Nakon posjeta Predsjednice Republike hrvatskoj zajednici u Argentini te njezinih prigodnih izjava, uslijedile su reakcije, prvenstveno domaće, jugoslavenske pete kolone, a među njima se našao i Efraim Zuroff koji je, „zgrožen“ tim izjavama, Predsjednici uputio pismo.    

Zuroff je hrvatskoj javnost poznat po nijekanju genocida u Srebrenici (što je kazneno djelo) i povremenim „pronalaženjem“ ustaša, uglavnom u HDZ-u kad je na vlasti ili bi trebao doći na vlast.

Kao stranac, Židov i voditelj Simon Wiesenthal centra u Jeruzalemu, Zuroff se savršeno uklapa u obrazac petokolonaških pokušaja da se beziznimno svaki izraz hrvatskog patriotizma ili domoljublja p(r)okaže ustaškim ili neoustaškim. Bio lažan ili ne, antifašizmu je potreban fašizam, inače njegovo postojanje nema smisla, stoga „lovac na naciste“ u liku Zuroffa dobro dođe onima koji u svem hrvatstvu vide ustaštvo.

Vjerujemo da Zuroff ima najbolje namjere, no sudeći prema učestalom ponašanju i neprovjeravanju činjenica, ispada da se radi o najobičnijem „korisnom idiotu“ (izraz se pripisuje Lenjinu). Nadalje, Zuroffa su odlikovali Stjepan Mesić i Tomislav Nikolić, a Boris Tadić ga je, uz potporu srbijanske skupštine, predložio kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir 2008.

Međutim, Zuroff očito ne razumije koga napada i čiji je korisni idiot, stoga će dobro razmisliti prije no što se sljedeći put nađe na istim položajima s Vesnom Pusić, Stjepanom Mesićem, Ivom Josipovićem i dalje redom. Naime, stranke sljednice Komunističke partije Jugoslavije jesu ujedno sljednice i jugoslavenske politike, što znači propalestinske, odnosno protuizraelske politike.

Partijska vrhuška SDP-a i HNS-a je izrazito anticionistička, a to će reći antisemitska. Stjepan Mesić je bio osobni prijatelj Moamera Gaddafija te je sa svojim nasljednikom Ivom Josipovićem revno radio na poboljšanju odnosa s arapskim zemljama. Taj je silan rad kulminirao za vrijeme Milanovićeve vlade, koja je na čelu s Vesnom Pusić, onda ministricom vanjskih poslova, već pripremila hrvatsko priznanje Palestine. U dogovoru s Carlom Bildtom, Pusić je, odnosno Republika Hrvatska, trebala priznati Palestinu, a zauzvrat bi joj se pružila potpora glede njezine kandidature za izbor Glavnog tajnika UN-a.

Zahvaljujući smjeni vlasti, dolaskom Kolinde Grabar-Kitarović na mjesto Predsjednice RH, te odlaskom SDP-a i HNS-a s vlasti 2016. godine, to je osujećeno i od tada su hrvatsko-izraelski odnosi bolji i čvršći. Ukoliko se bolje pogleda, sve one što Zuroff i jugoslavenska bulumenta proglašavaju ustašama jesu navjerniji i najbliskiji izraelski prijatelji koje je moguće naći u Hrvatskoj, počev s Predsjednicom Grabar Kitarović, ministrom obrane Damirom Krstičevićem i potpredsjednikom Sabora Milijanom Brkićem.

S druge strane, „antifašisti“ i „liberali“ jesu najiskreniji prijatelji Arapa, odnosno neprijatelji Izraela. Dakle, ako bi netko i bio ustaša, time bi bio za Izrael, a ne protiv njega.

Efraim Zuroff se tako, stajući na stranu Partije, svrstava uz „Nesvrstane“ – protiv vlastitoga naroda i vlastite države. S domaćim izdajnicima su Hrvati, nažalost, jako dobro upoznati te ukoliko nastavi, Zuroff više ne će biti dobrodošao u Hrvatskoj. No, što je još gore, Izraelci se znaju obračunati s izdajnicima roda i naroda, stoga nije isključeno da bi Zuroff mogao postati još sličniji svojim „antifašističkim“ prijateljima; mogao bi ostati bez domovine.

 

Mila Marušić

Share
0