nemir-tisineMate Grbavac, Nemir tišine, Naklada DHK HB, Mostar, 2012.

Nimalo pretenciozno, ali zato srcu ugodno. To je ova zbirka pjesama pred nama. Njezin tvorac ide svijetom, promatra što se zbiva i baš ga briga hoće li drugi zapljeskati načinu kako je nešto zamijetio.

Čitava problematika u pjesmama pred naše oči biva iznesena kao u nekoj igri. Glavni igrač je naravno pjesnik. I kuša biti na dobitku bez obzira kako igra tekla. »Zaputih se u putovanje/ Pejzaž razbijen/ Na oko/ Lelujavo... Moje poglede/ Nitko/ Ne pogleda.« (Putovanje) Prva je ovo pjesma u zbirci i nagovješćuje da će se pjesnik i dalje boriti. Kuša napraviti nešto novo, dobro, ali tko to vidi? Svatko je zaokupljen svojim brigama. Poteškoće nastaju i kad ti se čini da si sve napravio da bude drukčije. Najbolji primjer za to je pjesma Ratobran. »Ja sam se jednom osigurao/ od rata.// Sazidao sam zamak snovima/ okovan./ U puškarnice zasadio cvijeće./ Naselio ptice u kule./ Paučinom zazidao otvore... A kad na vrata/ pokuca rat...« Da, zaista je sve prolazno i paučina na ovoj zemlji. Neka nas druga obzorja očekuju. Za one koji vjeruju to je nebo. Grbavac govori i o njima, odnosno o sebi. Promatra takve ljude u molitvi pred Bogom. I nakon što ih je sve opisao onda zaključuje da se neki toliko natovare željama da zaborave išta Boga pitati! Ne voli to, kao što ne voli ni neke druge stvari koje se ljudima uobičajeno događaju. (Ne volim) Knjigu zaključuje trolistom stihova i izborom iz ranijih zbirki, jednostavno da se nađe onome tko se prvi put susreće s njegovim pjesništvom.

Grbavac nije nov u književnom stvaralaštvu i zbog toga mu stihovi ne hramlju početničkim koracima. On ima što reći pozornom čitatelju. Priča mu lagano o životu oko nas, a tako duboko zaviruje u njegovu dušu. Zbog toga njegovo pjesništvo vrijedi uzeti u ruke.

Miljenko Stojić