Ivan Miklenić: Dužničko ropstvo
Jedna od posljedica neprimjerenoga upravljanja Hrvatskom, a koje je na djelu posebno intenzivno posljednjih 15 godina, sve je opipljivija u sve težem osiromašenju sve većega broja ljudi u hrvatskom društvu.
To osiromašenje ima puno oblika ili lica, a zahvaća kako samu državu Hrvatsku tako i stalno sve veći broj njezinih stanovnika, te se može govoriti o sve očitijem dužničkom zarobljeništvu. Ta pojava toliko je ozbiljna i dalekosežna da bi se svaka državna ili društvena institucija, čak i svaka osoba, morala suočiti s tom očiglednom opasnošću i pokušati dati svoj doprinos da se nemilosrdno dužničko zarobljavanje što prije zaustavi ili će se još više produbiti i proširiti.
Nakon što je Europska središnja banka, kako su mediji prikazali, donijela u četvrtak 22. siječnja »odluku bez presedana u povijesti eurozone, proširivši program kupnje imovine i na državne obveznice, i to u mjesečnom iznosu od 60 milijardi eura« (riječ je zapravo o tiskanju eura u golemim količinama, više od tisuću milijardi), ministar financija u hrvatskoj Vladi u javnoj reakciji doslovno je rekao: »To je jako bitno, jer ako bude jeftinijeg novca u Europi, to znači da izdavanje obveznica Hrvatske na EU tržištu može biti po još povoljnijim stopama. To je zapravo i glavni razlog našeg ulaska u EU – da se možemo povoljnije zaduživati«, prenijeli su mediji toga 22. siječnja. Te ministrove riječi jasno i nedvojbeno poručuju da je zaduživanje ukalkulirano kao tobožnji stalni prihod proračuna, što znači da sadašnja politika, koja je na djelu već više od 15 godina, računa s trošenjem sredstava kojih nema, a koja će otplaćivati brojna pokoljenja hrvatskih građana. Kako su objavili pojedini mediji krajem 2014. godine svaki hrvatski građanin bio je dužan više od 63 tisuće kuna. Dug opće države u 2012. iznosio je 212,9 milijardi kuna ili 64,4 % BDP-a, a u 2013. godini 249,8 milijardi kuna ili 75,7 % BDP-a, dok je 2014. procijenjen na više od 268 milijardi, što znači da je dug prešao 80 % BDP-a. Prema tim podatcima, sadašnja Vlada u samo tri godine povećala je javni dug za 70 milijardi kuna, odnosno dug je rastao za 27 do 29 milijardi kuna godišnje, a da bi Hrvatska bila sposobna plaćati kamate, potreban je rast BDP-a od 3 %. Opće je poznato da rasta BDP-a još uvijek nema, pa je očito da je – uz sadašnje nečinjenje – neminovno padanje hrvatske države u sve dublje dužničko ropstvo.
U sličnoj situaciji sve je više ljudi u Hrvatskoj. Prema podatcima udruge »Blokirani« na temelju Ovršnoga zakona, donesenoga u prosincu 2010. godine, u Hrvatskoj oko 320 tisuća građana ima blokirane sve račune kod svih banaka, što znači, jer treba pribrojiti i članove obitelji, da se radi o oko milijun blokiranih, tj. osoba koje su u tolikom minusu da su im blokirani svi računi te da im ono što eventualno dobiju na račun odmah većinom ide u naplatu dugovanja. Ukupni dug fizičkih osoba je »29,5 milijardi, što prijeti da preraste ukupni iznos duga hrvatske privrede i izazove financijski kolaps«. Od prosinca 2010. do 2014. godine godišnje je 65 tisuća ljudi padalo u blokadu, što znači oko 5500 osoba na mjesec. Osobito je alarmantan porast broja blokiranih u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima širom Hrvatske, što će uroditi daljnjim uništavanjem i poljoprivredne proizvodnje i hrvatskih sela. U izrazito teškoj situaciji su svi oni koji su se zadužili kod tzv. »kamatara« na crnom tržištu novca. Nije lako ni onima koji su se zadužili kod bliskih osoba, prijatelja i znanaca, a ne uspijevaju vratiti ni golu glavnicu. U teškoj situaciji su također i svi oni koji povećavaju svotu u svom »dopuštenom minusu«, donekle skrivenom kreditu na kojem banke najviše zarađuju, a koji još nekako ipak spajaju kraj s krajem. U nezavidnoj situaciji je i oko 60 tisuća osoba koje su uzele kredit vezan klauzulom za švicarski franak. Omča dužničkoga ropstva već je oko vrata sve brojnijim osobama...
Da je u tom pogledu situacija u Hrvatskoj sve neizdržljivija, pokazuje ne samo podatak da je Hrvatska rangirana na visoko 31. mjesto na ljestvici najbjednijih zemalja, pa tako na toj ljestvici od nje bolje stoje čak Kazahstan, Pakistan, Gruzija, Nikaragva, Albanija i druge 72 države, već i činjenica da je Vlada konačno poduzela neke korake. Premda će biti makar nakratko lakše onima kojima će biti jednokratno otpisan dug i premda će oni koji su uzeli kredit vezan uz švicarski franak privremeno predahnuti (najvjerojatnije samo dok se na Ustavnom sudu ne ospori taj zakon), te mjere nisu stvarno rješenje jer ne uklanjaju uzroke, nego samo posljedicu. Prava pomoć moguća je samo stvarnim zaokretom u politici i upravljanju državom, te dizanjem hrvatskoga gospodarstva na vlastite noge, što Vlada i ne pokušava, a te mjere više su prilog kampanji za buduće parlamentarne izbore negoli za stvarno opće dobro.
Sve prošireniji fenomen dužničkoga ropstva, ili njegove prijetnje, osim što nameće pitanje događa li se to slučajno ili po scenariju, izazov je koji se tiče baš svake institucije i svake osobe u Hrvatskoj. Sve institucije trebale bi mnogo, mnogo odgovornije postupati sa svakom kunom iz državnoga proračuna i snažno uvećati efikasnost u svom djelovanju. Svi ljudi koji su boljestojeći dužni su u sadašnjoj situaciji više pomagati, osobito u svojoj životnoj okolini. Svi oni koji su već pod omčom ili blizu omče dužničkoga ropstva dužni su učiti iz te svoje situacije i pomoći drugima da ne ponove njihove pogrješke. A svi, baš svi, u Hrvatskoj trebali bi puno odgovornije i zauzetije djelovati, bilo poduzimajući vlastite poslovne inicijative bilo radeći na svom radnom mjestu. Zaokret u upravljanju zemljom, solidarnost, odgovoran rad i nemirenje sa sadašnjim stanjem – jedini su spas od dužničkoga ropstva.