U emisiji „Bujica“ od 23. veljače 2018. godine je gostovao Slaven Letica. Bujanec ga je (tobože!) zvao zbog njegove ranije izjave o „Boni, Njoji, Šonji i njihovoj ubogoj sestrici Blesici“. Letica je jedan od onih koji se nikako ne mogu pomiriti s političkim neuspjehom stoga se svim silama trsi ostati barem medijski prisutni pa mu dio medija, valjda oni konzervativci s usađenim poštovanjem prema sijedim glavama, to omogućuje.

U posljednje vrijeme, otkako je čest gost „Bujice“, za jednog nadripravaša je prilično odmjeren, odnosno umjeren s „dovoljno hrvatstva“, kako veli sam o sebi. Međutim, ispad s Bonom, Njonjom, Šonjom i Blesicom na razini je Olivera Frljića, Tomića, Dežulovića i sličnih „progresivaca“.

Naime, njegova izjava koincidira sa saborskim glasovanjem o predsjedniku Povjerenstva za sukob interesa, u kojem je njegova snaha, Dalija Orešković, loše prošla.

Uzgred, ponovimo to za Bujančeve uši, ali i za uši svih drugih „karamarksista“: svako Letičino gostovanje ili prenošenje njegovih kolumni/analiza/misli/izjava je predstavljalo svojevrsnu potporu djelovanju i nastavku rada Letičine „snajke“ Dalije, koja je, pak, svojom na pravu i činjenicama neosnovanom odlukom stubokom promijenila krvnu sliku hrvatske politike.

Bonu, Njoju i Šonju, dakle, Slaven Letica može zahvaliti svojoj snahi. Ironično, dapače – groteskno – Oreškovići loše prolaze u hrvatskoj politici, iz čega treba izvući neke zaključke budući postoje glasine kako Slaven svoju snahu Daliju priprema kao predsjedničkog kandidata (vidjet ćemo čijeg!) na sljedećim izborima.

Kad već vrijeđa hrvatski državni vrh, trebao bi prije, ma koliko nesretan i osujećen saborskim glasovanjem, izvaditi nekoliko brvna iz svojih očiju. Stoga, krenimo redom. Sudeći prema tvrdnjama dobro upućenih, Slaven nije oduvijek bio Slaven, nego JugoSlaven pa se prefiksa otarasio naknadno. Tjednik „Nacional“ ( 7. srpnja 2015.) objavio je orginalnu arhivsku građu – primjerak knjige u kojoj je naveden službeni popis 820 osoba, koje su bile pod obradom Službe državne sigurnosti Centar Zagreb, stanje za 1984. godinu. Iz popisa je vidljivo, da je operativni djelatnik Tihomir Šešo bio nadležan za Slavena Leticu ( POO - prethodna operativna obrada), radi postojanja indikativnih podataka o njegovoj povezanosti s britanskom obavještajnom službom, a koji su se pojavili 1983. godine. Slaven Letica je, kažu upućeni, bio nezaobilazan sugovornik britanske publicistice i novinarke Nore Mackins-Beloff (1919. – 1997.), koja je u razdoblju 1980.-1986. u cilju „istraživanja jugoslavenskih društvenih zbivanja“, a iza čega je stajao interes britanske obavještajne službe.

Iako je Nora Mackins-Beloff prilikom prvog dolaska u Jugoslaviju najavila rad na studiji o samoupravljanju, istu studiju nikad nije završila. Registrirano je njezinih više od 200 kontakata sa predstavnicima tadašnje jugoslavenske intelektualne elite i njezin interes je pritom bio sljedeći: unutrašnjo - politička situacija (stabilnost političkog sustava, raspoloženje pojedinih naroda i narodnosti posebno u Hrvatskoj i na Kosovu, odnos Crkve i države, brojnost i mogućnosti „opozicionih'' snaga), stanje u privredi, narodna obrana (koncepcija općenarodne obrane, naoružanje, moralno - političko stanje), te vanjsko - političke teme (odnosi sa istočno - evropskim i nesvrstanim zemljama).

S obzirom na takav interes i ponašanje N. Beloff, ne samo u Zagrebu, je od tadašnjih nadležnih tijela savezne razine dobila izgon i zabranu ulaska u SFRJ u trajanju od dvije godine.

Zbog veze sa N. Beloff, Letica je upozoren od strane Službe državne sigurnosti, pa je neko vrijeme izbjegavao kontakte sa stranim novinarima i diplomatsko - konzularnim predstavnicima akreditiranim u Zagrebu. Međutim, tvrde upućeni, a poznavajući metodologiju kontraobavještajne službe (KOS), ne može se isključiti da je takav Letičin „krimen“ iskorišten kako bi ga se vrbovalo, napose ukoliko uzmemo u obzir njegov kasniji boravak u neposrednoj Tuđmanovoj blizini te jedan posjet jugoslavenskoj vojnoj misiji u jednom njemačkom gradu...

Kad Letica već kritizira vjerodostojnost državnog vrha, trebao bi i sebi iznaći neki nadimak. Pogledajmo stoga što Letica piše o „najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti“ i NOB-u u „Startu“ 1981. godine: „Veličina Titove narodnooslobodilačke borbe, njezin duboko humani sadržaj i inspirativna snaga odgledaju se u cijelom svom toku i trajanju, a naročito u najhumanijoj borbi u povijesti – borbi za ranjenike i tifusare na Neretvi – upravo u odnosu prema ranjenim i oboljelim drugovima.“ Ide i dalje te kaže: „Svaki bi komentar o Titovu medicinsko-etičkom i etičko-revolucionarnom geniju bio suvišan. Izgradnjom bolnice jugoslavenskog značaja Zagreb bi podigao najgrandiozniji spomenik Titu čovjeku i državniku.“

Cijeli tekst su objavile Pupovčeve „Novosti“, pa neka samo netko proba kazati da od četnika nema koristi... Dakle, po Letici, Tito je „čovjek i državnik“, „humanist“, „etičko-revolucionarni genij“, „velikan“, a Kolinda Grabar-Kitarović je „uboga sestrica Blesica“?! K tomu, napisao je o sebi u „malo osobnijem životopisu“, nakon sloma praškog proljeća: „Tada sam zaključio da je komunizam latentno mrtav, i kao ideologija i kao poredak.“ Međutim, tekst o bolnici druga Tita je uslijedio deset godina nakon sloma ne praškog, nego hrvatskog proljeća.

Prije 25 godina Letica je isto tako tvrdio da je „davno predlagao da se u Hrvatskoj donese zakon kojim bi se zabranila upotreba totalitarnih simbola, a osobito neofašističkog znakovlja“... Onoga trenutka kada vlast to nije učinila, stvorila je šansu za nastanak HSP-a i HOS-a’, izjavio je Letica u intervjuu Slobodnom tjedniku 11. prosinca 1991. godine. 2003. godine je izabran za saborskog zastupnika na listi – HSP-a!

Nije, stoga, krivnja na kameleonu (Jugo)Slavenu Letici, nego na površnim i plitkim Hrvatekima s pamćenjem zlatne ribice. Toliko o „pravoj“ desnici i „pravim“ desničarima!

 

Josip Gajski

Share
0