Oslobađanjem generala Ante Gotovine i Mladena Markača dio tzv. hrvatske javnosti nikako nije bio zadovoljan. Bio je konsterniran i razočaran. Mislim pri tome na malobrojne, ali ratoborne "crvene brigade" regrutirane iz pojedinih političkih stranaka, udruga i redakcija.

Sada im je osuđujuća presuda hercegovačkoj "šestorci" došla kao melem na ranu, kao zadovoljština, kao satisfakcija. I jedan i drugi proces vođeni su i navođeni istim tezama i konstrukcijama o udruženom zločinačkom pothvatu i etničkom čišćenju. Cilj je u
konačnici bio Franjo Tuđman i "njegova Hrvatska". Konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu odnosila se na samu ideju i ostvarenje ne samo Herceg-Bosne, nego i Hrvatske u cjelini.

Dok je devedeset posto naroda, upravo onoliko koliko ih je glasovalo za nezavisnost, mada bivši Josipovićev savjetnik tvrdi da je to bilo samo 11 posto, nakon presude Prliću i ostalima, te pogotovo nakon samoubojstva Slobodana Praljka, upravo očajno i ozlojeđeno, te "crvene brigade" likuju, trijumfiraju, dajući presudi dodatna opravdanja. Potvrđena je njihova teza o agresiji na susjednu državu i o vječno fašističkom karakteru države.

SDP, čiji su zastupnici preglasali svog predsjednika, zajedno s koalicijskim partnerom HDZ-a SDSS-om te Glasom, nisu se udostojili u Saboru odati počast, ako ništa drugo, mrtvom hrvatskom generalu koji je branio Sunju i koji, barem se to ne vidi iz presude, nije, kao ni ostali osuđenici, osobno počinio ili naredio bilo kakav zločin. Neki su se mediji, da bi opravdali nepravednu presudu, dali u istraživanje muslimanskih žrtava s groznim opisima, ali im nije palo na pamet podsjetiti na neki od brojnih zločina u kojima su Hrvati bili žrtve. Neki su pak podsjetili na sastanak Tuđman – Milošević o navodnoj podjeli Bosne i Hercegovine, iako nema ni jednog dokumenta i ni jednog svjedočenja koje bi potvrdilo takav navodni dogovor, kao što nema nikakve logike razgovarati o podjeli Bosne dok je pola Hrvatske okupirano, dok još živi plan ujedinjenja svih Srba u jednu državu s uvjerenjem da se to vojnom silom može ostvariti.

Da bi se lakše prežalilo Slobodana Praljka, plasirane su izjave suosjećanja Vojislava Šešelja i Veselina Šljivančanina te jedna ćirilična osmrtnica iz banjolučkih novina. Da bi stvar bila zaokružena, posegnulo se čak i za Praljkovim ocem i njegovom poslijeratnom ulogom šefa OZNA-e.

Hrvatska je doista najzaslužnija što je BiH ostala koliko-toliko cjelovita država. Tuđmanova je ideja bila ideja konfederacije, a prihvaćao je sve međunarodne planove o unutarnjem uređenju države, za razliku od Miloševića i Izetbegovića, koji su ih izigravali. Nije želio sukob s Muslimanima, o čemu govore brojni apeli tijekom tog sukoba da se on zaustavi. Počinjene su i određene greške, a najveća je što je raspuštena Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija