Dvojica političara posljednjih su nekoliko godina u žiži medijskog interesa. Jedan je lider ljevice i posljednje četiri godine predsjednik Vlade. Drugi je čelnik HDZ-a, oporbene stranke koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju i obrani mlade hrvatske države. Jedan je Zoran Milanović a drugi Tomislav Karamarko.

 

Zahvaljujući medijima i neformalnim skupinama moći koje stoje iza njih u javnosti se stvorio dojam kako je prvi arogantan, svojeglav i bahat političar, dok se drugog sustavno pokušavalo i pokušava predstaviti kao neodlučnu i pretjeranom taktiziranju sklonu osobu koja navodno dvoji treba li javnosti prezentirati program vlastite stranke ili ići na javno sučeljavanje sa svojim političkim suparnikom u medijima, koji ga godinama nastoje omalovažiti i prikazati u negativnom svjetlu.

Prvog se, i unatoč izbornom porazu, u postizbornom razdoblju pokušava predstaviti kao pobjednika, dok se drugog, i unatoč relativnoj izbornoj pobjedi, javno pokušava proglasiti najvećim gubitnikom netom održanih izbora. Kreatori javnog mnijenja pri tome, bar za sada, javno ne otvaraju pitanje unutarstranačke odgovornosti za lidera krnje Kukuriku koalicije koja je na ovim izborima osvojila 24 mandata manje, što je minus nešto iznad 200.000 glasova u odnosu na izbore prije četiri godine. S druge strane, ni 15 mandata više, i nešto više od 200.000 glasova, koliko je HDZ-ova Domoljubna koalicija predvođena Tomislavom Karamarkom osvojila u odnosu na izborni rezultat prije četiri godine, nije poštedjela Karamarka od novih kritika i zazivanja "nove demokratizacije HDZ-a", uključujući i otvorene vapaje za traženjem njegovog nasljednika.

>>Manipulatori i manipulirani / S Mostom ili bez njega

Cijeli niz događaja na političkoj sceni, kojima svjedočimo u posljednje vrijeme, pokazuju da u Hrvatskoj postoje vrlo utjecajne snage koje nisu zadovoljne vodstvima dviju najvećih političkih stranaka. Razlika u pristupu je neznatna - arogantnom i prgavom Milanoviću dopustili bi da vodi vladu te čekali prvu priliku za njegovu smjenu na čelu SDP-a. Za razliku od odnosa prema arogantnom i bahatom Milanoviću, čelniku Domoljubne koalicije i relativnom pobjedniku parlamentarnih izbora ne bi dopustili niti poziciju predsjednika stranke koju je vratio temeljnim odrednicama Tuđmanove politike, ostvario pobjede na izborima za Europski parlament i lokalnim izborima a relativni je pobjednik i nedavno održanih parlamentarnih izbora.

U takvoj situaciji sasvim je logično pokušati analizirati jednog i drugog te potražiti odgovor na pitanje - zašto je to tako?

Par crtica o prgavom Zokiju

Još uvijek aktualni hrvatski premijer, srećom u odlasku, Zoran Milanović napravio je ovih dana još jedan jako nepristojan, nediplomatski i nekulturan potez. Riječ je o njegovomarogantnom dolaska u Ured  predsjednice Republike na konzultacije o novom mandataru. Nakon što se usputno i s očitim prijezirom rukovao s predsjednicom Republike KolindomGrabar-Kitarović, projurio je pored nje kao pored "turskog groblja". Odbivši se i fotografirati, javno je pokazao ogromnu dozu nervoze ali i nedostatak elementarne pristojnosti, te nepoštivanje institucija hrvatske države čiju je izvršnu vlast predvodio protekle četiri godine.

Pažljiviji kroničari događaja na hrvatskoj političkoj sceni nisu zaboravili istaknuti da je to u stvari kontinuitet postupaka drskog i neodgojenog "dečka s Knežije" i propalog diplomate koji je premijerno demonstriran u noći kada je Hrvatska doznala da je dobila prvu predsjednicu u svojoj povijesti.

Nastavak te bahatosti pokazane u noći Josipovićevog izbornog poraza, vidjeli smo ovih dana na Pantovčaku kada je Milanović drsko priopćio predsjednici Republike da će se "možda fotografirati nakon što on sastavi novu vladu", na što se većina nazočnih samo nasmijala.

Stvarne uzroke ovakvih postupaka Milanović je neizravno otkrio odmah nakon završetka razgovora u Uredu predsjednice, kada je u razgovoru s novinarima kazao kako "raspolaže sa 66 prikupljenih potpisa" te da ne zna hoće li biti u prigodi "imati više ili ne".

Ovakvim postupcima Zorana Milanovića rijetki su iznenađeni. Što naime očekivati od slučajnog premijera koji je u protekle 4 godine nažalost „uveseljavao“ Hrvate svojim katastrofalnim i bahatim izjavama. Za pobrojati ih sve trebalo bi jako puno vremena – stoga čemo se ograničiti na one drastičnije primjere.

Izjave o slučajnoj državi, o Domovinskom ratu kao građanskom ratu, o braniteljima u šatoru u Savskoj koji smrde, o ćirilici u Vukovaru, o izručenju Josipa Perkovića, o Špičkovini i Finskoj, o gospodarskom rastu bez rasta proizvodnje, o sirotinji koja je išla u Domovinski rat, s ovim najnovijim potezom u Uredu predsjednice zapravo je stavio „točku na i“ na svoj slučajni premijerski mandat.

Očito, nervoza uzrokovana skorim odlaskom iz Banskih dvora je narasla na najvišu moguću razinu. A kako i ne bi, jer kad ne bude više premijer, njega i njegove ministre čeka jedna druga epizoda – otvaranje svih mogućih istraga oko niza afera zataškavanih u protekle 4 godine. Mandat mu završava onom zadnjom s izvješćem Državne revizije o pronevjeri 16,6 milijardi kuna u DUUDI-u, a preko nje će se razotkriti puno drugih – samo kada dođe vrijeme za takvo što.

Njegov masno plaćeni američki savjetnikAlex Brown u kampanji je napravio čudo – u samo nekoliko mjeseci uspio je prevariti dobar dio hrvatskih građana, a onda i samog Milanovića. Naime, Brown je svojim potezima od godinama najnepopularnijeg političara u Hrvata u jednom trenutku napravio skoro prihvatljivog političara, u što su povjerovali neki Hrvati i nacionalne manjine s neproporcionalnim udjelom u vlasti.

Međutim, do otriježnjenja je došlo vrlo brzo. Čim je Alex Brown naplatio svoje milijune i napustio Hrvatsku, Milanović je nastavio po svom starom običaju, bahato se i nekulturno ponašati kao što se uostalom ponašao i prije Brownovog dolaska.

Promišljenost i zajedništvo - temelj političkog djelovanja Tomislava Karamarka

U odnosu na Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko doima se kao sušta suprotnost. Tih i odmjeren s izjavama odaje dojam osobe koja i te kako drži do javno izrečene misli. Tu i tamo, može mu se predbaciti da u javnim istupima koristi po koju frazu viška ili se u određenim situacijama preležerno ponaša pred objektivima. Upravo u tome određeni su medijski analitičari, koristeći ranije zadane gabarite po kojima na izborima ne biramo političkog vođu nego nekakvog šarmera za sudjelovanje na nekakvom lokalnom "event događaju" našli pogodne detalje za razvijanje kritički intoniranih razmišljanja.

S druge strane, Tomislav Karamarko je očito daleko veći kapacitet od iznadprosječnog organizatora o čemu svjedoče i detalji iz njegovog životopisa. Dugogodišnja iskustva na mjestu šefa kabineta predsjednika Vlade i Sabora; pozicije načelnika PU zagrebačke, pomoćnika ministra, savjetnika predsjednika i predstojnika ureda za Nacionalnu sigurnost; te čelna mjesta u SOA-i i MUP-u nedvojben su pokazatelj da osoba s takvim životopisom ima iznadprosječne organizacijske sposobnosti i lucidnost pri donošenju najsloženijih odluka.

Potvrdu teze da je aktualni predsjednik HDZ-a i čelnik Domoljubne koalicije osoba s liderskim karakteristikama i naglašenim stupnjom mudrosti, zavidnim organizacijskim sposobnostima i pregledom situacije - nameće se i kroz sagledavanje čitavog spektra aktivnosti provedenih od trenutka dolaska na čelo ove stranke. Nedvojbeno, nakon svega što se u HDZ-u, i oko njega, događalo u razdoblju između smrti dr. Franje Tuđmana i svibnja 2012., kada je Karamarko došao na čelo HDZ-a, njegova uloga u podizanju stranke optužene za korupciju i poražene na parlamentarnim izborima bila je sve drugo - samo ne jednostavna i lagana politička zadaća.

U razdoblju protekle 3,5 godine ova je stranka ne samo spašena od gašenja koje su određeni krugovi planirali a mnogi drugi otvoreno priželjkivali, nego je istovremeno krenula u čitav niz unutarnjih i vanjskoh procesa. U prvom redu, u tom je razdoblju zaustavljena dalja erozija. Stranka se nedugo zatim vratila na kurs svojih temeljnih svjetonazorskih načela, što je i ključni razlog zaustavljanja pogubnog procesa detuđmanizacije, odnosno daljeg rashrvaćivanja Hrvatske. Uz sve to uslijedile su i pobjede na europskim, lokalnim i predsjedničkim izborima, što je svakoj političkoj stranci jedini čvrst i mjerljiv putokaz i ocjena političke platforme na kojoj djeluje.

Analiza stanja nacije i države dovela do reformskog programa

Osobe koje su se tijekom svog radnog vijeka susretale s vođenjem složenijih sustava jako dobro znaju da kvalitetnog planiranja i izrade razvojnih programa jednostavno nema bez dubinske analize stanja i prosudbe raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa.

Teško je iz ove perspektive precizno kazati što su analitičke prosudbe stanja nacije i države, kao i stanja u vlastitoj stranci, rađene u protekle 3,5 godine, pokazale. Naprosto, riječ je dokumentima koji nisu dostupni za javnu uporabu. Međutim, proučavanjem javno publiciranih programskih dokumenata, bez neke naročite muke, može se doći do zaključaka i o sadržaju tih analiza.

Isčitavajući programske dokumente, naročito onog reformskog i gospodarskog djela, nameće se zaključak kako je aktualno vodstvo HDZ-a čvrsto odlučilo da gospodarsku sudbinu Hrvatske odvoji od broja sunčanih dana u godini, odnosno od ovisnosti o turističkoj sezoni.

Spektar mjera jasno preciziranih u gospodarskom programu, uključujući i zgotovljeni dio investicijskih projekata, nedvojbeno nameću zaključak strateškog zaokreta koji za cilj ima jačanje svih gospodarskih grana koje podupiru turizam. U prvom redu tu je razvoj poljoprivrede i grana koje podupiru istu, što će u skoroj budućnosti svakako pogodovati brzom oživljavanju hrvatskog sela ali i razvoju skoro izumrle prehrambene industrije. Naravno, da se u ovom slučaju radi o vrlo hrabrom potezu koji ne ide u prilog trenutno iznimno utjecajnom uvoznom lobiju čiji se utjecaj nevidljivo prelijeva na mnoga područja života, uključujući i na spregu s medijima i bankama koje te aktivnosti prate.

Nedvojbeno, ovakvo programsko očitovanje svojevrsni je politički udar na dosadašnju praksu vladanja u Hrvatskoj, kakvoj svjedočimo od 2000. na ovamo. Upravo zbog tog programiranog zaokreta uslijedili su i medijski udari i razna podmetanja i spekulacije kojima svjedočimo u posljednje vrijeme.

Uz kazano, ključni zaokret vidljiv je i u geopolitičkom odnosu spram najbližim susjedima, gdje se sve više etablira pozicioniranje Hrvatske u kontekst inicijative Baltik-Jadran, što će skoroj budućnosti Hrvatsku, svakako, staviti u ulogu najutjecajnijih država u ovom djelu svijeta. Nedvojbeno, riječ je o moderniziranoj verziji Tuđmanove srednjoeuropske politike, koja posljednjih mjeseci dobiva jasne konture ali i snažne saveznike i zakrilnike na međunarodnom planu.

Izlaskom sa ovakvim strateškim dokumentom, Tomislav Karamarko i vodstvo HDZ-a su zapravo pokazali viziju, samopouzdanje, integritet predvodnika, snagu, entuzijazam, empatiju i spremnost na preuzimanje pune odgovornosti, ali i na moguću žrtvu. Jer teško je vjerovati da prilikom planiranja jednog ovakvog strateškog zaokreta nisu bili svjesni rizika protuudara od strane onih lobističkih skupina i pojedinaca koji kroz primjenu novih mjera gube desetljećima stvarani utjecaj i pozicije u politici i gospodarstvu. Jednako kao i njihovi partneri i zakrilnici u bližem susjedstvu ali i međunarodnoj razini.

Ovo su samo neki od pokazatelja jasno formuliranih reformskih procesa, čije planiranje i zagovaranje odaju osobine ozbiljnih i odgovornih političkih igrača koji se ne libe preuzeti odgovornost i zaplivati kontra dosadašnje prakse. Da je i unatoč diverzijama najvećeg djela medija i ukupna javnost takvo što prepoznala, govori i pokazatelj da se čak 2/3 građana na izborima odlučilo za promjene i zaokret u odnosu na dosadašnju političku praksu.

Za razliku od Zorana Milanovića, Karamarko ne licitira javno niti sa funkcijama. Dok Milanović sebe iznova vidi u premijerskoj poziciji, nudeći Boži Petrovu mjesto predsjednika Sabora, a Dragi Prgometu tko zna što, Tomislav Karamarko postupa sasvim suprotno. Iz njegovih izjava dade se razabrati kako ustrajava na zacrtanom reformskom kursu a ne na poziciji premijera, čime zapravo pokazuje karakteristike vođe, raskrinkavajući ujedno Milanovićev strah od gubitka vlasti i svega što bi nakon toga moglo uslijediti.

Odnos Tomislava Karamarka i Milijana Brkića

Uz potragu za novim vodstvom HDZ-a, većina provladinih medija posljednjih godinu dana intenzivno se bavi odnosom Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a.

Ono što su određeni analitičari predvidili s pojavom fantomskog plana "Barbika", doista se i dogodilo. Kako su se parlamentarni izbori približavali tako su se putem medija i drugim kanalima u javnost odašiljale spekulacije o sve "nesnošljivijim odnosima" između dvojca koji posljednje 3,5 godine zajednički priprema povoljne uvjete za transformaciju Hrvatske u stabilnu i za život poželjnu državu.

Te spekulacije o navodnoj i iznenada probuđenoj nesnošljivosti između Karamarka i Brkića, sasvim očekivano, kulminirale su uoči samih izbora, kada su u djelu javnosti plasirane tvrdnje o navodnom definitivnom razlazu dvojice dugogodišnjih prijatelja koji će "uslijediti odmah nakon izbora".

Ranije započet scenarij širenja spekulacija o navodnom krahu odnosa dvojca čija suradnja i osobno prijateljstvo traje više od dvadeset godina nastavljena je i nakon izbora, kada je dio medija objavio kako su odnosi između Karamarka i Brkića navodno na rubu fizičkog obračuna. Za širenje takvih tvrdnji, širiteljima kaosa u Hrvatskoj poslužila je konstrukcija o navodnoj svađi u izbornoj noći, prema kojoj je glavni tajnik u izbornoj noći navodno optužio svog predsjednika za loše rezultate izbora.

Bez obzira što je, sudeći prema izvorima iz vrha HDZ-a, trenutni odnos između spomenutog dvojca bez ikakvih tenzija i krajnje iskren, kakav je bio i ranije, medijske spekulacije ne prestaju. Izvori bliski vrhu HDZ-a tvrde kako je odnos Tomislava Karamarka i Milijana Brkića jednako iskren i prijateljski kakav je bio u dva protekla desetljeća.

- Karamarko i Brkić su prijatelji i suradnici sa iznimno izgrađenim iskrenim odnosom u kome jedan drugome otvoreno, i bez bilo kakvih obmana i laži, kažu što misle. Nikakvih međusobnih tenzija i nesporazuma nije bilo. Zahvaljujući međusobno iskrenom odnosu koji su godinama gradili ni ove spekulacije ne mogu utjecati na njihov odnos - tvrdi jedan visokopozicionirani HDZ-ov dužnosnik od koga smo zatražili mišljenje o međusobnim odnosima najpoznatijeg hrvatskog političkog dvojca.

Za mnoge, medijski pokušaji narušavanja odnosa između Karamarka i Brkića neodoljivo podsjeća na medijske konstrukcije istih središta netransparentne političke moći primjenjivanih u pokušajima narušavanja odnosa između predsjednika Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Pokušaj lansiranja politike podjela bio je u tim godinama vidljiv kroz primjenu različitih alata - uključujući sustavne pokušaje podjela na tzv. Tuđmanove i Šuškove ljude. Kulminacija tih spekulacija bila je napose vidljiva u razdoblju pred "Bljesak" i "Oluju", kada su određeni mediji i njihovi urednici u javnost sustavno lansirali teze o potrebi žurne smjene ministra obrane, neposredno pred završne ratne operacije koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje.

Nema nikakve potrebe osobito naglašavati činjenicu da je dio javnosti u to vrijeme, iz ovih ili onih razloga, prihvaćao i dalje širio te tvrdnje, ne razmišljajući uopće u kakvu se operaciju ostataka UDBA-ine mreže zapravo zapleo. Jednako kao što niti danas većina širitelja spekulacija o navodno zategnutim odnosima Tomislava Karamarka i Milijana Brkića ima jasnu predodžbu za koga točno odrađuje taj prljavi posao.

Za razliku od njih, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, očito, jako dobro znaju da im je istrajati na Tuđmanovom putu Hrvatskog zajedništva. Kao što naravno i znaju tko je od njih dvojice predsjednik stranke a tko glavni tajnik ...

 

Josip Zdunić

Share
0