Navodno je nekolicina hrvatskih državljana bila predmetom obavještajne obrade nepoznatih stranih službi. Sumnja se na Mađarsku – jer su svi „obrađivani“ više-manje imali i imaju veze s INA-om – ili čak na (unajmljeni) međunarodni obavještajni servis u kojem rade isluženi operativci britanskog MI6.

Komplimenti domaćim praznoglavcima, ni više ni manje nego seniori MI6?! Izgleda da je sve to povezano s arbitražom INA – MOL na arbitražnom ISCID u Washingtonu, ili se velikom medijskom prašinom želi insinuirati na mađarsko podmetanje i samo opravdati loš ishod iste arbitraže.

Ne treba biti veliki stručnjak niti pripadati obavještajnom zajedništvu, ili poznavati ikoga iz razvikanog svijeta špijunaže, jer cijela je ta predstava amaterski prozirna i namještena. Jednostavno previše je toga diletantski zamračeno i nespretno ugurano u tu senzacionalističku informaciji ispaljenoj u „Jutarnjem listu“.

Sve je neuvjerljivo i nategnuto, naročito informacija da se na vrijeme uključila i SOA-e davši kontraobavještajnu zaštitu Ivanu Vrdoljaku, Davoru Mayeru, Ivanu Krešiću, Jasminku Umičeviću i Vesni Pusić (samo zato jer je bila prva potpredsjednica Vlade, jer ona nema izravne veze s INA-om). Neobična lista „obrađivanih“ osoba, jer ako se radi o INA-i onda su predmetom obavještajne obrade neizostavno trebali biti i Siniša Petrović, Niko Dalić, da ne preskočimo Mladena Pejnovića, predstavnika stare sovjetske škole u Milanovićevoj Vladi, tadašnjeg šefa DUUDI-a? Bez njega u toj skupini sve sliči na SDPartijsko centriranje krivnje i naručenu senzaciju. Mladen Pejnović je knjigovođa partijskog blaga, najslađi zalogaj svake ozbiljne obrade.

>>Ministar Ante Kotromanović boravio na Lošinju o trošku ruskih lobista

Uostalom tko je od nepoznatih obavještajaca u navodnoj kontraobavještajnoj akciji naše SOA-e uhićen? Uhićen i obrađen jer je radio po prije spomenutoj grupi hrvatskih političara i gospodarstvenika, postoje li takva saznanja? Ako se bilo što od napisanih senzacionalističke vijesti uopće dogodilo?

Jer što je bilo predmet tako temeljite obavještajne obrade, koji dio njihove biografije? „Obraditi spomenute osobe, doći do komprimitirajućih činjenica i formirati dosjee“ je neprecizan nalog, sve se o njima zna. Jesu li špijuni nepoznatog podrijetla iskopali „dobro čuvanu tajnu“ da je Ivan Vrdoljak prije nego je postao pomoćnik ministar gospodarstva, pa onda i ministar, uspješno vodio fotokopirnicu u Osijeku i tu je stjecao dragocijena iskustva i znanja. Vjerojatno su kroz njegovu fotokopirku prolazili važni dokumenti europskih i svjetskih banaka („Panama papers“, tko zna?), elaborati i procjene uglednih ekonomskih instituta i elektronska komunikacija prevažnih ljudi iz političkog i poslovnog svijeta, koji nisu imali ni u koga povjerenje kao u diskretnu fotokopirnu radnju budućeg ministra gospodarstva i eksperta za naftni posao?

Jesu li angažirani špijuni možda saznali da Umičevićev „Oil & Gas Consulting“ radi ekskluzivno i samo s INA-om! Da, da, njen je vlasnik takav svjetski ekspert da ga ne daju nikome, čak se ni rukovat ni sa kime ne smije, toliko im je važan i čuvaju ga samo za sebe. I tako se nastavlja dobro uhodana i sustavna mužnja državne tvrtke. Je li klasificirani podatak da je INA partijskoj nomenklaturi od samog početka služila kao kasica-prasica? Čini mi se da je ta informacija u Hrvatskoj stvar opće kulture i za to ne treba slati obavještajce u Hrvatsku?

Zar je bilo kome trebalo angažirati špijune da bi se saznalo da Vesna Pucić nije nikad maturirala u Hrvatskoj, pogotovo ne gimnaziju u Križanićevoj, jer je ispisana iz 3. Razreda (pala razred) 1970. godine i u školskoj godini 1970/1971 uz pomoć Lea Matesa, komunističkog diplomata i Titova čovjeka od najvećeg povjerenja, treći i četvrti razred, kao i maturu završila u „jednoj poznatoj srednjoj školi“ blizu američko-meksičke granice. Sve u jednoj školskoj godini. Detalje o toj školi i maturi i američkoj akrobaciji zna odvjetnik Željko Olujić koji je otvoreno i u javnosti prozvao i „oklevetao“ Vesnu Pusić, ali nije nikad tužen zbog klevete. I to nije nikakav klasificirani podatak kao ni činjenica da je s tom i takvom srednjoškolskom svjedodžbom Vesna Pusić već 1971. godine (dakle godinu dana prije svog naraštaja) upisala Filozofski fakultet u Zagrebu. Ta američka svedodžba nije nikad nostrificirana jer nije odgovarala rangu četverogodišnje srednje škole potrebne za upis na Filozofski fakultet. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vesna Pusić diplomirala 1976. i doktorirala 1984. kod akademika Županova. Međutim, Vesna Pusić nije nikad magistrirala pa je dosta intrigantno kako je preskočila magisterij na svom putu do doktorata? Ni to nije klasificirani podatak nego javna tajna o kojoj je Filozofski brujio sedmdesetih godina prošlog stoljeća, ali nitko se nije usudio ići na kćerku nekadašnjeg ustaškog natporučnika.

Nitko nije smio, ali sad je pravo vrijeme za pokazati svjedodžbu srednje škole i magisterij – naime Vesna Pusić se kandidirala za mjesto Glavnog tajnika UN (zato na stranicama svog službenog CV-a počinje od 76. godine, godine kad završava fakultet, a mladost je zamračena). Kandidaturu je poduprla bivša tehnička SDPartijska Vlada. O toj kandidaturi šutnja ove Vlade i Predsjednice previše je neugodna i javnost očekuje očitovanje, a biračko tijelo Domoljubne koalicije i MOST-a očekuje da i Vlada i Predsjednica povuku suglasnost i što manje kalkuliraju s nacionalnom sramotom, činjenicom da Hrvatska podupire kandidaturu osobe s nezavršenom srednjom školom i nepostojećim megisterijem – da podupire prevaranticu i osobu koja je vlastitu državu lažno optužila za agresiju na drugu suverenu državu, a ostalo je još tjedan dana vremena za opoziv.

>>OFFICIAL CANDIDATE FOR UN SECRETARY-GENERAL

Tu je Vesna Pusić dosegnula i nadmašila bravara Tita; bez srednje škole dosegnula visoke političke funkcije, čak je postala i sveučilišni profesor. Tzv. antifašisti su donekle u pravu: što se sve u Jugoslaviji moglo postići kad si kćerka ustaškog časnika!

A koliko su se pak strani obavještajci pomučili da saznaju zašto se suprug Vesne Pusić, litavac Jurgis Oniunas, ne miče iz Sovinjaka u Istri, nego uživa u kućnom polupritvoru istarskih krajolika? I koliki je bio njegov tal u prodaji rezidencije veleposlanstva u Washingtonu, na otmjenoj adresi u Spring Valleyu, kad je hrvatski veleposlanik Joško Paro 2013. rezidenciju prodao po 2.245 000 dolara, a novi je vlasnik poslije dvije godine preprodao za 5 milijuna dolara? I to u razdoblju intenzivne stagnacije cijena nekretnina! To nije išlo bez blagoslova tadašnje ministrice Vanjskih poslova, a preko tvrtki njena supruga Jurgisa Oniunasa.

I što su strani operativci doznali o Robertu Ježiću i stavili u njegov dosje, saznali o malom potrčku djetinja izgleda? Ne od koje bolesti boluje i kojoj je političkoj opciji bio lojalan, nego je li bio intimus sa Slavkom Linićem i s njim dogovarao prijevare ili je ipak bio skloniji Ivi Sanaderu, vječitoj inspiraciji mladim poletarcima?

Sve je to potkivanje žaba, još jedno poniženje kako bi na trenutak opet postali važni, ubacili sebe pod svjetla medija i sebi dokazali da su još netko.

 

L. C.

Share
0