Da bi razumjeli lingvistiku, moramo razumjeti njezinu povijest

Istupom u Slobodnoj Dalmaciji dr. Žanić se predstavio kao jezični stručnjak mada nije iznio nikakve argumente koji bi opovrgnuli Jembrihovu tezu o kajkavskom jeziku.

Štoviše, gospona Jembriha je nazvao neznalicom, ali ni za to nije iznio nikakve argumente. Stoga ga pitam: Je li hrvatski jezik poseban jezik ili je, možda, dijalekt srbijanskog jezika? Pitanje mogu postaviti i obrnuto. Da bi na ovo pitanje mogli odgovorili potrebno je puno više znanja o lingvistici i povijesti, a takvo znanje hrvatski vukovci nemaju. Nije li slovenski jezik normiran i standardiziran tek u 20 stoljeću?

Svaki jezik na kojem je nešto napisano je književni jezik, pa zašto hrvatski kajkavski jezik ne bi bio književni jezik ako su na njemu izdane knjige mnogo ranije? Književni jezik ne mora biti i standardni jezik. Srbijanci svoja prva pisana književna djela stvaraju tek u 19. stoljeću, a njihov jezik je danas književni i poseban jezik. Kajkavski jezik je bio normiran i standardiziran, ali njegovu standardizaciju su zaustavili hrvatski slaveni i vukovci. Oni su ubili taj jezik jer zbog vukovice kajakvski je izbačen iz škola. Isto se dogodilo i sa čakavskim hrvatskim jezikom mada su na njemu napisana mnoga hrvatska književna djela. Umjesto standardizacije hrvatskog jezika na temelju ova dva hrvatska jezika, koja su nastala raspadom rimskog Imperija, Hrvati u Dubrovniku i Boki rimska je Crkva nametnula štokavsku jekavicu i nazvala ga crkveno slavenskim jezikom hrvatske redakcije, a cilj je bio jedinstvo kršćana. Taj umjetni slavenski jezik je mješavina svih starijih slavenskih jezika. Međutim, to naše neznanje su iskoristili Slovenci te standardizirali svoj jezik na temelju spomenuta dva hrvatska jezika. Srbijanci su preuzeli kajkavsku ekavicu i uveli upitnu zamjenicu šta umjesto kaj. Izmjenili su naglasak i značenje mnogih riječi, najprvo pod Osmanlijama a potom preko ruskog pravoslavlja.

Da bi razumjeli lingvistiku, moramo razumjeti njezinu povijest. Iskonski hrvatski jezik danas se zove sanskrit. To je bio slogovni jezik i jedino ga u Europi susrećemo na čakavskim prostorima, dosta često sa izvornim značenjima. Međutim, čakavica je suglasnički jezik i svaki današnji samoglasnik u suglasničkom pismu je stao za suglasnik. Primjerice, naziv Haravača, koji je značio Krist, se suglasnički pisao Arva i Erve, odnosno, Aria i Erie jer neki pisani jezici nisu imali slova za sve suglasnike. Čakavica je izvorno za nepostojeća slova koristila slova a i e. Kasnije su tim samoglasnicima dodavani tuđi suglasnici kao zamjene za izvorne suglasnike. Slovo a je izvorno bio poluslog u haravači, a njega je kroz vrijeme zamjenilo slovo e. Dakle, čakavica je izvorno bila akavska i ekavska. To je bila liburnijska čakavica koja je na ove prostore došla pred 10 tisuća godina.

Dolaskom semitskih Grka u Europu, Liburni su najprvo istjerani sa prostora Stare Grčke. Nakon toga semitski Grci i arijski Liburni ili liburnijski Hrvati su vodili više ratova dok granica nije uspostavljena na rijeci Krki. Sjeverno od rijeke Krke sačuvana je čakavska ekavica, a južno od rijeke Krke nastaje čakavska ikavica. Te ikavske Hrvate Grci su nazvali Iliri. Na ekavskim prostorima danas susrećemo ikavce, a to su Hrvati iz Bosne i Dalmacije koji su bježali pred Osmanlijama. Ovo nam nedvojbeno dokazuje da je čakavica nekada bila ekavska kao kajkavica. Upravo zbog toga većina hrvatskih muških imena u Dalmaciji završava glasom e umjesto glasom o, primjerice, Ante umjesto Anta ili Anto. Zbog semitskog uticaja Hrvati iliti Liburni koji su naseljavali prostore prema sjeverozapadu Europe su nazvani Helveti i Helveni. Helveni su još bili poznati kao Claveni, odakle etnici Slaveni i Veni. Herodot ih naziva Keltima.

Danas Srbijanci nastoje posvojiti dubrovačku književnost, ali hrvatski jezičari im ne mogu argumentirano osporiti njihova posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom. I Dubrovnik je bio čakavsko ikavski, zajedno sa Bokom, a moguće i cijelom Crnom Gorom, ali hrvatski vukovci toga nisu ni svjesni. Međutim, ovim Hrvatima je katolička Crkva preko Franaka, koji su bili Germani, nametnula dvoslov ie a izvorni glas i. Kako je slovo i u grčkom pismu stalo za glas j, nastala je jekavica. Isto tako zamjenica ča je postala šta jer su Germani naš glas č pisali dvoslovom št. U Bosni se zamjenica šta pisala šča. U panonskoj Beloj Hrvatskoj kojoj su nakon raspada rimskog Imperija kršćanstvo nametnuli Franci, zamjenica ča se odrazila kao kaj. Zamjenica ča je nastala od izvorne riječi čava koja je postala čae, odnosno, čaje. U čakavaci je od ove riječi nastao čakavski izraz ča e (ča je) dok je riječ čaje u kajkavici postala kaj. Od zamjenice ča je nastala i upitna zamjenica tko koja se ranije pisala ku, ki ili ko. Odatle danas i odnosne zamjenice koja, koji i koje. U čakavici riječ kaj stoji za riječ kao ili poput.

Hrvati iz Crvene Hrvatske ili Krajine su za svoje pismo imali glagoljicu jer tako su mogli sačuvati svoj jezik, a glagoljica je imala sva slova za sve hrvatske glasove. Propašću Bizanta, Hrvati iz Krajine su došli pod jurisdikciju rimske Crkve koja im je uskratila korištenje glagoljice i pokušala nametnuti latinsku liturgiju. Dokaz za to je Grgur Ninski. Kad je 1102. godine Crvena Hrvatska došla pod mađarsku vlast, Bosna je postala suverena hrvatska država i glagoljicu zamjenjuje cirilica ili kirilica koja je utemeljena na glagoljici, što znači da je, za razliku od grčkog pisma, imala sva slova za sve hrvatske glasove. Nakon toga je rimska Crkva dozvolila Hrvatima kršćanima iz Crvene Hrvatske ili Krajine da se ponovo koriste glagoljicom, ali veliki broj Hrvata sa prostora pod mađarskom vlašću je pobjegao u Bosnu i vratio se iskonskoj dvojnoj religiji, odrekavši se čak i starog kršćanstva ili judeizma. Dakle, prva cirilica ili kirilica je nastala u Bosni dok su se ostali slavenski bizantinci još uvijek koristili grčkim pismom.

Samo neznalicama Vuk Karadžić je mogao nametnuti ijekavicu kao hrvatski govor. Naime, hrvatska ekavica je imala drukčiji naglasak i nije bilo dugog i kratkog e. Preko srbijanske ekavice u hrvatsku ijekavicu je ušao srbijanski vokabular. Međutim, lingvistika nije dogma nego znanost. Da bi lingvistika postala znanost moramo je istraživati u svim njenim granama umjesto ponavljanja Vukove dogme koja je nametnuta Hrvatima. Zamislimo načas koliko bi bogatiji bio hrvatski vokabular da smo hrvatski jezik normirali i standardizirali na temelju ta dva hrvatska jezika, bez jekavice i ijekavice. Hrvatski vokabular bi bio sigurno bogatiji i srbijanski vokabular ne bi nikada ušao u hrvatski jezik. Danas se Hrvati ljute ako netko u vokabular vrati neku arhaičnu hrvatsku riječ jer im je u školama nametnut srbijanski vokabular. Za mnoge Hrvate takva riječ je ustaška. Štoviše, dubrovačka književnost bi i dalje pripadala hrvatskoj književnosti da smo ispravno razumjeli nametanje jekavice jer postoji mnogo dokaza da su Dubrovčani i Bokeži bili čakavski ikavci.

Srećko Radović