Na kome leži politička odgovornost zbog nekontroliranog rasta deficita i javnog duga, što je za posljedicu imalo ulazak Hrvatske u stresnu "crvenu zonu" i zaduživanje na domaćem bankarskom tržišti, kao i kakve će refleksije to ostaviti na državu i privatne investitore, pokušali smo doznati u razgovoru s Marijom Vučković, ekspertom za međunarodne financije i pomoćnicom ministra regionalnog razvoja i europskih fondova.

-Upravljanje javnim financijama, kao nikad do sad, pod stalnim je nadzorom javnosti, medija, relevantnih institucija, vjerovnika i rejting agencija. Svaka priča o gospodarskom programu, osim s popularnim pojmom „strukturne reforme“, počinje s potrebom smanjivanja javnog duga, odnosno fiskalnom konsolidacijom. U drukčijim okolnostima i u razvijenim zemljama, privatni dug bi bio ono o čemu raspravljamo, jer on uzrokuje inflacijski balon, ekonomsku destrukciju i financijske bankrote. Ali, ne i kod nas - upozorava Vučković odmah na početku razgovora.

Međutim, odmah zatim upozorava kako to u Hrvatskoj nije problem, i to iz razloga jer se "privatni balon", zbog veličine javnog sektora, jednostavno ne može napuhati.

-Zbog veličine i karakteristika javnog sektora, privatni balon se jednostavno ne može napuhati. I došlo je do interesantnog slaganja neekonomista i ekonomista. Neekonomisti, naime, uvijek i u svim vremenima zaduživanje države smatraju nevoljom, ekonomisti, uglavnom ne. Ipak, u slučaju Hrvatske, zbog nacionalnog, odnosno duga opće države, te očekivane godišnje otplate glavnica i kamate koje naše gospodarstvo teško može izdržati, brinu danas gotovo svi - ocijenjuje Marija Vučković s kojom smo razgovarali nakon jednog predavanja na ovu temu održanog polaznicima stručnog studija na Sveučilištu  u Dubrovniku.

Rastom javnog duga s 36% udjela u BDP-a u 2008., na vrtoglavih 86,7% u 2015. godini, odnosno u eri Zorana Milanovića, smatra ključnim razlogom ulaska Hrvatske u stresnu "crvenu zonu".

-Ukoliko prihvatimo teoriju prema kojoj javni dug i stvaranje deficita ne moraju uvijek imati negativne posljedice, možemo razinu duga promatrati kroz tri zone – zelenu, u kojoj je prostor za rast uz povećanje duga obilan, žutu, u kojoj prostor postoji, ali je rizik očit, te crvenu u kojem daljnjeg fiskalnog prostora uopće nema (Ostry, Gosh, Espinoza, MMF Discussion Paper, lipanj 2015). Sudeći po interesu i upadljivom nadzoru rejting agencija, očito je Hrvatska, povećavajući udio javnog duga s 36% BDP-a u 2008. na 86,7% u 2015 otišla u stresnu „crvenu zonu“.Pri tome, sam udio duga u BDP-u, iako znatno iznad poželjnog, nije glavni problem. U prošlosti je bilo zemalja koje su bankrotirale s udjelom javnog duga u BDP-u od 50% i onih smatranih poželjnim ekonomijama uz udio javnog duga u BDP-u znatno iznad 100, pa čak i 200%. - podjeća Vučković.

Što je onda, dovelo do općeprihvaćenog mišljenja da je današnji hrvatski dug neodrživ i zašto i kako rastu kamatne stope na državne vrijednosnice u vrijeme kad Europa osjeća suprotne trendove, zanimalo nas je.

-Svaki odgovor na to pitanje počinje s činjenicom da se od 2009. do 2014. godine neodgovorno brzo akumulirao dug javnog sektora, što nam na najbolji način oslikava razlika između očekivane stope rasta BDP-a i servisiranja duga. BDP će, naime, narednih godina, predviđa se, rasti između 2 i 2,5%, a plaćanje kamata koštat će nas oko 3,5% BDP-a godišnje. S takvim jazom, nema ni održavanja duga, a kamoli otplate. Jaz je to koji Hrvatsku definira dužničkom ekonomijom sa njezinim najznačajnijim posljedicama prema konvencionalnoj makroekonomskoj teoriji, što u konačnici dovodi do smanjivanja mogućnosti gospodarskog rasta i nestabilnog financijskog okvira - upozorava Vučković.

Zbog prezaduženosti države, upozorava, hrvatski gospodarstvenici plaćaju veće kamate, što za izravnu posljedicu ima nedovoljan rast investicija.

-Hrvatski gospodarstvenici, dijelom i zbog prekomjernog zaduživanja države, trpe kamatne stope iznad onih koje su dostupne poduzetnicima u europskim zemljama. Osim toga, kad je zadan udio ukupnog duga u BDP-u, povećanjem javnog duga, smanjuje se ili nestaje prostor za privatne investitore, jer dostupne kredite uzima država, bez čega nema investicija. I eto začaranog kruga iz ekonomske teorije u stvarnosti: visoki kamatnjaci i očekivanja povećanja poreza zbog razlike između javne potrošnje i prihoda – pad investicija – pad domaćeg proizvoda – pad zaposlenosti - ocijenjuje Vučković.

Sve to opet vidi kao izravnu posljedicu nekontroliranog deficita i prekomjernog zaduživanja.

-Scenarij je to koji se ostvaruje kad ono što je trebalo biti kontrolirano i privremeno (deficit) postane prekomjerno i trajno (dug), pa uz probleme u realnom sektoru, dodatno otežava neophodno reprogramiranje duga uz povoljniju cijenu - upozorava Vučković, neizravno ukazujući na neodgovornu makroekonomsku politiku Milanovićeve Vlade.

Nestabilan politički okvir i prijevremene izbore vidi kao glavne uzročnike neusvajanja Strategije upravljanja javnim dugom i Strategije upravljanja državnom imovinom

-U tekućoj godini, prema Nacionalnom reformskom planu i Planu konvergencije za 2016. godinu, usvojenim tijekom travnja, trebalo je konačno doći do izrade Strategije upravljanja javnim dugom i Strategije upravljanja državnom imovinom. Nestabilan politički okvir i izvanredni parlamentarni izbori, nažalost, umanjit će vrijednost uspješno položenog testa kredibiliteta države i državnih financija od strane Ministarstva financija i Zdravka Marića proljetos - ističe Vučković.

Uz činjenicu da se u predstojećem razdoblju godišnje otplate glavnice i kamata penju na vrtoglavih 18 milijardi kuna, jedan od dodatnih problema vidi u ad hoc izdavanim jamstavima državnim poduzećima, čije iznose bivša vlada nije uopće uključivala u statistiku javnih financija.

-Vrijeme u kojem se godišnje otplate glavnice i kamata penju na 18 milijardi kuna, a posljedice ad hoc izdavanih jamstava državnim poduzećima tek sagledavamo (jer donedavno takva jamstva uopće nisu bila uključena u statistiku javnih financija), traži razboritost, pridržavanje utvrđenih planova u javnom sektoru i snalaženje u smjerovima štednje kako ona ne bi samo pogađala kapitalne, već i tekuće rashode - upozorava Vučković.

Vjeruje da hrvatskoj treba stabilna Vlada i odgovornost koja če za posljedicu imati jačanja kredibiliteta fiskalne politike i povećanje kreditnog rejtinga zemlje.

-Stabilna i stručna Vlada, sa smanjenim utjecajem neodgovornih populista zamagljenog diskursa, odlučnu u smanjivanju ekonomskih ravnoteža, provođenju fiskalne konsolidacije u srednjoročnom razdoblju, koja će dovesti do jačanja kredibiliteta fiskalne politike i povećanja kreditnog rejtinga, time niže cijene kapitala i šireg prostora za investicije privatnog sektora su ono što je Hrvatskoj u ovom trenutku potrebno. Situacija je prilično jasna: očekivani rast do 2,5% BDP-a traži reprogramiranje obveza uz niži kamatnjak, te kontrolu zaduživanja, uz otvaranje prostora za privatan sektor - ocijenjuje Vučković.

Smatra da saborske rasprave obično pridoonose demokratizaciji društva, ali ne i u slučaju rasprava o strukturi javne potrošnje i vođenju ekonomskih politika.

-Saborske rasprave koje posljednjih godinu dana u pogledu strukture javne potrošnje, te vođenja ekonomskih politika znale biti prilično strasne, kadikad i s radikalnim rješenjima, općenito su dobrodošle. Takve rasprave pridonose demokratizaciji društva i duha parlamentarizma, ali u ovom slučaju ne. Uistinu, parafrazirat ću jednog uglednog svjetskog ekonomista (Bernhaim), začuđujuće je kako se akteri na političkoj sceni mogu razići oko tema koje zahtijevaju potpuno jedinstvenu reakciju udaljenu od svakog laicizma različitih populizama - zaključuje Vučković.

 

R. Horvat