Odlika je slavenskih duša, kad god nešto pođe po krivu ili se nešto završi sasma drukčije no što je prvobitno zamišljeno, tražiti krivca oko sebe i pronaći krivnju na drugomu; nikad nitko među dobrim Slavenima (čast iznimkama!) nakon kakva izjalovljenja planova ne pohrli pred ogledalo i upre prstom prema vlastitu odrazu.

Dok su Andreju Plenkoviću krivi mediji, "zatucani" puk koji nije shvatio da živimo u mliječnoj i medenoj zemlji ili, pak, Milijan Brkić, glavnom analitičaru HDZ-a, Robertu Kopalu, je za europarlamentarni potop HDZ-a kriv – crni labud.

Izraz je to kojeg je naš zgodni, ulickani i skockani Robert Kopal objasnio ovako: "Crni labud je događaj ili fenomen koji ima tri značajke. Jedna je da je atipičan. Druga je da ima neke posljedice, poprilično velike. Treća je da ljudi imaju tendenciju da nakon toga pokušavaju pronaći razlog zašto je on bio predvidljiv i da zapravo nije bio atipičan. Sve tri značajke su u ovom slučaju ispunjene."

Dakle, crni labud označava atipičan događaj s poprilično velikim posljedicama, međutim, takav je događaj a priori atipičan (nepredvidljiv) i njegovu se atipičnost (i nepredvidljivost) a posteriori ne smije dovoditi u pitanje, no budući da se, eto dogodio, a bio je nepredvidljiv, stvara u ljudima tendenciju da ga s naknadnom pameću i iskustvom (generali poslije bitke) propituju i pokažu da je zapravo bio predvidljiv, odnosno tipičan, što on nije, jer je atipičan... Genijalno objašnjenje!

Ovdje ćemo, ovakvi prosti i priprosti kakvi već jesmo, pokušati ponuditi manje genijalno obrazloženje za HDZ-ov debakl na izborima za europski parlament. Krenimo s ministrima; ministrica Obuljen-Koržinek je po „dubrovačkoj“ vezi zasjela na mjesto ministrice kulture te nastavila zdušno i revno dijeliti novac mahom protuhrvatskim neradnicima, jugoslavenskim zgubidanima i raznoraznim „progresivnim“ protuhama i uhljebima, dakle sve suprotno onomu što je činio bivši HDZ-ov (!) ministar kulture. Gospodarstvo (!) je dao Martini Dalić koja je donirala splitske zgubidane okupljene u stranci „Pametno“ i koja je ekspozitura duboke, nelustrirane države. Unutarnje je poslove Plenković povjerio Davoru Božinoviću, ONODSZ-ovcu koji nastavlja Ostojić-Orepićevo rastakanje hrvatske policije te istu upreže radi unutarstranačkih obračuna, a k tomu ne štiti hrvatsku granicu od migrantske horde nego planira gradnju migrantskih centara.

Za ministricu vanjskih poslova je postavio neku Pejčinović-Burić, osobu koja je karijeru tesala pripremajući Srbijance za ulazak u EU, unatoč tomu što ne znamo sudbinu nestalih u Domovinskom ratu, nisu nam vratili arhive, nisu nam vratili oteto kulturno blago niti su platili ratnu odštetu. Poslovično loša hrvatska diplomacija je postala još gora, a čak smo uspjeli kao ključnog strateškog partnera izgubiti Amerikance, što se vidjelo prilikom nabavke izraelskih zrakoplova, te smo se okrenuli u potpunosti političkim leševima Macronu i Merkel, čijoj smo mrtvačkoj ukočenosti posvjedočili na ovim europskim izborima. Odakle je izvukao anomimne bezveznjake kao što su Žalac, Kuščević, Bošnjaković, Pavić, Murganić a da ne govorimo o Divjak koja je rasturila školski sustav.

Tu dolazimo i do koalicijskog partnera HNS-a, mafijaško-četničke ili četničko-mafijaške stranke (četnici su sad uglavnom u GLAS-u), te „koalicionog“ partnera, Pupovčevog SDSS-a. Iako je MOST radio probleme, moglo se s njima dogovoriti, a ako ne, raspisati nove izbore nakon raskida koalicije, umjesto koaliranja s Pupovcem (gdje je dr. Šreter, HDZ-ovac čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni, a Pupovac bi morao imati saznanja o njemu?!), Stanimirovićem i ostalim likovima čiju je stranku osnovao Goran Hadžić.

Kad Plenković za izborni neuspjeh, između ostaloga, okrivi Milijana Brkića i kaže „da ga u kampanji nije vidio“ i „da nije pridonio ništa“, onda ga treba podsjetiti da nije trebao sa Šeksom, Jandrokovićem i Božinovićem putem Nacionala, Expressa ili Telegrama pokušavati eliminirati svoje neistomišljenike. Zapravo Milijan Brkić nije ni mogao pridonijeti jer je bio zauzet tužbama protiv tih medija u koje su „curile“ insinuacije i udbaške podvale. Kad smo kod toga, možda bi HDZ-ovu rejtingu pomoglo da Plenky i co. nisu putem spomenutih tiskovina pokušali rušiti Tomislava Tolušića ili Gorana Marića, a pogotovo se nije trebalo zahvaljivati (?!) jednom Nacionalu na objavljenoj fotomontaži aktualnog ministra!

Najveća pljačka u suvremenoj Hrvatskoj – lex Agrokor – također nije mogla napumpati rejting HDZ-u i bivšoj ministrici gospodarstva, koja je trebala završiti u zatvoru čim su objavljeni mailovi i raskrinkana grupa „Borg“. I nakon pljačke tolikih razmjera, takav konglomerat završi u rukama Rusa, unatoč otvorenom upozorenju američkog veleposlanika.

Ratifikacija Istanbulske konvencije, prihvaćanje prilično obvezujućeg Marakeškog kompakta, krađa dvaju referenduma pri čemu se 40 000 ljudi proglasilo nepismenima, ustrajavanje ne nekim apstraktnim „europskim“ vrijednostima uz nedvosmisleno nijekanje hrvatskih, tradicionalnih, narodnih i pučkih vrijednosti… Nije li sve bilo jasno kad je hrvatskog predsjednika vlade i predsjednika najveće i jedine (nekoć) državotvorne stranke luksemburški pijanac štipao za stražnjicu?

 Naposljetku, dotaknimo se i same HDZ-ove liste. Dok su sve stranke iskoristile svoja najjača imena, HDZ (čitaj: Plenković) je pljunuo u lice svekolikom članstvu, postavivši na listu potpune anonimce predvođene nekim likom kojemu je najveće političko postignuće to što je potpredsjednik mladeži europskih pučana, odnosno što je Šeksov posinak.

Uzevši sve ovo u obzir, teorija crnog labuda ne drži vodu; štoviše, Kopalu bi, i ostalima koji su bili ključni za vođenje HDZ-ove kampanje, trebalo čestitati jer nakon svih idiotarija ovoga i ovakvoga HDZ-a, mogu biti zahvalni što je itko glasovao za njih, pa čak i na onim glasovima dijela birokratskog aparata čija gola egzistencija ovisi o tomu je li ovaj i ovakav HDZ na vlasti.

Kad se već spominju labudovi, mora se istaknuti da su ovi europarlamentarni izbori svojevrsna uvertira u Plenkovićev (crno)labuđi pjev, jer kad ruševni SDP osvoji jednak broj mandata kao i HDZ, onda je vrijeme za svekoliku uzbunu. Plenković i njegova klika su rasturili stranku, ni s državom se nisu bolje ophodili, a ugrozili su i drugi mandat Kolinde Grabar Kitarović, što je, s obzirom na činjenicu čije naloge izvršavaju i gdje Hrvatsku guraju, možda bio i skriveni strateški cilj.

U svakom slučaju, došlo je vrijeme da se ova „europejska“ epizoda u HDZ-u (i državi) napokon privede kraju.

 

L.C.