Ovih dana počelo se značajnije govoriti o lustraciji, ali i konkretno prozivati određene osobe, poput Josipa Manolića, koji je primjer na koji se način u Hrvatskoj, ali samo i isključivo kod nas, u isto vrijeme može biti protivnik hrvatske države, Udbaš, mrzitelj ljudi koji su ga i doveli na vlast, pa sve do istaknute figure stvaratelja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Taj čovjek umjesto da se pokrije preko glave, poglavito nakon pokušaja državnog udara koji je nastojao ostvariti izlaskom iz HDZ-a sa Stjepanom Mesićem, neprestano se hvali i svojim zločinačkim aktivnostima u vrijeme bivše države, pa čak i time da je bio jedan od onih koji su nadzirali zagrebačkog nadbiskupa i kardinala (kasnije proglašenog blaženim) dr. Alojzija Stepinca. Manolića i danas terete da je kriv za smrt mnogih Hrvata na području Bjelovara, gdje je bio šef OZN-e, ali za divno čudo on na sve to odmahuje rukom i nastavlja blatiti one koji su stvorili hrvatsku državu. Ti i takvi ljudi još uvijek žive za Jugoslaviju, a početkom devedesetih prešli su na hrvatsku stranu samo i isključivo iz razloga da ih ne zadesi sudbina rumunjskog diktatora Nicolaea Ceausescu.

U vrijeme i nakon II. svjetskog rata, tko god nije bio za četničku ili komunističku Jugoslaviju, a za hrvatsku državu – bio je proglašavan od jugosrpske, a često na žalost i od savezničke promidžbe „fašistom, nacistom, kvislingom, slugom okupatora i pristašom marionetske vlade tzv. Nezavisne Države Hrvatske.

Iznimno je tužno i bolno što se i dalje, poglavito od bivšeg visokopozicioniranog pripadnika Udbe Josipa Manolića i sličnih, šire laži i klevete o nadbiskupu Stepincu, pa stoga valja ponovno podsjetiti na neke riječi i djela ovog velikog čovjeka – da se ne zaboravi.

Kad je nadbiskup Stepinac 1946. bio izveden pred tzv. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske i optužen zbog suradnje s oblastima NDH i ustašama, on je odgovorio: „Moja je savjest čita…Ja nisam nikada izdao svoju Domovinu (za razliku od Manolića, op.a.). Da li je moja vlada bila vlada generala Simovića, koja je dovela na prijestolje nezakonitog kralja? Da li je moja vlada možda bila smiješna londonska izbjeglička vlada? Da li je moja vlada bila general Mihailović, koji u to vrijeme nije čak niti bio priznat? Ja sam časno obavljao svoju dužnost“.

Dr. Alojzije Stepinac je 3. listopada 1946. izjavio pred spomenutim sudom: „Hrvatski se narod prebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.

Jugoslavenska kraljevska izbjeglička vlada je preko Radio Londona često napadala nadbiskupa Stepinca, čineći ga suodgovornim zbog tobožnjeg „prekrštavanja pravoslavnih Srba“- što nikako nije bio slučaj, jer se radilo samo o dobrovoljnom prijelazu srpskopravoslavnih na katoličku vjeru (njih oko 250.000).

Također treba podsjetiti da je nadbiskup Stepinac 9. srpnja 1944. u svojoj propovjedi u Mariji Bistrici prigodom velikog narodnog hodočašća rekao: „Hrvatski narod sa svom snagom svog bića teži za slobodom i brani svoju nezavisnost uz nečuvene žrtve“. On je tom prigodom oštro osudio ne samo nacističke već i savezničke zločine protiv hrvatskog naroda, pogotovu nemilosrdna bombardiranja hrvatskog puka. Tada je Radio London napao Stepinca ovim riječima: „Bit će očevidno, da je nadbiskup Stepinac konačno sasvim javno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša, a to znači da je saveznički neprijatelj“.

Dakle, kako su ga progonili nekada, tako ga nastoje progoniti i danas. I ne samo tog velikana Katoličke Crkve u Hrvata, već sve što hrvatski diše. A tko? Pa, razni manolići kojima bi već jednom trebalo reći- dosta. Ili:

Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!

 

Mladen Pavković

Share
0