Izvaranom i isprepadanom hrvatskom građaninu kao melem na ranu dođe Lalovčevo i Marasovo junačenje protiv banaka koje prijete tužbom ako bude izglasan zakon o konverziji kredita u švicarskim francima u eure.

Junačni Maras zločestim bankama ovako veli: ''Prije bih s drugog kata na glavu skočio nego što bi Vlada odustala od tog zakona'' (Večernji list, 3. rujna 2015.) To je čovjek koji će i život dati za narodne pravice, pomisli na te riječi naivni građanin. Međutim, ako pažljivo promotrimo ministra Marasa, sigurno će nas spopasti sumnja da je on to skakanje već vježbao i da takva glava to može izdržati bez problema. Možda se tek malo posklizne.

Još žešći je ministar Lalovac koji za 24 sata kaže: ''Kada su građani preplaćivali kamate, tada se nisu bunili. Kada su milijarde kuna odlazile u te zemlje, od 2008. do 2014. kada je Hrvatskoj najteže bilo, kada je grcala, otišlo je osam milijardi kuna iz džepova građana, tada se te iste središnjice nisu bunile. Sada nek nazovu svoje matice u Milano ili Austriju i kažu: Halo, moramo vratiti novac nazad''. Na stranu sad što je jedan portal nedavno pisao da i sam ministar Lalovac ima pozamašan kredit u švicarcima te da u slučaju donošenja najavljenog zakona neće profitirati samo zaduženi građani nego i Lalovac osobno, više para uši lakoća kojom se Lalovac osvrće na eventualne tužbe stranih banaka. Lakoća koja u budućnosti porezne obveznike može skupo stajati.

Nekoć nas je jedan drugi lalovac, Borislav Škegro, učio da su sve to naše banke bez obzira na tu sitnicu da su im vlasnici stranci. Kako su i koliko su naše, vidimo sad po tomu što baš te ''naše'' banke u stranom vlasništvu najavljuju tužbu protiv države koja se konačno odlučila nekako pomoći izmanipuliranim dužnicima u švicarcima. Lalovac danas, kao i Škegro nekada, prodaje narodu šuplju priču, samo suprotna predznaka. Naravno da se Lalovac ne boji tužbe jer on je ministar još koji mjesec, važno je sada popularnim potezima pridobiti još koji glas na predstojećim izborima, a što se tužbe tiče, ako ona nekada dođe na naplatu, ministar će biti netko drugi, pa neka se on nosi s time kako zna. To je, ukratko, sva logika Lalovčeva junaštva.

Tako je nekoć Vladimir Strugar, ministar u vladi Ivice Račana, zaposlenicima u školstvu uskratio dio prihoda dogovorenih kolektivnim ugovorom. Sindikati su tužili državu i dobili spor. Isplaćeni su tada poprilični novci iz državnog proračuna jer su glavnici bile pridodane i kamate, ali što se to tiče Strugara, on već odavno nije bio ministar kada se to događalo. Tako naši ministri olako krše zakone jer znaju da će za svoga mandata proći neokrznuti, a ni da ih poslije nitko neće ništa pitati. Stoga bi već jednom trebalo razmisliti o tomu da se donese neki zakon koji će i od ministara zahtijevati nekakvu odgovornost ako su svojim odlukama doveli do sudskih procesa u kojima je država izgubila i bila prisiljena isplaćivati znatne iznose određenoj skupini građana, bankama ili komu drugom.

Naravno, i ja sam za to da se pomogne građanima koji imaju kredite u švicarskim francima, ali ne bih volio da se to koristi u predizborne svrhe. Takav zakon treba biti dobro pripremljen i utemeljen jer inače moglo bi se dogoditi po onoj staroj ''drži vodu dok majstori odu''. Naime, ako banke uspiju u svojim tužbama - a ne treba sumnjati da će im pritiscima na Hrvatsku u tomu zdušno pomoći matične zemlje - može se dogoditi da hrvatski građani na koncu skupo plate Milanovićevu darežljivost i Maras-Lalovčevo junačenje. Živi bili pa vidjeli!

 

Damir Pešorda

Share
0