadionom. Šutjeli su o svemu, uzalud. Prava Hrvatska bi tada tu. Pjevala je svoje pjesme i sjećala se svojih junaka. Bude li trebalo ponovno će na bojišnicu, a oni će se drugi razbježati poput miševa. I ne treba žaliti. Kad se živi, živi se pošteno i čestito, inače od toga života nema ništa.

Stvarno, ne smijemo preskočiti govor naših umišljenih veličina da će nam ulazak u Europsku uniju otvoriti vrata blagostanja. Te ovo ćemo, te ono ćemo. Meni na pamet pada Kina. Neprestano je optužuju da guši medijske slobode, da ograničava Internet, da... Naizgled i jest tako. Umjesto YouTubea imaju svoj, umjesto Googlea, imaju svoj, umjesto Facebooka imaju svoj... i sve tako u istom stilu. No, smicalica je u tome da na taj način štite svoje gospodarstvo, stvaraju nova radna mjesta. Jednostavno, zarada umjesto tuđim multinacionalnim tvrtkama ostaje njima. Zbog toga su oni zabrinuti, a Kinezi sasvim opušteni uživajući u velikom gospodarskom skoku. I ne preostade velikom  Zapadu ništa drugo nego uhođenje, ne samo Kineza, nego poglavito svojih. Negdašnji šutljivi djelatnik Snowden sve razotkri pa mu sada rade o glavi. Razvidnost, sloboda medija, ljudska prava, ma tko je ono o tome govorio?

Dok čekamo razvitak događaja oko izručenja komunističkog uhode Josipa Perkovića Njemačkoj ili događaja oko početka lustracije u hrvatskom narodu, prisjetimo se da kao kršćani ne bismo smjeli stajati po strani. Istina, ponekada mi dosadi o tome govoriti i ponavljati se, ali se konačno trebamo probuditi. Nema veze, može to značiti i početak lustracije u crkvenim redovima, početak iskorjenjivanja korupcije i raznih lobija počevši od onih gay, svejedno, nama je baš tada čvršće ići naprijed. Poručuje nam to i Francois Murad, svećenik kojeg su smakli sirijski pobunjenici. I nije nažalost jedini, ti pobunjenici revno smiču kršćane, alavite, šiite, umjerene sunite. Zna se kako treba Sirija izgledati. Uoči summita G8 papa Franjo je u pismu britanskom premijeru Cameronu molio da ušuti oružje u Siriji i da se ulože svi napori kako bi se zaustavila stradanja kršćana, ali i svih Sirijaca. Njegov je odgovor bio da će Velika Britanija slati oružje pobunjenicima. Mediji u hrvatskom narodu o tome nisu izvještavali. Njima je bilo važno što Tvrtko Jakovina misli o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Što, pak, misle drugi povjesničari o tome nas također nisu izvijestili. Zbog toga počnimo govoriti sami. Ne dajmo da nas ušutkaju. Budimo puno glasniji nego ovih dana kad smo ulazak Hrvatske primili na znanje, ustežući se od bilo kakvog slavlja, a i prosvjeda. Ovo je naša zemlja, ovo je naša povijest, nas Hrvata i Hrvatica, nikakvih građana i građanki, drugarica i drugova..., pojasnimo to još jednom. Naravno, svakog dobronamjernog gosta lijepo ćemo ugostiti.

Miljenko Stojić