Politički turbofolk Zorana Milanovića živi i u ovoj Vladi
Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime. (Rambo Amadeus)
U vrijeme kad se živo raspravlja o tome kako se turbofolk poput pošasti širi među dokonom hrvatskom mladeži, manje je zapaženo prošla činjenica kako je hrvatska politika u četverogodišnjem mandatu Zorana Milanovića, napokon svedena na civilizacijsku razinu svog istočnog susjeda, Srbije. Ujedno je i poprimila njezin mentalni sklop, iako ne i vještinu. Ono što nije pošlo za rukom komunističkim prvacima SR Hrvatske, ali ni Ivici Račanu poslije "trećeg januara", izgleda da je uspjelo Zoranu Milanoviću. Ne treba sumnjati da se našlo onih koji su mu na tom "podvigu" čestitali, a neki mu se i zahvalili glasom, kako na parlamentarnim izborima, tako i na onima za predsjednika SDP-a.
Iako govore sličnim jezicima, Hrvati i Srbi se začudo prilično slabo razumiju. Uzrok tome vjerojatno leži u činjenici što su se ta dva naroda povijesno razvijala unutar različitih kulturno-civilizacijskih krugova i tijekom tog razvoja poprimili bitno različite, kadšto i oprečne temeljne karakterne značajke. Hrvati su vjerno služili onima kojima bi se na vjernost potpisom, ili u stara bolja vremena riječju, obvezali, čak i nakon što bi ti kojima su se obvezali to beskrupulozno zlorabili. Pa i kad bi oni kojima su se obvezali služiti doživjeli slom, lojalni Hrvati bi ih do kraja slijedili i s njima zlu sudbinu dijelili. Unatoč tome što bi vjernost svom vladaru, u pravilu strancu, skupo plaćali, Hrvati su zadržali tu ne odveć razboritu karakternu crtu temeljenu na striktnom poštivanju četvrte Božje zapovijedi kakvom je, kad je odnos prema vlasti u pitanju, tumači Katolička crkva. S druge strane Srbi su se, kako bi se održali u dugim, teškim vremenima osmanlijske okupacije, prilagođavali vlasti tuđinca inovjerca djelujući prema onoj "jedno misli, drugo govori, treće radi".
Srbi na Zapad, Hrvati na Istok!
Ironijom sudbine, današnji vođa Srba Vučić, svjestan da to načelo Zapad prezire, upire se Srbe privoljeti da se okane takva ponašanja, barem u nužnoj mjeri da ih Europa prihvati. S druge strane, Hrvati su se nekako našli u političkim i vojnim strukturama civilizacijskog kruga kojem (još uvijek?) mentalno pripadaju. Unatoč tome donedavni vladar Hrvata, Zoran Milanović te strukture osobno prezire, a njihov civilizacijski krug slabo poznaje. Stoga se, podržan od Zapadu nesklonih struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma iz kojih je i sam potekao, trudio Hrvatima nametnuti to, sa vrijednostima Zapada nespojivo, orijentalno načelo preživljavanja kao nešto normalno.
Milanović se pokazao dovoljno inteligentnim da nakon neočekivanog poraza Ive Josipovića na predsjedničkim izborima primijeti kako je ostao jedini istureni igrač na otvorenoj sceni u službi moćnih struktura povezanih s komunističkim represivnim obavještajnim aparatom, a koje imaju presudni utjecaj u skoro svim porama hrvatskog društva. Povjerenje tih struktura već ranije je učvrstio donijevši zakon kojim je trebalo zaštititi njihove istaknute pripadnike (Lex Perković), zakon suprotan europskoj pravnoj stečevini koju je Hrvatska prihvatila u pristupnom razdoblju. Ostavši zadnjom uzdanicom vladara iz sjene Milanović je shvatio da su mu ruke posve slobodne tj. da može raditi što hoće. A kad razmaženo derište u trgovini s igračkama može činiti što ga volja, onda to i radi. Ma kakvu god gadost i splačinu učinio (što ga je izgleda dobro zabavljalo, moguće i uzbuđivalo), medijski udbostroj bi ju ili prikrio, ili ju prišio Milanovićevim političkim protivnicima, ili ju jednostavno prikazao kao njezinu suprotnost. U kombinaciji s obavještajno-represivnim aparatom (kojim je u cijelosti, dijelom vjerojatno i mimo zakona, zagospodario, a čije zloporabe sporo izlaze na vidjelo) to je trebalo biti dostatno da se parlamentarni izbori učine neizvjesnima, samim time i da strukture čije je interese štitio mogu odahnuti.
Nije najgora ostavština vladavine Zorana Milanovića prostački uličarski govor, kakav se i u Srbiji može čuti tek na marginama, a kojeg je, bez i najmanjeg otpora medija, štoviše uz njihovu prešutnu podršku, usadio u javni govor. Stoga se, umjesto "zoranizama" kojima je prekomjerno zasipao javnost, odvlačeći pozornost od bitnoga, radije dotaknimo top-liste Milanovićevih turbofolk hitova kojima je skupio značajne političke bodove, a hrvatski narod će ih u skoroj budućnosti skupo platiti. Zapravo, već ih plaća i njihove posljedice osjeća, a da to dobrim dijelom i ne zna, jer mu nema tko reći.
Turbohit br.1: Inu damo, Inu ne damo!
Priča o Ini počinje 2003. godine kad je Vlada Ivice Račana prodala 25% (+ jednu ali vrijednu dionicu) Ine mađarskoj tvrtki Molu. No, upravljačka prava Mola definirana ugovorom bila su bitno veća od kupljenog udjela. S obzirom na pravo veta na svaku opipljivu investiciju, ona su ustvari iznosila 50%. Nekoliko godina kasnije, za vrijeme vladavine Ive Sanadera, Mol kupuje dodatnih 22% dionica Ine čime njegov udio postaje veći od vlasničkog udjela Republike Hrvatske (44%). Vrijedi spomenuti kako je ovih 22% Ine Mol platio više nego dvostruko od početnih 25% (+ jedna dionica). Malo je vjerojatno da bi netko razuman to učinio, a da mu se ne jamči kako će mu se upravljačka prava bitno popraviti.
Računajući na svog prirodnog saveznika, hrvatsku javnost duboko prožetu okoštalom sviješću naslijeđenom iz socijalizma koju je lako uvjeriti kako se međunarodni ugovori poput računalne igrice u svakom trenutku mogu vratiti na početak, Zoran Milanović izvodi pravu malu bravuru. Opstruira upravljačka prava Mola u Ini, a njegovog prethodnika Sanadera hrvatsko državno odvjetništvo, pod nadzorom istih onih krugova čiji je Milanović frontman, optužuje za primanje mita radi dvostruko skuplje (??!!) prodaje od Račanove. Time nastoji kompromitirati glavnog političkog protivnika i tako jednim udarcem ubiti i drugu muhu. Potom, nakon što je Mol već pokrenuo arbitražni postupak zbog nepoštivanja upravljačkih prava, kako bi se pokazao čuvarom nacionalnih interesa brže-bolje pokreće arbitražu (sličnost sa srpskom protutužbom za genocid na hrvatsku tužbu nije slučajna) kojom traži poništenje ugovora. I to temeljem postupka protiv Sanadera, koji u međuvremenu, pada čak i na hrvatskom sudu. Na kakvim nogama stoje argumenti Hrvatske u tom sporu čovjek zdrave pameti može lako i sam zaključiti.
Konačan rezultat svega su četverogodišnja stagnacija Ine zbog zastoja u donošenju bitnih poslovnih odluka, ali i poremećeni odnosi s Mađarskom. Svojim izazivačkim postupcima i nesnošljivom retorikom tijekom migrantske krize Milanović je takve odnose samo još zabetonirao. U hrvatskoj javnosti slučaj se predstavlja kao prijepor sa zlim Mađarima kao protivnicima, a većinski suvlasnik u vlasništvu nacionalne tvrtke nije partner nego neprijatelj. Zdrav razum kaže kako se radi o svađi unutar iste ekipe, čiji ishod konkurencija ne čeka nego radi, pa Ina za njom sve više zaostaje. Uzme li se navedeno u obzir, možda i nije slučajno što je Mađarska u međuvremenu sklopila ugovor sa Slovenijom o gradnji željeznice do Luke Koper čime ju stavlja u bolji položaj u odnosu na Rijeku.
Kako sada stvar razriješiti? Izgubljeno vrijeme i propuštene prilike više se ne mogu vratiti. Mudri ljudi upućuju na dogovor s Mađarima u smislu da Hrvatska pokuša zadržati određenu razinu upravljačkih prava kako bi INA čim prije počela raditi prave stvari o kojima joj ovisi budućnost (argument za to je da i Mađari trpe štetu protekom vremena, pa im se bolje isplati odustati od dijela prava utvrđenih ugovorom, nego čekati kraj arbitraža). Oni, pak, koji crpe pamet i informacije od medija u Hrvatskoj shvatit će to (baš kao i Milanović, samo što on to čini iz osobnog političkog probitka, a oni zbog vlastite gluposti) kao izdaju nacionalnih interesa. Takvi bi radije da INA "krepa", samo da mrski Mađari (ali i Hrvati) nemaju od nje nikakve koristi. Tako će iz socijalizma baštinjeno busanje u pravednička prsa po tko zna koji put poslužiti kao izlika za nerad i neodgovornost. Bolje je zakopati naše nacionalno blago i sačuvati ga kako spomenik za buduće naraštaje. Slično onom slugi iz biblijske priče koji je talenat koji mu je Bog dao radije zakopao, nego da je radio i povećao mu vrijednost. Samo Bog mu taj postupak baš i nije honorirao, a vrlo je znakovito i kako mu je presudio. Naravno, puno veća šteta od one izravne (a ta je ogromna) je poruka svima koji su namjeravali poslovati s Hrvatskom i u Hrvatskoj - za investitore ovdje ne vrijede potpisani ugovori i u svakom trenutku ih mogu očekivati politička podmetanja. Zar je onda čudno što je razina investicija u zadnjoj godini Milanovićeve vladavine pala za 90% u odnosu na prethodnu? A manje investicija znači i manje posla i više odlazaka Hrvata trbuhom za kruhom – dvije kategorije koje su zadržale pogubni trend tijekom cijelog Milanovićevog vladanja.
Turbohit br.2: Metak za banke
Možda čak i veći neprijatelji od korporativnih Mađara u svijesti hrvatskog socijalističkog mitomana, duboko zamrznutog u vremenu obilja (doduše, ne doma, nego u Grazu i Trstu), su strane banke. Nije to promaklo ni gramzljivom oku Zorana Milanovića.
U doba kataklizme s švicarskim frankom uslijed snažna rasta njegove vrijednosti uvjetovane tržišnim poremećajima (ili ako je nekome draže, zato jer je netko moćan tako želio, što u svakom slučaju nije bitno za nastavak priče) i pratećeg velikog porasta rata kredita dužnika u toj valuti, Milanović je postupio u duhu otaca svojih, partizanskih komesara. Najprije je suspendirao tržišne zakone fiksirajući kamatnu stopu na kredite, a potom i tečaj tržišnog franka, da bi pred same izbore, kako se izrazio, ispalio metak kojeg je sačuvao da bi ga ispucao baš u tom trenutku. Retroaktivno je promijenio ugovorne stavke uglavljene između privatnih stranaka i cijeli trošak prevalio na jednu stranu kako mu je u tom trenutku politički odgovaralo. Administrativnom odlukom umanjio je imovinu tržišnih sudionika u privatnom vlasništvu za 8 milijardi kuna pod socijalističkom uhu milim sloganom "nek' se banke solidariziraju". U zemlji u kojoj se ostvarivanje dobiti na zakonit način naziva krađom, a otimanje tuđe imovine pravdom, medijskom udbostroju doista nije bio problem Milanovića u osvit izbora predstaviti kao spasitelja malih ljudi, krotitelja bankarske samovolje i nepokolebljivog čuvara hrvatskih nacionalnih interesa.
Kako god se ovo rasplelo, morala Hrvatska država vratiti ono što je u njeno ime sjecikesa Milanović opljačkao ili nekako drukčije, ceh će platiti cijelo hrvatsko društvo. Hrvatske tvrtke će se suočiti s umanjenim ili skupljim kreditima u odnosu na konkurenciju u okruženju, što će rezultirati manjim brojem radnih mjesta, slabijim punjenjem proračuna, iseljavanjem Hrvata, pa tko zna dokad ponavljanjem te već proživljene spirale. Dakle, neselektivno spašavanje svih dužnika po kreditima u "švicarcima" koji su većim dijelom iznadprosječnog imovnog i dohodovnog stanja (kao takvi su jedino mogli dobiti kredit i vlastitom voljom ga prihvatiti), prelit će se i na one siromašnije koji za te kredite nisu ispunjavali uvjete, kako tada, tako ni sada. Eto, to će biti konačan saldo predizborne farse u službi otimača siromašnima u korist bogatih i srednje imućnih, "superhika" Milanovića.
Eh, gdje su nam one stare socijalističke banke koje je svako malo trebalo sanirati, dok su odabrani pojedinci mogli dobiti kredite za stan ili kuću koje je u međuvremenu pojela inflacija, pa su ih otplatili za šteku cigareta. Sa sjetom će tako reći oni koji još uvijek vjeruju u socijalistički "perpetuum mobile" i samo zato što su sami od toga imali koristi misle da to nitko drugi nije platio. Baš kao što misle i ex-dužnici u "švicarcima" danas.
Koncentriran isključivo na vlastiti interes u kratkom roku, Milanović je Hrvatsku još jednom uveo u društvo one Srbije kakva više ni sama ne želi biti, potpisujući kao djetinjom rukom i mišlju pisan zakon koji naivno, ali radikalno ruši temeljna pravila ponašanja na kojima počiva naša civilizacija. Pa sad, kakvi su izgledi da banke koje su tužile Hrvatsku ne dobiju taj spor? Oni koji tvrde da Hrvatska ima jake adute u pregovorima sa stranim bankama mogli bi, za vježbu, barem nakratko razmisliti o tome značimo li više mi njima ili one nama. Oni realniji koji naslućuju ishod već jadikuju kako ti nehumani "kapitalistički" sudovi sude samo po zakonima (i to ne retroaktivno, sram ih bilo), a nemaju nimalo razumijevanja za vraćanje kotača na početak kako bi se ispunila kozmička pravda. Kako bilo, onima koji su naslijedili Milanovićeve brabonjke nema druge nego ići u kompromis s bankama u nadi da će u najboljem slučaju izvući mršavi remi. Ali loš glas zbog razbojničkog ponašanja nikakva nagodba ne će isprati.
Turbohit br.3: Brate, šaraj malo!
U jeku migrantske krize, koja mu je u predizborno vrijeme pala kao as na desetku, Zoran Milanović se odlučio na, za današnje prilike, neuobičajen potez – onemogućio je protok robe na granici sa Srbijom i time udario klin u same temelje EU. Deklarirani povod tom činu bilo je to što Srbija, turbofolk rječnikom rečeno, "ne šara" migrante malo u Mađarsku, malo u Hrvatsku, već ih sve šalje samo u Hrvatsku. Potaknuti vođinim primjerom osmjelili su se i neki nižerangirani članovi Milanovićevog čopora. Tako se i tadašnji ministar Maras odvažio Vučiću "odrješito odbrusiti": "Vučko, brate, stani malo!" Ubrzo je Milanović, na mig nekog briselskog činovnika, poslan upravo iz Beograda kako bi poniženje bilo veće, brzinom plašljivog crtanog junaka, lava Krezumice "kidnuo na lijevo" podvijena repa. S druge strane, "Vučko" nije propustio priliku naceriti mu se u facu. Ne samo što nije počeo "šarati" migrante prema Mađarskoj , već ih je nastavio "šarati" samo prema Hrvatskoj, ali na više graničnih prijelaza nego dotad, tako operativno otežavši Hrvatskoj tranzit migranata.
Koliko je Milanovićev čin bio bezuman i anakron bolje od svega pokazuje to što je Europska Unija u sporu između njezine članice i nečlanice odlučila stati na stranu ove potonje. Dugoročno gledano, bolja pregovaračka pozicija Hrvatske u procesu pristupanja Srbije EU duboko je kompromitirana, jer se Hrvatska pokazala kao uskogrudni remetilački čimbenik koji se u zajedničkoj nevolji ne ustručava jednostrano prekršiti temeljna načela suvremene Europe. No, što je vjerodostojnost države prema tome da je Milanovića medijski udbostroj pred same izbore prikazao kao nacionalnog junaka koji se odlučno usprotivio Srbiji? Ubrzano odustajanje od povoda za zatvaranje granice i kasnija opća "omerta" po tom pitanju (kako Milanovića i desne mu ruke Ranka Ostojića, tako i medijskih im krila) sasvim su razotkrili stvarni cilj tog "državničkog" manevra za jednokratnu uporabu – kvačicu u bilježnici Milanovićevog savjetnika Brauna!
Milanovićev turbofolk ima poklonike i u ovoj vlasti
Nije teško uočiti kako su svi navedeni politički turbofolk hitovi, kao i glazbeni im uzori, komponirani po istoj matrici. Recept ide ovako - izaberi neprijatelja kojeg je lako demonizirati (mađarski kapitalisti, strane banke, Srbija), potom koristeći medijsko topništvo nahuškaj svjetinu na njega, i konačno, za sve uključene štetan, sulud čin prikaži kao nacionalni interes. I konačna posljedica turbofolk orgijanja uvijek je ista - kratkoročna korist za raspikuću Milanovića, kratkoročna ograničena šteta za "neprijatelja" i dugoročna znatna šteta za Hrvatsku (u slučaju zatvaranja granice sa Srbijom i dugoročna nemala korist za navodnog neprijatelja za čiji je račun taj posao "instant Hrvatina" odradio bolje nego što bi to učinio Šešelj).
Što gore po Hrvatsku, to se medijski orkestar jače upinje poistovjetiti Milanovićeve turbofolk manevre s hrvatskim nacionalnim interesima. Dakle, hrvatski je interes da Ina tavori, da se hrvatske tvrtke i država još skuplje zadužuju, da Hrvatska gubi vjerodostojnost u pregovaračkom procesu između Srbije i EU ... Upravo ono što su zamjerali kao grozan demokratski deficit Tuđmanovom HDZ-u devedesetih (izjave "tko je protiv nas, taj je i protiv Hrvatske"), koji je tada zaista radio povijesne stvari u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima, ti su stranački aktivisti s novinarskim knjižicama u rukama za potrebe kampanje udbaškog miljenika iz petnih žila ponavljali. Zgodno je primijetiti i kako, nastojeći ocrniti one koji su se drznuli usprotiviti njezinoj kandidaturi za Glavnu tajnicu UN-a, isti refren ("oni koji su protiv mene, ti su protiv Hrvatske") ovih dana grakće i Vesna Pusić, vjerni izdanak bogate obiteljske tradicije spravljanja protuhrvatskog otrova "since 1918, najmanje".
Medijska popularizacija Milanovićevog turbofolka rezultirala je tijesnim izbornim rezultatima i posljedično dovela skupinu ljudi, praćenih istim onim promotorima koji su i Milanovića lansirali u orbitu, u poziciju da postanu odlučujući faktor prilikom kreiranja vladajuće većine. Do razlaza između njih i Milanovića nije došlo zbog toga što bi se oni od njega i njegovih razlikovali, već upravo zato što su previše slični. Vidi se to i po tome što u današnjoj vlasti ima ljudi koji prihvaćaju milanovićevski vokabular, i to njegovu najvulgarniju inačicu, onu "a'la Fred". Ali ne samo po tome. Naime, u Milanovićevskom Odjelu Socijalističkih Trabanata rado izvijaju tijela i "odvrću žarulje" u ritmu turbofolk hitova spomenutih u ovom tekstu. Čini se da to Milanovićevi fanovi u novoj vlasti ne rade zbog toga što bi imali neku opipljivu političku korist, već da stvar bude poraznija, zato što u to zaista vjeruju. Ipak, ne treba smetnuti s uma kako su ti štovatelji Milanovićeva opusa politički obrazovani i potkovani u radionicama koje gaje iste vrijednosti kao i one koji oblikuju glazbeni ukus dobrog dijela današnje mladeži. Zato ne treba čuditi što se i jedni i drugi na zvuke turbofolka (jedni političkog, a drugi glazbenog) jednostavno raspamete. Stoga postoji realna opasnost da Milanovićevi turbofolk hitovi postanu evergreeni hrvatske politike. Od ove spoznaje strašnija je tek ona da, kako sada stvari stoje, jedinu realnu alternativu njegovim trećerazrednim imitatorima u novoj vlasti predstavlja sam Zoran Milanović.
S obzirom da turbofolk dovodi žrtvu do stanja sličnog transu, upravo klasika je najbolji lijek koji nam je Zapadna civilizacija za njega dala (iznimno, ako je turbofolk poprimio akutno stanje, jedino pomaže gregorijanski koral). Pri tom treba postupati oprezno i hladnokrvno, jer u opsjednutih turbofolkom i najmanja greška u početnoj fazi liječenja može izazvati nepovratno razorne posljedice.
Grgur S.