Potkraj 2024. na Instagram stranici Geomapas objavljena je karta koja bilježi optimizam Europljana za 2025., a zasnovana je na podatcima Visual Capitalsa i infografici koja otkriva koje su to najviše i najmanje optimistične zemlje. Da bi prikupio podatke, Ispos je intervjuirao 23 721 odraslu osobu iz 33 zemlje. Ispitanici su zamoljeni da se slože ili ne slože s tvrdnjom: „Optimist sam da će 2025. biti bolja godina za mene nego što je 2024.“

 Pa, iako je u Bosni i Hercegovini još živa, i u međuvremenu (gotovo) ismijana, ona iz prvih poslijeratnih godina: Samo nek’ ne puca, Bosanci su se, a i Hercegovci pokazali solidnim prognozerima, navijestivši kako će godina koja nam je upravo dolazila biti gora od one koju smo netom (nekako) preživjeli.

Vrli novi svijet

Ne znam (baš) kako se danas, nakon što smo ispratili 2025., osjećaju: Španjolci, Francuzi, Britanci i Talijani, koji su vjerovali kako će (tada) nova godina biti bolja od prošle, ali što je, tu je. Ove godine – barem ne zasad – nema karte optimizma, pa ćemo se morati sami snaći. Što, dakle, očekivati od 2026.?! A brojni su se proroci, makar kada je riječ o Starom kontinentu, zagledali u kristalnu kuglu predviđajući budućnost. Neposrednu. Tako je primjerice Viktor Orban u božićnom intervjuu za Magyar Nemzet kazao kako se ne može isključiti mogućnost da je 2025. posljednja godina mira u Europi.

„Navikli smo na mir. Posljednji veliki europski rat završio se 1945. i od tada je prošlo 80 godina. To je u Europi iznimno rijetko stanje“, primijetio je mađarski premijer dodavši kako je nuklearno oružje desetljećima sprječavalo rat jer se vjerovalo da bi svaki europski sukob prerastao u nuklearni svjetski rat. Pritom, taj „zločesti“ dečko europske politike, EU-disident takoreći, misli kako je taj strah djelovao 80 godina, ali kako sada nastaje potpuno novi svijet. Sve su prilike kako živimo vrli novi svijet o komu je – zlokobno – pisao Huxley još 1932.

Pa, iako će u takozvanoj staroj Europi mnogi kazati kako je rečeni (mađarski) prorok, zapravo i glasnogovornik Krmelja (iz sjene), njegova konstatacija kako je na posljednjem prosinačkom summitu u Bruxellesu Unija samo usporila tempo kojim klizi u rat, zavrjeđuje objektivno promišljanje. Jer, Europa je duboko podijeljena, o čemu najzornije svjedoči „slučaj Ukrajina“.

Zapad je već napadnut…

Uz to, valja kazati i kako neke europske zemlje, poput, prije svih, Francuske proživljavaju ozbiljnu krizu. Nerijetki analitičari drže kako je riječ o najtežim problemima u nekoliko posljednjih desetljeća u kojima se ova zemlja našla. Slijedom čega je, dakako, kredibilitet te Francuske kao jedne od predvodnica EU, pa i u rješenju ukrajinske krize, vrlo dvojben. Također, i Velika Britanija doima se kao tigar od papira. U studenom prošle godine u sjedištu britanske Vlade sastali su se stručnjaci iz obrambenog sektora kako bi procijenili spremnost Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih saveznika za mogući sukob u nadolazećim godinama. Njihov je zaključak bio zastrašujuće jasan: Nisu spremni! Budući da su na konferenciji što ju je organizirao Royal United Services Institute sudjelovali iskusni vojni, vladini i NATO dužnosnici te stručnjaci iz obrambene industrije, upozorenje je više no ozbiljno.

Kako je s rečenoga skupa izvijestio CNN, kazano je kako Europa mora povećati ulaganja u obranu i promijeniti način razmišljanja. Vrijeme je, kažu u Londonu okupljeni stručnjaci, da europske vlade jasno stave do znanja kako je prošlo vrijeme ignoriranja ratne prijetnje. Argumentirajući ovu tezu, upozoravaju da Rusija već vodi hibridni rat protiv Zapada putem sabotaža, dezinformacija i upada dronovima u zračni prostor NATO-a. Štoviše, konsenzus među baltičkim zemljama jest da bi napad na njih mogao uslijediti već za tri godine.

Loša bit će 2027.

Kada su istraživači u Belfer Centru za znanost i međunarodne poslove na Harvard Kennedyju proučili upozorenja i predviđanja raznih dužnosnika o ruskoj spremnosti i volji da pokrene rat protiv NATO-a, otkrili su da se najčešće spominju godine 2027. i 2028. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte i njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul ranije su upozorili da Rusija „barem drži otvorenom opciju rata protiv NATO-a“.

Jasno, teško je polemizirati sa svjetskim stručnjacima i aktualnim gospodarima mira i(li) rata.. Međutim, Vladimir Putin 24. veljače 2022., kada je započeo „specijalnu vojnu operaciju“, vjerovao je kako će Rusi umarširati u Kijev za nekoliko dana. Uostalom, još u rujnu 2014., nakon što je Moskva u ožujku anektirala Krim – dok je Europa spavala snom pravednika! – ruski je predsjednik odlazećem šefu Europske komisije Joséu Manuelu Barrosou prisegnuo kako bi mogao osvojiti Kijev za dva tjedna. Uskoro ćemo pak obilježiti četiri godine ruske agresije na Ukrajinu, a dojam je kako rat nije ni blizu svome kraju. Konačno, prvi dani 2026. obilježeni su žestokom razmjenom vatre – dronovima.

A kada govorimo o Europi i ovoj, sad već dugogodišnjoj, krizi – koja je, uistinu, započela 2014.! – treba kazati kako je zapravo ključ rješenja u Washingtonu. Što Donald Trump, uostalom, i ne skriva, vrijeđajući „slabe europske čelnike“ gotovo na dnevnoj razini. Dojam je pritom kako više vjeruje Moskvi negoli Kijevu. Više ga je, primjerice, uznemirio (navodni) prednovogodišnji napad na Putinovu rezidenciju, negoli to što je primjerice gotovo cijeli Kijev u novogodišnjoj noći bio bez struje i vode te djelovao (potresno) sablasno.

Deja vu, samo još malo gore…

O čemu, ne valja se (ni) prisjećati (!), dosta znaju i (preživjeli) u Bosni i Hercegovini. Samo što nad nama – četiri duge godine – Europa nije baš lila gorke suze kao za Ukrajinom. O silnoj pomoći svake vrste da i ne govorimo. No, danas tzv. Daytonska druge brige brine. A ono što su krajem 2024. predviđali njezini građani, proživjeli smo (nekako!) lani; 2025. obilježila je najveća poratna kriza, za aktualnu je vlast teško kazati da (uopće) funkcionira, blokirani su svi reformski procesi, brojne prednovogodišnje ankete po bh. gradovima svjedoče o popriličnoj rezignaciji…

Nakon čega valja podsjetiti kako su političari najavljivali da će europski put BiH biti deblokiran. Konačno! Naime, od ožujka 2024., kada je Europsko vijeće načelno odobrilo otvaranje pristupnih pregovora, bosanskohercegovačke vlasti nisu učinile ništa da bi se taj proces i pokrenuo. Tako je Crna Gora, koja je pred ulaskom u EU, za BiH – Zapad…

Budući da (ovakva…) EU pati od (patetične) forme, službeno je Sarajevo – ma što to značilo?! – pregovore trebalo otvoriti u godini u kojoj se obilježava 30. obljetnica Daytonskog sporazuma. Umjesto toga, konfrontacija je došla do ozbiljnih razmjera. Nerijetki su mišljenja kako je sve podsjećalo na rane 1990-e. Znači, deja vu, samo još malo gore…

Je li mlijeko bijelo?

Kada je okončan sudski postupak protiv tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, kojega je Sud BiH u veljači proglasio krivim za nepoštivanje odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice i osudio na godinu zatvora i šest godina zabrane obnašanja dužnosti u tijelima vlasti, umalo je došlo do izravna sukoba državnih policijskih struktura i MUP-a RS koji je štitio Dodika. Potom je eresovski vožd ipak povukao ručnu te povukao (secesionističke) zakone donesene u entitetskome parlamentu. Ubrzo, na veliko razočaranje „probosanskih snaga“ u Sarajevu, Washington je odlučio odustati od intervencionizma. Štoviše, potkraj listopada Baja & bratija skinuti su s famozne američke crne liste.

Uz to, SAD od političkih aktera u BiH traži da se posvete dijalogu kao, vele, putu ka rješavanju problema u zemlji. A kad god nas Europa ili, evo, Amerika predaju na milost domaćoj političkoj pameti, to je uistinu za poludjeti. Jer, što kazati nakon što je Elmedin Konaković – baš kao da je u oporbi – prošlogodišnji rad Vijeća ministara ocijenio nulom, dodajući kako je k tomu tako uglavnom zbog SNSD-a koji, veli šef bh. diplomacije, čeka upute iz Moskve. Ovoga puta začudo nije spominjao Beograd, ali ni Zagreb kao remetilačke čimbenike, što je inače navada u Bošnjaka iz ma koje stranke dolazili.

Istovremeno, Temeljna u Bošnjaka k’o zapeta puška čeka listopad i izbore, apsolutno ne dvojeći kako će se vratiti na mjesto zločina. Na jednoj od posljednjih prošlogodišnjih konferencija za medije Bakir Izetbegović konstatirao je da je mlijeko bijelo rekavši, naime, kako su svi parametri u padu.

I Titanic je (na kraju) usidren…

Poslije čega je podsjetio na svoga oca, obećavajući potencijalnim glasačima, Bošnjacima dakle – udvostručene plaće i mirovine te masovnu izgradnju i opći procvat zemlje. Nije, doduše, k’o Alija spominjao zlatme kašike. Ali, ako itko zna oko zlata, onda je to – Izetbegović II. Uostalom, nismo li, po istraživanju Transparency Internationala, prema indeksu korupcije, u 2025. zabilježili najgori rezultat u proteklom desetljeću i trenutačno smo druga najkorumpiranija država u Europi. Tradicionalno… još od vremena nezaboravne „vreće zlata za mog Bakira“…

Usprkos svemu, dežurni optimist u nas – Dragan Čović u novogodišnjem intervjuu Večernjem listu navješćuje kako „BiH nastavlja koračati daytonskim koracima, trajno usidrena u načelu ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“. Sviđa mi se raspjevani vokabular hedezeova lidera, ali malo sam oprezan glede metafore – sidra. I Titanic je, naime, na kraju usidren… dok je glazba svirala. Na, doduše, prilično drastičan način.

Budući da je u BiH ova godina izborna, svakakvih ćemo se „pjesama“ naslušati. I – ne bih vas prepadao! – ali možda ćemo još i žaliti za 2025. Zapravo, ona legendarna (sarajevska) „Samo nek’ ne puca“, kojoj smo se već počeli i izrugivati, i nije više za zezanje.

Kako bilo: Sretno – pa tko preživi!

 

Josip Vričko, Katolički tjednik

Share
0