svitanja-u-jeninuSusan Abulhawa, Svitanja u Jeninu, Iris Illyrica, Zagreb, 2017.

Kad su naši pretci izlazili iz Egipta... Kad su naši pretci dolazili iz... Ovako nekako uobičajeno počinju priče židovskog i palestinskog naroda. A misle na jednu te istu zemlju. Čija je na kraju?

Susan Abulhawa ovim je djelom podigla spomenik patnji svoga naroda. Živjeli su u Palestini pod engleskom upravom. Došla je 1948. i sve se preokrenulo. Proglašen je Izrael, nemir se uselio među masline. Obitelj Abulhija istjerana je iz Ein Hoda i zatvorena u izbjeglički kamp Jenin.

Počinje se stvarati drukčija povijest. Susan Abulhawa pratit će je kroz 4 naraštaja spomenute obitelji. Osim doma izgubili su i malog Ismaela, s vidljivim ožiljkom na licu, u napadu židovskih vojnika. Kasnije im se rađa kćer Amal koja nastavlja priču svoje obitelji, a njezinu kćer Sara.

Pogrješno bi bilo u ovom romanu tražiti glavne junake. Radnja se ne iskazuje kroz njih, nego se likovi iskazuju kroz radnju. Na djelu je nesmiljena bitka za opstanak. Milosti nema. Kraći kraj izvlače Palestinci. Bezbroj je razloga za to. Spisateljica time ne razbija toliko glavu, koliko onim da je sve to nepravedno, da je i svijet nepravedan i licemjeran. Kako mogu dopustiti toliku patnju?

Od likova svakako na prvom mjestu treba izdvojiti Ismaela. Židovski vojnik Moshe ukrao ga je palestinki Daliji i donio svojoj ženi Jolanti da konačno osjeti slast materinstva. Ona je to željela iznad svega kako bi izbrisala doživljaje iz koncentracijskog logora. Na početku su svi sretni. Pa i mali David, kako je Ismael bio nanovo prozvan. Ali život nikoga ne štedi. Kao odrastao David korak po korak dolazi do istine o sebi. Kad ju je konačno saznao, više ne zna tko je zapravo. Oba su identiteta u njemu.

Drugi lik je Jousef, Ismaelov ili Davidov brat. U dječaštvu je skrivio ožiljak na bratovu licu kojega je kasnije prepoznao u liku židovskog vojnika. Ali nikada nisu doživjeli susresti se kao braća. Bilo je to samo dvaput kao protivnici. Na kraju mu je fotografija osvanula u svim svjetskim medijima. Jedan od najtraženijih terorista. A istina je bila nešto drukčija. Htio je samo voditi miran život. Razorili su mu obitelj u kojoj se rodio, razorili su mu obitelj koju je zasnovao... Njemu se učinilo da mu je ostala samo borba, mučeništvo, tada si ispred svog neprijatelja.

Bilo je teško izići iz Jenina, ali je Amal nekako uspjela. Skrasila se u sirotištu u Jeruzalemu, pa onda na Zapadu. No, Jenin nije zaboravljala, ni njegova jutra u očevu krilu dok joj je čitao pjesme. Vratila se jednoga dana i suočila se s hladnom cijevi oružja na čelu. Trebala je zaboraviti na dom.

Dubok je ovo roman. Dok sam ga čitao sjetio sam se jednog židovskog filma iz 1984. Beyond the Walls. Židovski kriminalci i palestinski borci u jednoj te istoj tamnici. Uprava potiče i iskorištava njihova trvenja. No, u jednom trenutku nepravda ih ujedinjuje te zajednički uspješno prosvjeduju glađu. Da bi to razbila, uprava na tamnička vrata dovodi ženu vođe palestinskih boraca. A on je osuđen na doživotnu tamnicu. Može poći s njom. Svi ga uhićenici hrabre. On izlazi iz ćelije na sredinu hodnika, motri je i onda odlučno kaže: »Maha, idi kući«. I zatočenici ostaju razmrsivati svoje zamršene sudbine, uprava ostaje jedna te ista, svijet vani nastavlja uobičajenom kolotečinom. Kad će poboljšanje?

Miljenko Stojić