Istina oslobađa, tako stoji u Novom Zavjetu, i čini se da se ta tvrdnja u slučaju Zorana Milanovića opet pokazala istinitom, ali možda ne u biblijskom smislu.

Ono što je Milanović izrekao na sastanku s braniteljima, pokušavajući im se dodvoriti nakon četverogodišnjeg progona, šikaniranja i omalovažavanja, da “BiH nije država” ili da je Srbija “šaka jada” – to je čista i jednostavna istina, odavno poznata svima osim domaćim jugonostalgičarima. I ta će istina za posljedicu imati oslobođenje – da – ali oslobođenje Milanovića velikog i značajnog njegova biračkog tijela.

            Mnogima je dobro znano da ono “S” u SDP ne znači nikakv “socijal”, već Srpska demokratska partija, što je i pokazao sastav bivše vlade (kao i apsolutno odsutstvo Muslimana u Partiji). Malo je građana srpske nacionalnosti koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom (Srbi), a velika većina jesu politički Srbijanci skoncentrirani u SDP-u (Ostojići, Opačić, Lalovac, Jovanović, Grčić, Borzan,…) i okupljeni oko jugoslavenske (velikosrspke) ideje. Također, to je ključni dokaz da Milanović nije znao da se njegov razgovor s braniteljima snima – jer – on je lažov i lupetalo, ali je o BiH i Srbiji nedvojbeno rekao istinu, a drugi je par rukava što se danas pederu ne smije reći da je peder, četniku da je četnik ili ciganu da je cigan. Možda nije pristojno ili politički korektno, ali stvari treba nazivati vlastitim imenima, ma koliko se neki vrijeđali, a to je vjerojatno nakon dugo godina Zoran Milanović i učinio.

            Čak nije ni za odbaciti da je to zaista Milanovićev osobni stav, jer ipak je on “briselsko dete”, koliko god opčinjen jugoslavenstvom, ali njegov hedonizam nije nimalo socijalistički, već pravi kapitalisitčki, zapadnoeuropski ili američki hedonizam. Dobri restorani, vrhunska hrana i još bolja vina – tomu teži briselski Zoka. I takvom čovjeku je jasno da je Beograd četnička palanka, da su Srbi narod politički izgubljen u beskrajnim mitovima o vlastitoj “božanstvenosti” i “veličini” i da njihova politika vodi do beogradskog pašaluka, odnosno Srbije nigdje i nikuda. No, sve to Zoran Milanović ne smije reći i iskazati javno, jer svi Srbi(janci) u Hrvatskoj glasaju za njega i njegovu Srpsku demokratsku partiju, a i drugovi Josipović, Mesić i Pusić bi mu to iznimno zamjerili.

Po svemu sudeći, snimka je u javnost puštena iz redova SDP-a i očito su mu drugovi smjestili, pokušavajući ga se riješiti.

            Već ga je Tomislav Nikolić usporedio s Antom Pavelićem; no to nije, kao prije godinu dana, dogovoreni igrokaz uoči izbora, kao što vjeruju neki, već srbijansko iskreno razočaranje drugarom Zoranom, koji već skoro deset godina sustavno radi na ponovnom zbližavanju Beograda i Zagreba, nastavljajući zdušno gdje je stao Ivica Račan. I sad je sve to ispalo neiskreno i isključivo u službi održavanja Milanovića na vlasti. Srbima je, prema Ćosićevim riječima, laž urođena, ali Srbe najviše zaboli kad shvate da ih ne vole. Zato i stalno pitaju: “Pa tko nas, bre, zavadi?”.

Analizirajući Milanovićev slučaj čini se važno sjetiti se koliko su Srbi obožavali Clintona i njegovu administraciju – i u nevjerici i čudu su gledali kad je 1999. NATO bomardirao Beograd. Ove riječi Zorana Milanovića su im, očito, pale teže no bombe NATO-a od prije petnaestak godina.

Milanović je već izgubio prijevremene izbore nakon presude kojom je izrečena kazna doživotnog zatvora udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Čini se da je to opet učinio svojim (istinitim) izjavama o BiH i Srbiji te je sad već dvostruki gubitnik, a do izbora ima više od dva tjedna. Njegova je politička sudbina žalosna; Partija ga se pokušava riješiti jer je izvan kontrole, hrvatski ga narod ne može smisliti jer je uništio zemlju – kad Tonino Picula preuzme Partiju, Milanović će biti sam, bez igdje ikoga, ostat će bahati, bučni i arogantni dječarac na kojega nitko ne će obraćati pažnju, a ako pravosuđe “proradi”, mogao bi se naći i iza zatvorskih rešetaka.

                  

Mila Marušić