Skandalozna i sramotna presuda Haškog tribunala o oslobađanju ratnog zločinca Vojislava Šešelja koliko god je i završni pucanj u ranjenu Hrvatsku, iznenađenje je samo za one koji su velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku od njenog samog začetka pa do danas, nedovoljno, ili pak površno sagledavali kroz njen povijesni tijek.

Samo na taj način i presudu Šešelju ovakva sramotna kakva i jest bilo je i za očekivati. Praćenjem velikosrpske zločinačke politike posezanja za tuđim teritorijima, od Garašaninovog načertanija, pretočenog u Memorandum Srpske akademije nauka (SAN-u 1), kojim je započela agresija na R. Hrvatsku pa do najnovijeg Memoranduma SAN-2, nije teško zaključiti kako se navedeni projekti ovom najnovijom presudom Haškog tribunala upravo u praksi i ostvaruju.

Oslobađajuća presuda međunarodnog suda u Hagu zločincu Šešelju, uključujući i one za Šljivančanina i društvo, kao i sramotna presuda Karadžiću, ostvarenje je nekoliko ključnih točaka iz Memoranduma SAN-u 2,- „kako u miru dobiti izgubljene ratove“ , a oni su : „umanjenje odgovornosti Srbije za ratove na prostorima bivše države, odgovornosti za počinjene zločine i razaranja te optužnicama, peticijama i montiranim sudskim procesima protiv BIH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan odnos i odgovornost za ratove s državama u okruženju, destabiliziranje vlade susjednih zemalja, promicanje unutrašnjih podjela, nezadovoljstava i nemira, podupiranje, odcjepljenja R. Srpske iz sastava BIH i dr.“.

Konačno i nedavno prihvaćen „Zakon o dijaspori i Srbima u regiji“ jasno govori o preobrazbi srpskih zajednica u državama regije u unitarnu , sve srpsku zajednicu, što je svojevrsna inačica za veliku Srbiju. Poseban naglasak realizaciji Memoranduma SAN-2 daje se misiji Srpske pravoslavne crkve. Sve navedeno i prije presude Šešelju imali smo u svoj svojoj punini na djelu vidjeti u posljednjih petnaestak godina, a koji svoj puni klimaks doživljava upravo u mandatu prethodne vlade. Podsjetimo se, sve je počelo tzv. detuđmanizacijom, progonom hrvatskih generala, izdajničkim svjedočenjem bivšeg predsjednika protiv svoje zemlje u Hagu, ponižavajućim odnosom spram dragovoljaca i stradalnika domovinskog rata, optužbama Hrvatske za agresiju na susjednu BIH, izjednačavanjem žrtve i agresora, a sve to s ciljem smještanja Hrvatske u neku novu tvorevinu tzv „region“.

Ne zavaravajmo se, sve je do sada dobro odrađeno uz sponzorstvo dobro nam poznatih centara međunarodne moči koji su plodno tlo za realizaciju svojih geostrateških ciljeva našli upravo u istoj toj Hrvatskoj uz svesrdnu pomoć svih onih koji je nikada nisu željeli, kao i ne mali broj onih koji se prodaju za Judine škude. Sve pod geslom globalizacije i socijaldemokracije izgrađene su i brojne mreže nevladinih udruga i organizacija tzv. civilnog društva, podupiranih od poznatih svjetskih centara političke moći te izdašno financiranih iz različitih fondova i organizacija kao i novcima nas poreznih obveznika.

Cijeli taj dobro smišljeni projekt zaživljava upravo u vrijeme vladavine SDP-a na čelu s Račanom, a svoj puni procvat doživljava u vrijeme Kukuriku koalicije na čelu s Milanovićem, dakle upravo onih koji su nas devedesetih razoružali, i koji su u presudnom trenutku izglasavanja hrvatske samostalnosti do zadnjeg napustili Hrvatski Sabor.

Pa što drugo smo i mogli očekivati od „mentalnih komunista“ čiji čelnici Milanović i jugo nostalgičar Komadina, imaju morala i drskosti većinu hrvatskog naroda kao i one koji su za svoj dom spremni bili i svoj život dati, nazvati neofašistima i fašistima. Što to drugo možemo očekivati od onih koji su stajali s druge strane barikada, a sada u stilu pravih etno-bizmesmena obilno koristeći hrvatske kune i glumeći ugroženost, po savjete odlaze u Beograd .

Što to možemo očekivati od onih kojima se upravo u ovom trenutku kad se najveći broj Hrvata ponovno kao i 1991. osjeća prevarenim i izigranim od međunarodne zajednice, njihov aktualni, moguće i budući stranački šef u tzv. tvornici kulture obraća „gordim“ pozdravom: „drugovi i drugarice“. Oni koji su razoružali Hrvatski narod početkom devedesetih, koji su uspjeli uništiti Hrvatsku pobjedničku vojsku i hrvatsko zrakoplovstvo, isti ti protive se mogućnosti izlaska hrvatske vojske u kontroli njenih granica i služenju vojnog roka.

Konačno, što očekivati i od nas samih čija memorija blijedi i nakon strahota devedesetih te nas koji ponovo poput „guski u magli“ srljamo u zagrljaj svojih neprijatelja i zlostavljača, umjesto da jednom za uvijek ne zavaravajući se međunarodnom pravdom, konačno uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke.

 

dr. sc Mate Brstilo

Share
0