Inicijativa B-4 je politički plan proruskih oporbenih stranaka u balkanskim zemljama o stvaranju t. zv. izvanblokovske sigurnosne arhitekture na Balkanu preko navodne vojne neutralnosti četiriju balkanskih zemalja — Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH, što bi trebalo biti očito nadomjestak Beogradu za velikosrpske teritorijalne gubitke u ratovima što ih je Srbija 90-ih vodila protiv susjednih država

Ne treba se bojati histeričnih srbijanskih kleveta i napadaja na Hrvatsku, unatoč tomu što srbijanska promičba ima svoja uporišta u dijelu medija registriranih i u samoj Hrvatskoj.

Oni, naime, ne samo da figuriraju kao ispostave sve agresivnije beogradske politike, nego se ta obavještajna i promičbena činidba naslanja na sad već bogato srbijansko špijunsko iskustvo u Hrvatskoj iz 19. i 20. stoljeća.

U promičbeni rat protiv Hrvatske spada i pokušaj Aleksandra Vučića da od Moskve prikrije svoj pristanak na zahtjeve iz Bruxellesa da se iz Niša u jugoistočnoj Srbiji izbace Rusi, koji tamo imaju svoje operativno središte, odnosno jednu vrstu vojne baze, a na što je tijekom posjeta Beogradu upozorio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Rusi u Vučića nemaju povjerenja, kao na primjer u Tomislava Nikolića, jer je Vučićeva obitelj tijekom nedavne povijesti navodno u više navrata mijenjali vjeru, a i pripadnost naciji.

Vučićevu pak nemogućnost da normalno vlada bez svakodnevne uporabe Hrvata i Hrvatske čak i socijalni psiholozi obrazlažu kao nemogućnost izlaska iz vlastite podsvijesti koja ga na ovaj ili onaj način podsjeća na nedovoljnu i neiskrenu pripadnost srpstvu i svetosavlju.

Bez obzira na ta psihološka naklapanja, ali i Vučićeve političke želje, Rusija se poprilično dobro učvrstila u Srbiji pa iz nje nastoji proširiti područje svoga gospodarskoga, a onda i vojno-političkog utjecaja na druge susjedne zemlje.

Vidi se to vrlo jasno iz  poruke ministra Sergeja Lavrova koji se poziva na nekakav „Forum slavenskih kultura iz Slovenija“ koji navodno traži očuvanje „zajedničkoga jezika, tradicije, kultura i međuljudskih dodira".

Ljudi, kako kaže Lavrov, osjećaju svoju zajedničku povijest, zajednički identitet pa ne žele postati žrtvama novih podjela u NATO savezu. Ruski ministar je naravno svoju diplomatski odmjerenu poruku zamotao u već dobro otrcanu panslavističku ideju, a koja bi svoj regionalni i svojevrsni južnoslavenski državni okvir trebala dobiti u spomenutom planu B-4, što ga je dopredsjednik ruske Dume Sergej Železnjak plasirao preko srbijanskih medija.

Riječ je, naime, o navodnoj inicijativi nekih oporbenih stranaka u balkanskim zemljama o formiranju izvanblokovske sigurnosne arhitekture na Balkanu razvojem navodne vojne neutralnosti četiriju balkanskih zemalja (B-4) — Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH, što bi očito trebalo biti nadomjestak Beogradu za velikosrpske teritorijalne gubitke u ratovima što ih je Srbija 90-ih godina vodila protiv susjednih naroda i država.

Da se ne radi tek o politici „šake jada“ istočno od rijeke Drine, svjedoči i cijeli niz političkih operacija. One na ovaj ili onaj način, ne samo da idu u prilog širenja ruskoga utjecaja na Balkanu, nego s dobro naučenim lekcijama iz političke taktike, Moskva, kako se pokazuje, stoji iza većine tih financijskih i političkih pothvata.

Uz već poznato savezništvo s Erdoganovom Turskom, koji uspješno ucjenjuje EU novim valovima islamističkih migranata, proruski je kandidat nedavno pobijedio na izborima i u Bugarskoj, koja graniči s Turskom.

Ruske su operacije u Makedoniji paralizirale zemlju, a neodlučeno izborno stanje između VMRO-a i socijalista, koji po tradiciji naginju Moskvi, zemlju će gurnuti u ovisnost o albanskim strankama.

Kako su i u Rumunjskoj vlast upravo ovih dana osvojile socijalističke snage mogao bi i tamo biti ugrožen NATO savez.

U bosanskohercegovačkom dijelu politike Republika Srpska je listom uz Putina pa se one oporbene snage što ih ruska politika spominje kao svoj oslonac u pojedinim balkanskim zemljama očito nalaze u Federaciji BiH.

Zbog savezništva s Erdoganom Moskva ne treba računati na protimbu svojoj politici među Izetbegovićevim pristašama, koji su očito dogovorno nedavno nasrnuli, kao otvoreni islamisti, na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. 

 Jedina pak snaga koja se protivi takvoj politici su hercegbosanski Hrvati, nu oni nažalost zasad nemaju ustrojen vlastiti prostor kojeg bi u slučaju potrebe bilo bar lakše braniti.

Zato, bez obzira na lokalne protimbe Srba i Bošnjaka u BiH, kad je u pitanja strategija Moskve, obje će strane - srpska i bošnjačka - naći u tomu svoje probitke. 

 Za razliku od BiH, inače tradicionalno povezane s istočnjačkim Otomanima,  Crna Gora je zbog svoga nacionalnoga ponosa znatno složenija za možebitnu provedbu ruskoga plana B-4. 

 Naime, unatoč snažnoj srpskoj manjini u Crnoj Gori, među Crnogorcima postoji jaka svijest o stoljetnoj državnopravnoj tradiciji, koja počiva na staroj dukljanskoj srednjovjekovnoj državnosti. 

 Upravo je ta svijest na udaru velikosrpskih promičbenih valova koji svakodnevno sa sjevera zapljuskuju nasljednike dukljanske državnosti.

Velikosrbi smatraju kako su crnogorsku naciju i državnost na temelju povijesne Crvene Hrvatske izmislili crnogorski velikani Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija. 

 Crnogorci su suveren narod pa mu nisu potrebni skrbnici iz drugih država, a ponajmanje iz Srbije. To što se nekad srednjovjekovna Crvena Hrvatska prostirala daleko na jug danas je manje važno od činjenice da u neovisnoj Crnoj Gori autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ne može doći do izražaja od sve agresivnijega djelovanja svetosavske Srpske prvoslavne crkve, koja je tijekom jugoslavenskih diktatura u 20. stoljeću požderala uz Crnogorsku, Makedonsku i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a pravoslavne vjernike Crnogorce, makedonce i Hrvate pretvarala u Srbijance.

Upravo odatle i dolaze prijetnje Crnogorcima kako će, ako se vežu uz NATO i Hrvate, postati crvenohrvatska tvorevina utemeljena na dukljanstvu kao nacionalnoj ideologiji, što će poticati stvaranje crnogorskoga jezika i potiskivanje ćiriličnoga pisma, konstituiranje autokefalne Crnogorske crkve i prihvaćanje unije, odnosno jedinstva s Rimokatoličkom crkvom. 

 To će, prijete velikosrbi, postupno voditi pokatoličenju Crnogoraca, na način kako je to bilo i u srednjovjekovnoj Duklji. 

 Nu Crnogorci su dovoljno samosvjestan narod pa mu ne će trebati skrbnici ni iz Srbije ni iz SPC-a, ali će zbog brojnije srpske manjine biti stalno pod velikosrpskim paljbom da uđu u već spomenuti B-4, kako bi Rusija imala otvoren izlaz na toplo more. 

 U otporu toj strategiji prijateljstvo s Hrvatskom samo im može pomoći.

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Share
0