O posljednjem danu života Brune Bušića 16. listopada 1978. već sljedećeg dana francuskoj policiji posvjedočilo je još troje svjedoka (pored Petra Brnadića kod kojega je Bušić stanovao, čiju smo izjavu već objavili).

Stojan Rašić opisao je kako je Bušić, u pratnji Brnadića, došao kod njega oko 11.30 sati i ostao do oko 12.30 sati, kada je otišao rekavši da ima sastanak u gradu.

(Vidi privitak: izjava Stojana Rašića francuskoj policiji i prijevod na hrvatski)

Dugogodišnji Bušićev prijatelj Ivo Paparela izjavio je kako se s Bušićem sastao, kako su se prethodne večeri i dogovorili, u 13.00 sati. U razgovoru su se zadržali do oko 13.45 sati.

(Vidi privitak: izjava Ive Paparele francuskoj policiji i prijevod na hrvatski)

Kako je u prethodnoj objavi navedeno, Petar Brnadić je izjavio da se Bruno Bušić vratio u stan oko 17.00 sati.

Svjedokinja Marija Čačko koja je stanovala u istoj zgradi kao i Brnadić, izjavila je da se sa suprugom vraćala iz grada kad je oko 17.55 sati susrela Bušića na izlazu iz zgrade.

(Vidi privitak: izjava Marije Čačko francuskoj policiji i prijevod na hrvatski)

Izjave Stojana Rašića, Ive Paparele i Marije Čačko nadopunjavaju se međusobno, kronološki i logički, te koreliraju s izjavom Petra Brnadića.

Odnosno, iz njihovih izjava nedvojbeno proizlazi da je svjedočenje Branka Bradvice bilo gotovo u cijelosti lažno.

Zastupnik optužbe Ivica Ovčar i predsjedavajući sudac Damir Kos potpuno su ignorirali postojanje njihovih izjava u sudskom spisu, a također su odbili prijedlog zastupnika obitelji Bušić, odvjetnika Vladimira Marića, da se navedene (osim Brnadića koji je u međuvremenu umro) pozove kao svjedoke na glavnu raspravu.

Odbijanje je obrazloženo tvrdnjom da je kretanje Brune Bušića posljednjeg dana života utvrđeno na temelju - dakle, lažnog - iskaza Branka Bradvice te da bi se pozivanjem svjedoka iz Francuske u Hrvatsku samo odugovlačilo postupak.

Bivši emigrant Damir Petrić dao je intervju „Nedjeljnoj Dalmaciji“ 3. prosinca 1999., dakle istog dana kad je Branko Bradvica dao izjavu zamjeniku Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu Ivici Ovčaru.

Petrić je među ostalim izjavio: „Koliko ja znam, Sindičić nije ubio Bruna“.

To je bio razlog što je Sindičićev branitelj Tihomir Rubeša predložio Petrića za svjedoka.

Petrić je svjedočio 22. veljače 2000., kada je iskazao da se 16. listopada 1978. nalazio u stanu hrvatskog emigranta (i inače jednog od najboljih Bušićevih prijatelja) Marka Stipića u Stockholmu, otkud je pola sata prije Bušićeva ubojstva telefonski nazvao Vinka Sindičića u Rijeku i s njim duže razgovarao.

Nadalje je ustvrdio da je Bruno Bušić netom prije likvidacije nazvao njega, Petrića, u Stockholm te mu otkrio da se nalazi u Parizu u društvu emigranta iz Australije Ante Kovača ("a za kojeg Kovača je svjedok Petrić““, kako je kasnije navedeno u oslobađajućoj Presudi protiv Sindičića, „opisao da se radi o osobi koja je javno izricala prijetnje ubojstvom Bruni Bušiću“).

(Vidi privitak: 52. stranica oslobađajuće Presude protiv Sindičića)

Time je Petrić: 1) značajno pomogao Vinku Sindičiću u stvaranju alibija, i 2) dao ključnu podlogu sucu Damiru Kosu za „premisu“ da je Bruno Bušić moguće ubijen u „među-emigrantskom obračunu“.

Istraživanja koja sam proveo neposredno prije i nakon Petrićeva svjedočenja, ali i provodio godinama ranije i kasnije, nedvojbeno su pokazala da je Petrić višestruko, gotovo u cijelosti lagao i da je to najvjerojatnije učinio po zadatku – kao višedesetljetni suradnik KOS-a.

(Vidi privitak: iz izjave oficira KOS-a Zorana Atelja o Damiru Petriću kao suradniku KOS-a)

 

(iz memoarske knjige u pripremi)

 

Bože Vukušić / Facebook

 

Vezani članci:

Share
0