Održan znanstveni skup „Djelo Cvita Fiskovića dvadeset godina nakon njegove smrti“

Pod visokim pokroviteljstvom HAZU u organizaciji Književnog kruga Split, Instituta za povijest i umjetnost, Centra Cvito Fisković Split, u palači Milesi, 28. rujna, održan je znanstveni skup Djelo Cvita Fiskovića dvadeset godina nakon njegove smrti.

Skup koji je okupio desetak znanstvenika, koji obrađuju naslovnu temu o hrvatskom konzervatoru, akademiku i povjesničaru umjetnosti, započeo je pozdravnom riječi akademika Nenada Cambja, Igora Fiskovića, Radoslava Tomića i domaćina Joška Belamarića.

Fani Celio Cega govorila je o ulozi Cvita Fiskovića u rasvjetljavanju trogirske novovjekovne svakodnevnice, a Nina Kudiš o korčulanskoj slikarskoj baštini o poliptihu iz Opatske riznice i seriji ulja na papiru koja je nekad bila u vlasništvu obitelji Marija Boschi.

Daniela Matetić Poljak izlagala je na tragu splitske romanike, a Nikola Jakšić o dalmatinskim srednjovjekovnim zlatarima Cvita Fiskovića, istaknuvši da je Cvito prvi pokrenuo istraživanja djelatnosti obrtništva, posebno dubrovačkog i zadarskog zlatarstva, a posvećuje pažnju i trogirskom i kotorskom, naglasivši, da sve do Fiskovića trgovačkom obrtu se ne posvećuje mnogo pažnje, pa su naše riznice neistražene (jer se nijekao naš udio a posvećivala se pažnja stranom, mletačkom), a umjetnički razvoj povezna je s djelovanjem obrtnika. Fisković je u razdoblju od 13. do 16. st. iznjedrio stotinjak imena zlatara i šegrta koji su djelovali, od Kotora do Zadra.

Luka Špoljarić u izlaganju Šibenska renesansna sredina iz rukopisne perspektive donio je Tri priče, iz slabo korištenih rukopisa koji dosada nisu bili dovoljno istraženi, a to su Ambroz Mihetić (Pismo šibenskog patrijca, koji piše da radi zbog novčanih poteškoća) Napalić (Ciceronov govor, omiljeno štivo dalmatinskih humanista) i Ilija Banjvarić (rukopis napisan na dan potresa u Šibeniku) te je tako na vrlo zanimljiv način u svojemu arhivskom istraživanju rasvijetlio činjenicu u šibenskoj renesansnoj ostavštini iz rukopisne perspektive: Tri priče.

Damir Tulić govorio je o Fiskoviću i baroknom kiparstvu otoka Korčule, te je pojasnio koliku je ulogu Fisković pridavao kiparstvu u Korčuli i koliko su na njegovom tragu kolege posvetile pažnju kiparstvu. Istaknuvši da je Fisković sakralnoj baštini posvetio gotovo pedeset radova (zlatarstvo, ekologija, pjesništvo, arheologija, pučke svečanosti ), otkrio imena autora, donio brojne podatke o korčulanskoj katedrali…

Ivan Alduk govorio je o Klisu i kliškoj tvrđavi, sedam desetljeća nakon Fiskovića, o postavu umjetničke zbirke, te o pronađenim ostacima antičke cisterne 2006. u kliškoj tvrđavi. Dok je Eva Žile izložila da radovi Cvita Fiskovića predstavljaju najznačajniji korak u integralnom proučavanju stonske baštine. Njegovi tekstovi i do danas predstavljaju njezinu cjelovitu obradu i postaju polazna točka svakog njezinog istraživanja, gdje ističe loše stanje u kojem se nalazi, upozorava na nužnost obnove i podupire je u praksi, osim što u teoriji započinje znanstveno istraživanje likovne bratovštine grada Stona, on je jedan od ključnih osoba u obnovi stonske spomeničke baštine. Istaknuvši da, trideset godina kasnije, kada je ista pokrenuta, potrebno je novo istraživanje i kritička analiza sveukupne stonske umjetničke baštine i novo vrednovanje. Pritom stonska baština ne će biti promatrana kao podređena dubrovačkoj.

Ljerka Dulibić i Joško Belamarić govorili su o susretu Fiskovića i Bernarda Berensona na njegovim putovanjima u Splitu, Dubrovniku, Kninu i Šibeniku.

Sandra Šustić naglasila je važnost Fiskovića u zaštiti i restauriranju dalmatinske slikarske baštine, podijelivši to u dvije cjeline. U prvoj fazi djelovanja od 1944.-1945., gdje radi na zaštiti i restauriranju prije osnutka radionice. U tijeku NOB-e vrši evakuaciju slike Posljednje večere iz franjevačkog samostana u Hvaru u Italiju… i druga faza nakon osnutka radionice 1952/54. Od 1945. kad je bio ravnatelj Konzervatorskog zavoda Dalmacije, prepoznaje umjetnine visokog umjetničkog značaja, te osniva povjerenstvo za pregled umjetnina, koristi znanja stručnjaka, komplementarno se nadopunjuje, a promicanje domaćih umjetnika njegov je prioritetni projekt. Do 1960. restaurira djela domaćih umjetnika Gospe od Zvonika…, a otkrivanje romaničke slikarske škole 1957., najveće je otkriće hrvatske nacionalne povijesti, zaključivši s naglaskom koliko je važna njegova uloga u uspostavljanju i unapređenju zaštite i restauriranja dalmatinske sakralne baštine.

Bibliografija Cvita Fiskoviću

Na Badnji dan 1908. godine u Orebiću je od oca Vicka Florijevog i majke Katice, rođ. Buntjelić iz Kučišta, rođen sin jedinac Cvito. Odgojen u staroj kući kapetana i brodovlasnika Fiskovića, poznatih ovdje od 16. stoljeća, završio je Gimnaziju u Dubrovniku, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1933. diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju. Vratio se u Orebić, dobio mjesto upravitelja Građanske škole s koje je otpušten kad je izbjegao održati govor u spomen smrti kralja A. Karađorđevića. Od 1935. pozvan u Split za profesora Biskupskog sjemeništa vezuje se uz taj grad, te postavši kustos Arheološkog muzeja počinje znanstveno-istraživački rad. Usmjerava se proučavanju jadranskih arhiva, obilazi Italiju, te 1938. u Zagrebu polaže doktorat o katedrali Sv. Marka u Korčuli s tezom o pretežnom stvaralaštvu domaćih umjetnika na hrvatskoj obali, što će produbljivati do kraja života. Kad se 1942. nije odazvao imenovanju za docenta zagrebačkog Sveučilišta, povukao se u Orebić i pristupio antifašističkom pokretu te djelovao u odborima narodnog oslobođenja. Na Hvaru sudjeluje u organiziranju Konferencije kulturnih radnika-partizana, prve te vrste u porobljenoj Europi, sastavlja proglase za čuvanje nacionalne baštine. Potom je 1943. s Visa dodijeljen Savezničkoj komandi u južnoj Italiji za prihvat zbjega i slanje pomoći u domovinu, gdje je po povratku prihvatio dužnost oko zbrinjavanja i obnove spomenika. Intenzivnim radom na tome polju u Splitu je do umirovljenja 1977., bio je ravnatelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju, jedan od najpriznatijih voditelja struke i službe u zemlji. Kao takav u Haagu je potpisao Međunarodnu, do danas važeću konvenciju o zaštiti kulturnih i umjetničkih dobara u ratnim sukobima, te uspostavio suradnju s drugim državama proširujući teoriju i praksu čuvanja povijesnog nasljeđa. Bio je član tome usmjerenog Internacionalnog komiteta ICOMOS-a, na kraju službovanja 1976. dobio i osobnu Povelju UNESCO-a.

Istovremeno je C. Fisković neumornim radom stekao i naučni ugled, od 1948. biran u članstvo središnje Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kojoj je u dva mandata bio i član predsjedništva. Počašćen je imenovanjem u nekoliko srodnih stranih akademija kao i Europskog društva kulture – SEC u Rimu, Internacionalnog komiteta za povijest umjetnosti – CIHA u Parizu. Istražujući u prvom redu umjetničke spomenike na čitavom našem primorju ostavio je nezaobilazne priloge njihovom poznavanju i punijem vrednovanju te odigrao značajnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti.

U svojim je širokim bavljenjima obuhvatio arheologiju i etnografiju, povijest urbanizma i hortikulture, pomorstva, zdravstva, školstva, sporta, posebice književnosti, kazališta i glazbe – svih bitnih vidova ljudskog stvaralaštva u društvenom pa i političkom životu jadranske Hrvatske. Spoznaje je zasnivao na podacima iz arhiva uz moderno tumačenje mnogih pojava, naročito nastojeći na zajedničkom čuvanju umjetničkih ostvarenja i prirodnih ljepota. O tome je za života napisao preko 800 studija i rasprava, objavio desetak knjiga pa i predavao na sveučilištima i institutima u zemlji i izvan njenih granica. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima i stručnim savjetovanjima, bio jedan od osnivača Filozofskog fakulteta u Zadru, a u Dubrovniku rukovodio Institutom za povijesne znanosti kao i Međunarodnim centrom za poslijediplomske studije zagrebačkog Sveučilišta. Dao je značajan doprinos izdavačkoj djelatnosti jer je pokrenuo više časopisa i uređivao mnogobrojne edicije, nadasve u Splitu gdje je 1964.-1972. bio potpredsjednik Matice hrvatske. Postao je član Društva hrvatskih književnika jer se bavio i literarnim pisanjem, od mladenačke poezije do proze “Mladenov povratak u zavičaj” koja je nakon prve ideološke osude 1948. iz Beograda, 1985. rehabiltirana i uključena u seriju knjiga “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Za svoj plodni rad dobio je niz priznanja poput Nagrada za životno djelo u Splitu i Dubrovniku, kao i od Republike Hrvatske 1970. te 1977., i ondašnju najvišu državnu Nagradu AVNOJ-a. Proglašen je počasnim građaninom Trogira i Orebića, a za sve zasluge mu je posmrtno dodijeljeno i odličje “Hrvatske Danice s likom Marka Marulića”.

Uz svu opsežnost djelovanja stalno je bio vezan uz zavičajni Orebić, gdje je na starinski način uredio roditeljsku kuću i po uzoru dubrovačkih ljetnikovaca uzgojio vrt, koji su 1962. stavljeni pod službenu zaštitu kao kulturno dobro i bili posjećivani od mnogih znamenitih ljudi. Ujedno je za ljubav rodnome kraju 1956. utemeljio Pomorski muzej, a l971. zbirku umjetnina i povijesnih uspomena u franjevačkom samostanu. Orebić mu je bio glavno žarište književnih inspiracija ali i predmet znanstveno – istraživačkih interesa te je skupljao stare narodne pjesme i običaje, obradio narodnu nošnju i proučio mnoge osobe, umjetnine ili spomenike, iskopavao ruševine na Majsanu. Općina mu se odužila 1992. god. osnivanjem “Zaklade Cvito Fisković” sa zadatkom očuvanja pomorskih i kulturnih tradicija mjesta za što se on zalagao, te pokretanjem “Dana Cvita Fiskovića” koji se od 1997. održavaju godine kao javna tribina za unapređivanje povijesti umjetnosti i kulture naše obale na kojoj je dosad nastupilo s predavanjima stotinjak starijih i mlađih znanstvenika, a gostovali ugledni likovni i glazbeni umjetnici. Povodom desete godišnjice smrti u obnovljenoj zgradi muzeja akademiku C. Fiskoviću postavljena je spomen ploča s portretom poznatog kipara Koste Angeli-Radovanija.

D.Z.