Te takozvane hrvatske novinarske veličine, i svi oni što se iskaznicom HND-a i reputacijom profesionalca predstavljaju i diče takvima, zapravo su dno dna hrvatske pismenosti, šuplji intelektualisti i osobe izrazito nelojalne svojoj državi.

Tu i takvu pojavu ne treba dodatno argumentirati, dovoljno je (pro)čitati, poslušati i vidjeti bijedne uratke njihova navijačkog novinarstva. Ti tzv. hrvatski novinari bili su i ostali sustavni protivnici suverene i samostalne Republike Hrvatske i nisu nikad prestali vjerovati u zemljopisno čudo da će Savaneprestano tećiuzvodnopremaZagrebu kako Hrvatska ne bi nikad postala neovisna i samostalna država. Istim će se smjerom stalno i kretati beogradski naputci i direktive.

Naravno, čast svima onima koji svoj tvrdi novinarski kruh zarađuju na profesionalan način. Oni će se sami prepoznati.

Pomno i smišljeno raspoređeni po redakcijama dnevnih i tjednih medija, uredništvima jedne javne i nekoliko privatnih televizija, ti uvijek isti i slični agitpropovski novinari (kao i njihovi mladi epigoni), što se od 1991. godine upiru te sustavno i po starom doušničkom trzaju bore protiv suverene i neovisne hrvatske države. Mnogi od njih i to po izravnom nalogu partijske nomeklature ili iz straha da će biti javno prokazani kao suradnici partijske policije u bivšoj državi, ne žale truda i pljuju po Hrvatskoj.

Ta razvikana novinarska pera sve vrijeme komunizma bili su obični uzurpatori i protivnici građanskih sloboda i građanskog duštva; sada ti ostaci agitpropske škole novinarstva i recidivi ideoloških komisija, ta frustrirana piskarala partijskih hvalospjeva i neprežaljenog samoupravnog socijalizma ne žele ništa drugo nego povratak na staro. Neka HND jednom objavi školsku spremu svojih članova, njihovo zvanje i vidjet će se koliko ceh vrvi od nedovršenih maturanata, apsolvenata, konobara, soboslikara, diplomiranih marksista, socijalističkih činovnika i drugih polaznika kumrovečkih "kurseva". Neka se jednom službeno objave njihova kodna doušnička imena zavedena u SDB-u: kada i tko ih je zavrbovao i po kome su, i što, radili.

Nisu nikad bili novinari, pogotovo ne slobodni novinari i osobe koje razmišljaju vlastitom glavom; njihove mlađe kolege jednak su iskov ideološkog poltronstva. Oni su se odavno svrstali uz jugoslavensku partijsku ideologiju, tako su regrutirani, tu su i ostali, na braniku Jugoslavije i titoizma. U bivšem sustavu ta je novinarska profesija bila odreda drukeraška i denuncijantska sorta, to su bila ta aktivna i pričuvna partijska pera za unutarnju uporabu, za ovu ili onu partijsku frakciju, ali nikad za građansku demokraciju. Do danas su to ostala neuka piskarala koja su toliko snizili intelektualnu normu da se ljestvica pismenosti doslovno valja po podu. Primjerak takvog novinarskog oštropera je intelektualni mladokomunist Mirko Galić: veliko novinarsko ime bivše države, ustvari partijski ideolog koji je samo tupio oštricu i glumio nekakvog reformatora; ustvari neizlječivi komunistički intelektualist, Mesićev pulen i borac za restauraciju „socijalizma s ljudskim licem“. Da je izvršena lustracija, Mirko Galić bi jedva smio prodavati novine na kiosku, a ne postati veleposlanikom RH u Francuskoj i ne bi smio danas svojom komunističkom analitikom trovati i umlaćivati čitatelje Večernjeg lista.

Počele su se tresti uredničke sinekure i otkazi militantnim i 'operetnim' piskaralima, raznim dežulovićima, ciglinečkima, tomićima, pavelićima, gojanicama... pokazuju smjer kojim se kreću mediji u Hrvatskoj. Vlasnici medija su konačno uvidjeli da politički senzacionalizam, neprofesionalizam i nepismenost te partijski pogled na svijet ne mogu prodavati novine.

Zar Feral tribune i njegovi plaćenici trebaju izazvati sažaljenje javnosti, jer su po nalogu svojih 'operetnih' gospodara podrivali domovinu u ratnim godinama pod srbočetničkom agesijom krcatom izbjeglica i prognanika? Treba li sažaljevati militantne protivnike hrvatske suverenosti sakrivene u Novom listu, četničkom glasilu Istre i primorja, ili imati razumijevanja za osobe koje su sve svoje streljivo ispucali hrvatskoj u leđa. Ne nimalo, HND mora uvidjeti da oni ovakvi kakvi jesu ne trebaju građanskoj Hrvatskoj, a gubitkom parlamentarnih izbora SDPartija ih više neće moći (za)štititi.

Ali kad već HND toliko hvali svoja pera, diže ih u zvijezde i javnosti tumači da su vlasnici novina slijepi na talent njihovih ponajboljih članova, preostaje samo jedno: neka HND sa svojim sveznajućim predsjednikom sam osnuje novine ili tv postaju i neka javnosti pokaže koliko je u pravu i koliko su ti njegovi novinari dobri i uspješni novinari. S takvim novinarskim lumenima sigurno neće biti poteškoća naći dobrog investitora, pa zvao se on i Georg Soros. Ili kad su toliko dobri, zašto ih već do sada nisu pokupili veliki europski mediji? Svijet treba dobre novinare, pogotovo istraživačko novinarstvo. Čitamo o milijunskim transferima hrvatskih nogometaša, o sličnim transferima čuvenih i toliko hvaljenih hrvatskih novinara – ništa.

Činjenica je da HND neće nikad postati društvo ozbiljnih (građanskih) novinara nego će stalno ostati 'operetno' društvo partijskih podrepaša i servis srpske manjine najopasnijih namjera. Nije li predsjednik HND-a profesor na jednom srbijanskom sveučilištu, a dopresjednica Slavica Lukić supruga jednog značajnog srpsko-srbijanskog etnobiznismena, i nije li baš HND udomio Josipovićev stožer u predizbornoj kampanji?

No čini se da je pred HND-om jedna druga, mnogo veća dvojba: kome se u raskoljenom ljevičarenju prikloniti i koga za svog političkog zakrilnika odabrati u budućnosti: „neoliberalnog komunistu“ Zorana Milanovića ili „nadrikomunistu“ Iva Jospovića?

Dakle ova buridanova dvojba je posve sigurno izvan dosega njihove novinarske pronicljivosti i nervoza je velika. Intuicijom kolebljivaca, piskarala osjećaju da su i jedna i druga opcija politička nakarada kratkog vijeka i neodrživa komedija: Zoran Milanović mora pobijediti na izborima da bi opstao na poziciji predsjednika SDPartije, Ivo Josipović pak mora izvući oca Anta Josipovića iz kandži münchenskog Zemaljskog suda ako želi politički izbjeći politički izgon umočen u katran, perije i politički "zajašen na gredu". A sud u Münchenu je neumoljiv i nimalo ga ne impresioniraju ni uhićeni udbaši ni oni koji će tek biti uhićeni ni njihov klaunasti odvjetnik.

Novinari shvaćaju i razumiju koliko im narcisoid Milanović i gubitnik Josipović više nisu u mogućnosti osigurati novinarsku sinekuru i tezgarenje novinarskim reketom, HND i njegovi štićenici našli su se stoga u velikim poteškoćama.

Gubitkom predsjedničkih izbora i svađom s Zoranom Milanovićem, bivši Ivo Josipović je tzv. ljevicu i novinare doveo u posve novu, neizvjesnu i do sada nepoznatu političku situaciju. Moraju svoje žetone položiti samo na jednog od partijskih igrača, i nema pehlivanjenja. A to je ipak i samo početak, osnivanjem svoje strančice Naprijed (komunistička) Hrvatska! gubitnik Ivo Josipović stvorio je veliku pomutnju kod tradicionalno lijevog (čitaj boljševističkog) glasačkog tijela: umirovljenika koji misle da je prije bilo bolje, a riječ je o tome da su tada bili mladi; srpske manjine koja kroz Partiju i jugoslavenstvo želi tradicionalno osigurati što veće privilegije; jugoslavene i orjunaše koji su uvjereni da se još samo malo treba strpiti, dok i Srbija ne uđe u EU, a onda će sve biti kao i prije, i opet će se oriti "Od Vardara sve do Triglava"; neradnike koji se nadaju restauraciji socijalističkog samoupravljanja i svih nezadovoljnika koji ne mogu prežaliti obnovu i stvaranje suverene hrvatske države.

Ivo Josipović postaje kamen spoticanja i smutljivac, onaj koji dijeli dosad prilično monolitan crveni glasački korpus, osoba ucjenjena očevom prošlošću. Nije Ante Josipović, otac Iva Josipovića, profil Stipa Milanovića, partijskog bezvezanta, lakrdijaša i predmeta sprdnje po zagrebačkim partijskim kružocima. Otac Ive Josipovića, Ante, bio je arbitar i presuditelj komunističke pravovjernosti nakon Hrvatskog proljeća, vrlo važna i još uvijek tražena osoba odgovorna za mnoge hrvatske jade i nesreće. I nije nimlo čudno da se istraga o ubojstvu obitelji Ševo širi baš na njega, osobu koja je potpisivala „putne naloga“ udbinim ubojicama. Politički gubitnik Ivo Josipović taoc je svog oca Anta Josipovića.

 

L. C.

Share
0