Ako Andrej Plenković mijenja ponašanje te je odjednom suverenistički nastrojen, ali samo kako bi napakostio Predsjednici Republike, onda nam se doista loše piše. Isto tako, žalosno je što nam se predsjednik Vlade naglo počne ponašati državnički tek onda kad je to u interesu Bruxellesa, odnosno Njemačke i Francuske.

Svi su skočili na Predsjednicu, ostala je sama bez igdje ikoga, ujedinjene snage od Bojana Glavaševića do Josipa Đakića je prozivaju – u drukčijim bi se okolnostima to nazvalo velikom koalicijom, ne samo SDP-a i HDZ-a, nego i koalicijom kolumnista, komentatora i analitičara, odnosno intelektualnih proletera od Ivkošića i Hodaka do Duke i Bajrušija.

Zahvaljujući očito "čarobnjačkim vještinama" Krešimira Macana, Andrej Plenković se odjednom prometnuo u državotvornog Hrvata, jer je „inzistirao“ na ratnoj odšteti i cijela je medijska scena odjednom njime oduševljena. Zalud upozorenja staloženih analitičara da se ta Plenkovićeva želja temelji na nepostojećem ugovoru. Većina kolumnista i komentatora, očito pod Macanovoj dirigentskom palicom, odlučila je odraditi PR-ovski posao. Da je riječ o klasičnim aktivnostima PR-ovaca pokazuje i pisanje jednog medija koji je čak servirao i novog predsjedničkog kandidata - SDP-ovog europarlamentarca Tonina Piculu. Interesi države i nacije očito su u tom slučaju nebitni u odnosu na Plenkovićev rejting i ciljeve određenih interesnih skupina!

Predsjednica je u intervju za Novu TV kazala: “A što se tiče ratne odštete - ja nisam protiv toga. Mislim da se o tome treba razgovarati, a ovaj put to nismo zato što nismo imali dovoljno dobru pripremu od Ministarstva uprave da možemo razgovarati o tom pitanju.“

Kad odemo na ručak ili večeru u restaurant, naposljetku zatražimo račun, je l' tako?

Na računu je obračunato sve što je pojedeno i popijeno, obračuna se PDV i imamo konačnu cijenu koju smo dužni platiti. Da je Plenković bio ozbiljan, pa i odgovoran, glede ratne odštete, naložio bi ministarstvu uprave, čim je čuo za posjet Aleksandra Vučića, da doslovno naprave račun, jer što je drugo ratna odšteta nego naplaćivanje cijene, poput ručka u restaurantu? Ili, ako se nema vremena za sve podrobno procijeniti i izračunati, jer je agresija okončana tek prije nešto više od dva desetljeća, barem okvirno, „circa“ rekli bi Latini. No, ništa od toga, kao ni od iskrene Plenkovićeve namjere.

Zamislimo sad da je Predsjednica Vučiću naložila: „Srbija je dužna platiti Hrvatskoj ratnu odštetu!“ Vučić bi, bez obzira što on misli o tomu, pitao: „Koliko?“ ili „Pokažite prvo brojke, izračun, maglovitu procjenu.“ I Predsjednica bi ispala idiot jer se ozbiljan političar ne može neutemeljeno razmetati brojkama kako mu dođe. Kad smo kod brojki i činjenica, ne podsjeća li to na jedan susjedan nam narod koji ne mari previše za činjenice, već po dnevno-političkim potrebama dijeli ili množi s milijun? Zar bi i Hrvati trebali tako? Riječ je, dakle, o običnoj Plenkovićevoj (ili Macanovoj) manipulaciji ili spinu što su naši kolumnisti i komentatori "rastrubili", a umni držvotvorci – popušili!

Za razliku od Plenkovića kojemu je najveća odlika i najdržavničkiji potez puka činjenica da nije član HNS-a ili SDP-a, Predsjednica je, ako ništa, u spomenutom intervju također rekla: „No, ja želim biti državnik. Političari misle o izborima, ja mislim o budućim generacijama.“ Državnikom se ne rađa, državnikom se postaje, a naša je Predsjednica na dobrom putu, za razliku od nekih, kojima su usta puna Tuđmana (naravno, samo u predizborno doba), a od Tuđmana ni T.

Vratimo se „marginalcima“, odnosno medijskom konstruktu na tu temu.

„Kao prvo, moram reći da je apsolutno netočno da sam bilo koga nazivala marginalcima. To su bile zlonamjerne insinuacije izvučene iz konteksta. Nikoga u Hrvatskoj ne bih nazvala marginalcima jer svako je mišljenje bitno“ , upozorila je Predsjednica.

Ako se opet posluša snimka, nije bilo spomena marginalcima nego se govorilo o „pojedincima s ruba političkog spektra“. I sad jedan Josip Đakić docira Predsjednici i ucjenjuje s potporom branitelja. Ponovimo, to čini jedan Josip Đakić koji je 2003. zasjeo u saborsku fotelju, a 2004. u fotelju čelnika HVIDRA-e i toliko se čvrsto drži fotelje da ga se bagerom ne bi moglo pomaknuti, Đakić čiji legitimitet iznosi (na posljednjim izborima) 2,59%. Vidjet ćemo Đakićevo domoljublje kad se bude glasalo o ratifikaciji Istambulske konvencije.

Da, da, to je ta hrvatska pamet; svi sve o svemu znaju, stručnjaci u svim poljima, a spin-majstori ih vodaju kao mlade (i manje mlade) majmune. I nikomu nije čudno naprasno Plenkovićevo „domoljublje“, i potpora koje za to dobiva od najbližih suradnika kao što su: Božinović, Obuljen, Dalić, Pupovac Macan ili Ivan Vrdoljak.

Na koncu, da je Plenkovićeva PR konstrukcija o "ratnoj odšteti" doista bila iskrena, pokušajte zamisliti kakva bi bila reakcija Milorada Pupovca a kakva sudbina aktualne Vlade?

No, Predsjednica je "negativac" u cijeloj priči…?

 

L. C.