Bio je to strašan šok kad smo čuli da je 1. rujna 2013. Zvonko Bušić-Taik oduzeo život, odnosno da je učinio samoubojstvo.

A tek se prije nekoliko godina vratio (2008:) iz američkog zatvora, gdje je odslužio 11.639 dana ili 31. godinu, 10 mjeseci i 13 dana!

Prvo što nam je tada palo na pamet bilo je. Zašto?

Godinama se borio i sanjao slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Zajedno s još nekoliko hrvatskih emigranata, 10. rujna 1976., oteo je Boeing 727 sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga, kako bi iz njega bacali letke nad Londonom i Parizom i tom gestom upozorili svijet na „tiraniju“ koju u Jugoslaviji provodi režim Josipa Broza Tita, poglavito kad su u pitanju politički zatvorenici.

Želja im je bila da taj letak objave mediji. Nisu bili naoružani i nitko od putnika i osoblja zrakoplova nije stradao kad su se predali u Parizu. Međutim, Zvonko je u jednom pretincu podzemne željeznice u New Yorku prije toga ostavio bombu kućne izrade. Zbog aljkave i neodgovorne demontaže bomba je eksplodirala i jedan je policajac poginuo.

Ovaj istinski hrvatski domoljub ničim nije odavao da će učiniti najstrašniji čin. Istina, često se od njega čulo da to nije ta Hrvatska za koju se borio. To je rekao i meni na jednoj tribini, nedugo prije smrti. Nije se mogao pomiriti ni time što nema sloge među Hrvatima, nije mu nikako bilo jasno kako se domoljubi ne mogu ujediniti, dok nas „crvena čizma“ i dalje gazi.

Zvonkov život obilježila je i velika, nesvakidašnja ljubav s Julienne Eden Bušić. Ona je također godinama bila u američkom zatvoru, kao jedna od sudionica otmice aviona. Ali, vjerno ga čekala. O toj ljubavi napisala je i potresnu knjigu.

Nu, kako smo se pitali-zašto se Zvonko ubio u 68-oj godini, tako se često pitamo i – zbog čega je u Hrvatskoj dosad izvršilo suicid više od 3.000 hrvatskih branitelja i stradalnika, zašto se ubijaju i djeca hrvatskih branitelja?

Neki misle da je šutnja na to pitanje „najbolji odgovor“, pa se o tome ne govori i ne piše.

Zvonko Bušić više se nije imao snage boriti s „demonima“.

Vjerovao je da će njegova smrt barem malo uzdrmati većinu Hrvata, ali… dragi Zvonko otkako si prerano i nenadano otišao – sve je isto ko i prije!

Sava, Mura i Drava i dalje teku, ban Jelačić je na konju, a mi „tapkamo“ i „tapkamo“ i čekamo neko svijetlo na kraju tunela.

Ne, nismo te i ne ćemo zaboraviti!

 

Mladen Pavković

Share
0