Nelustrirani komunisti sada, a liberali još uvijek ždanovljevski (prema Andreju A. Ždanovu  provoditelju Staljinovih dogmatskih ideja u kulturi), kao namjesnici neumrloga Tita u demokratskoj Hrvatskoj, brane njegov komunistički antifašizam, a zapravo brane vlastite stečene povlastice.

Titov pogreb im je dokaz njegove veličine. No taj dokaz gubi vrijednostsagledan u kontekstu tadašnje svjetske realpolitike bez morala u kojoj se Tito izvanredno snalazio.

1.Tko se boji znastvenoga povijesnog revizionizma?

Najprije valja razotkriti bit te politike koju nije zanimao položaj Hrvatske u Titovoj Jugoslaviji (neprestani progoni Hrvata, Hrvatsko proljeće). Tek onda u njoj treba otkriti ulogu J. Broza.  Čelinci zapadnih demokracija zapravo su se osramotili odajući u nazočnosti mnogih diktatora i masovnih zločinaca počast jednom od najvećih ubojica XX. stoljeća. Postkomunisti navode i druge „dokaze“ o Titovoj veličini kao primjerice imenovanje ulica širom svijeta njegovim imenom. Sveznadar Rajko Ostojić, inače liječnik, 2017. kao dokaz Titove veličine ističe da se njegov portret nalazi među portretima pet povijesnih osoba u muzeju u Normandiji. Kakav „lapidarni“ dokaz! Kaj god!

     Veliku ulogu u obrani komunističkoga totalitarizma imaju razne udruge i  Antifašistička liga Hrvatske osnovana 2015. Oni izmišljaju ustašizaciju Hrvatske kako bi se prikrio živ komunizam. U isto vrijeme Hrvatska je uz Sloveniju jedna od rijetkih postkomunističkih država u kojoj nije provedena lustracija. Krajam 2016. osnovana je Nova ljevica  čija bi politička platforma trebala biti socijaldemokracija i antifašizam te opstruiranje nastojanja Željke Markić i ostalih talibana. Upravo je predsjednik stranke povjesničar dr. Dragan Markovina ljude drukčijega mišljenjaždanovljevski proglasio talibanima. Nekompetentni sveznadari koji podržavaju Novu ljevicu Zoran Pusić,Rada Borić, Vesna Teršelič i dr. deklarirani su antifašisti što god to značilo, ali danas su pretorijanci Titova totalitarizma proizašloga iz takvog antifašizma. Oni ne poštuju europske deklaracije o osudi svih totalitarizama, a nastoje spriječiti znanstvenu reviziju hrvatske povijesti proglašavajući taj postupak ustašizacijom. Oni su pak antirevizionisti jer se boje rušenja komunističke “istine”. Uostalom i Vladino Vijeće za suočavanje s prošlošću (2016.) ima očitu namjeru rehabilitirati komunizam.

       Neokomunistički antirevizionizam ne suprostavlja se velikosrpskome negacionističkom revizionizmu koji negira genocidnost velikosrpske ideje i rehabilitira zločince (Milan Nedić, Draža Mihailović). Takvom se revizionizmu suprostavlja časna “druga” Srbija čiji se glas jedva čuje u hrvatskih Srba koji još uvijek slave ustanak u Srbu 27. srpnja (nekada Dan ustanka naroda Hrvatske!?) iako su tada pobijeni mnogi Hrvati (Boričevac, Brotnja), a katolički svećenik ispečen je na ražnju. Ovaj “spontani ustanak protiv ustaškoga terora”, a zapravo borba protiv hrvatske države – prepreke stvaranju velike Srbije, slijedi velikosrpske genocidne programe (Načertanije,1844. Ilije Garašanina, Isterivanje Arnauta 1937. crnorukaša Vase Čubrilovića, Homogena Srbija, 1941. četničkoga ideologa Stevana Moljevića). Inače, četnici koji žive u Americi smatraju da je njihov ustank protiv hrvatske države započeo 13. travnja napadom na Gračac. U Drugogm ratu nastojala se stvoriti velika Srbija (D. Mihailović, Vlada u Londonu), a M. Nedić je štoviše od Hitlera tražio podršku u njenom stvaranju. To nastojanje bilo je popraćeno planskim genocidom nad Hrvatima i muslimanima označenima šifrom “z” (“zaklati”) kako bi se otvorio geostrateški prostor prema moru za ostvarenje velikosrpskoga projekta. U tu svrhu počinjeni su četnički pokolji u dalmatinskoj Zagori 1942. (Zabiokovlje, Gata i susjedna sela). Srpske zločine u vrijeme nastanka NDH valjalo je priktiti lažima o ustaškim zločinima, pa je SPC tada svijetu obznanila nevjerovatan podatak da je do rujna 1941. u NDH pobijeno 350.000 Srba.

     Glede uspostave NDH 10. travnja 1941. valja istaknuti primarnost velikosrpskoga zločina ne tajeći ustaške zločine koje, međutim, valja osloboditi od laži (revizionizam!). Već 8. travnja konjički puk jugoslavenske vojske “Dušan silni” intervenirao je kada je u Bjelovaru prije Zagreba proglašena NDH. Tada je ubijeno 11 Hrvata u Donjim Mostima. Do kraja travnja na bjelovarskome području ubijeno je 99 osoba, a kao odgovor 28. travnja u Gudovcu je ubijeno više od 180 Srba što je prema komunističkoj historiografiji početak ustaškoga genocida nad Srbima, a prethodni srpski zločin je samo “neki incident”.  Pokolji Hrvata u dolini Neretve započeli su 11. travnju 1941. godine. Tako je nastavljen prije spomenuti velikosrpski program (1) stalno popraćen gađenjem (2) “sluganskih” i “robovskih” te “narodno slabih” Hrvata “bratoubojica” čija jekultura „vanbračno dijete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige”. Takve Hrvate valja uništiti! Eto univerzalnoga genocidnog poučka koji rezultira patološkim ponašanjem jedne etničke grupe prema drugoj (uporediti genocide u Ruandi 1972. i 1994.). Slijedom velikosrpskoga programa izbija Lipanjski ustanak 1941. u Hercegovini čija se druga faza krajem lipnja i početkom srpnja naziva Vidovdanski ustanak, a on je obilježen zatajenim genocidom i ritualnim ubijanjem muslimana u Avtovcu na Vidovdan 28. lipnja. Sam naziv “vidovdanski” svjedoči o tragičnosti srpske mitologije koja je bila podloga za česta ubijanja “drugih” u ime velike Srbije, ali i za okrutan obračun s “izdajicama” Srbima – novim Brankovićima. Kosovski mit živi i stalno traži žrtvovanje i osvetu za Kosovo. Zauzevši Srebrenicu 1995. general Ratko Mladić uskliknuo je da je osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. No, svijetu se razotkriva pravi karakter velikosrpske osvajačke ideje i još živih ”srpskih obmana” (S. Marković) dugotrajno složno podržavanih od Srpske pravoslavne crkve, države, Crne ruke, četništva, “znanosti”, obrazovanja i raznih organizacija.Psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (2015.) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su bili spremni likvidirati sve koji su narušavali čistoću Volka.

   Velokosrbi zaboravljaju kronologiju i primarnost srpske agresije i genocida. Odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske poslije Oluje 1995. proglašen je zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 1997.). Ne uračunavaju se prethodno srpsko protjerivanje Hrvata iz Vojvodine i Republike Srpske,  genocid u Hrvatskoj (Dalj, Ilok, Baćin, Tordinci  Vukovar, Škabrnja itd.) i Srebrenici te rušenja nacionalnih simbola, posebno, crkava. Ni spomena o silovanjima kojima se prema etnopsihologiji ponižavaju žene, ali i muškaraca iz njene zajednice. Velikosrpski geostrateški model s početka NDH ponovio se krajem dvadesetoga stoljeća jasno obilježen valikosrpskim genocidnim poučkom. Uostalom, Sud u Haagu presudio je da je Srbija bila agresor s genocidnim djelovanjem, a ratna odšteta se ne spominje. Hoće li se ponavljanje nastaviti? Dok danas živi „besmrtna ideja velike Srbije“ (V. Šešelj, četnički vojvoda i zastupnik u Skupštini Srbije, 2016.) i vidljiv njen genocidni poučak, budućnost je neizvjesna. Hoće li časna „druga“ Srbija svjesna da je srpskaistorija laž (Sonja Biserko, 2015.), spasiti svoj narod i susjede od novih katastrofa?

Antirevizionizam hrvatskih sveznadara i velikosrpski negacionistički revizionizam podržavaju se i nadopunjuju jer imaju zajedničkoga “žrtvenoga jarca” a to je “endehazija” koja je od posljedice pretvorena u uzrok svih nesreća.

2.Komesar Markovina

    Na meti postkomunističkih antirevizionista svi su oni koji se usude braniti Hrvatsku od komunističkih i velikosrpskih laži, a posebno Katolička crkva i Matica hrvatska kao provjereni braniči hrvatskoga identiteta i tradicionalnih vrijednosti.Povjesničar dr. Dragan Markovina u Telegramu od 23. srpnja 2017. osvrnuo se na ukidanje smrtne presude Filipu Lukasu predsjedniku Matice hrvatske u doba NDH tvrdeći da je njegovo ustaštvo i danas vitalno posebno u Matici hrvatskoj koja potiče revizionizam. Evo nekoliko njegovih tvrdnji:

   1. U brojnim izdanjima Matice Hrvatske imamo revizionističke tekstove koji svode na istu ravan partizanski pokret i ustašku državu. Zadarski sveučilišni profesor Ivo Rendić - Miočević u brojnim člancima u Vijencu, negirao je ideološku povezanost ustaškog pokreta i nacifašizma, dovevši taj proces do kraja na način da je kao ozbiljne izvore navodio članke iz ustaških novina Spremnost. Na njih se pozivao da bi ustvrdio kako je Ante Pavelić barem dijelom bio antitotalitarist poslije 1918., dok Tito to nije bio nikad.

   2. U Vijencu je objavljen intervju Andrije Tunjića s Igorom Vukićem koji na dvije stranice plasira tezu o tome kako nije bilo nikakvog istrebljenja i genocida nad Srbima u NDH, niti je u Jasenovcu bio logor smrti.

   3 Ivo Banac u razgovoru s istim novinarom stavlja u istu ravan Krležu i Milu Budaka, jer je su obojica promovirali totalitarne sustave.

Komentari:

Ad 1U Vijencu od 14. V. 2015. prozvani autor napominje da su  novinari Spremnosti isticali Titov staljinizam i upozoravali da je cilj komunista revolucionarno osvajanje vlasti svim sredstvima. Tito je prema njima oruđe Kominterne, a KPJ je na liniji ciljeva velikosrpskog ekspanzionizma. Danas je jasno da je analiza novinara Spremnosti bila itekako utemeljena. Za Markovinu i sam pokušaj da se ustaškim novinama pristupi kao posve ozbiljnom izvoru i da se ocijeni mišljenje ustaških novinara predstavlja nedopustivi grijeh i, dakako, ustaški revizionizam.

   U istome Vijencu prozvani autor tvrdi da se A. Pavelić u predratnome razdoblju može ocijeniti kao antifašist. Istina! Naime imao je protivnika – kraljevu fašističku diktaturu. Štoviše, danas u Hrvatskoj inkriminirani (bez potrebitoga zakona) pozdrav „Za dom spremni“ kojim se Pavelić koristio u svezi s Ličkim ustankom 1932. antimonarhofašistički je poklik.Pavelić je u prvoj etapi bio i antiboljševik (vidjeti Strahote zabluda – prvo izdanje 1938. na talijanskom jeziku). On je u boljševizmu vidio najveću opasnost za svijet. Boljševička vlast, prema njemu, spremna je za volju svoje diktature žrtvovati najveće duhovne tekovine čovječanstva i milijune ljudi. Zar ta ocjena nije aktualna i danas? Pavelić se 1941., koristeći se kao i Tito ratnim prilikama, priključio novom svjetskom poretku i odgovoran je za nepobitne zločine.

    Što se tiče negiranja ideološke povezanosti ustaškog pokreta i nacifašizma, radi se o metodološkim problemima koje komunistički antirevizionisti zaobilaze. Prozvani autor istaknuo je da je Nada Kisić Kolanović (2002.) raspravljajući o povijesti NDH kao predmetu istraživanja upozorila da se ustaška ideologija ne može poistovjetiti s ideologijom fašizma i nacionalsocijalizma, niti se može prosuđivati mimo njih. Prozvani autor smatra da su ustaštvo, ali i četništvo plod, između ostaloga, stoljetnih transgeneracijskih prijenosa i transkulturnih psihijatrijskih poremećaja. Ni komunistički pokret nije bio bez utjecaja tih prijenosa. Izvornoga fašizma/nacizma na ovim prostorima zapravo nije ni bilo. Komunistička historiografija, koju slijede današnji nekompetentni sveznadari - antifabranitelji među kojima su štoviše i predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović, stvorila je svoju sliku o NDH. Ta je slika svedena na  shemu „endehazija“ koja automatski označuje hrvatsku genocidnost, nacifašizam, klerofašizam i kvislinštvo, a koja je nastala sama od sebe bez prethodnih uzroka. Status „Hrvatske na mučilištu“ u monarhističkoj Jugoslaviji zanemaruje se iako je poznato da je hrvatski nacionalizam bio stimuliran od srpskog (Adrian Hastings, 2003. ) i da je Hrvatima progonjenima u Kraljevini Jugoslaviji preostalo samo nasilje ako se nisu željeli podložiti (Adrian Hastings, 2003. ). Zanemareno je da je u predratnoj Srbiji postojala jaka fašizacija (Ljotićev Zbor i Srpska dobrovoljačka komanda) i antisemitizam, dok u Hrvatskoj tada fašizacije nije bilo (Philip J. Cohen u knjiziSerbia’s Secret War,1996).Hrvati zbog raščinjenoga identiteta (čakavci, kajkavci, štokavci, razne kulturološke i vrijednosne tradicije) nisu tada, uz rijetke izuzetke, prihvatli objedinjujuće nacifašističko jednoumlje, nego su se većinom priklonili demokratskom i pacifističkom Radićevome patriotizmu. Ratni vihor otpuhnuo je taj patriotizam i konačno je predao Hrvatsku, uz pomoć „velikih“ (Teheran, 1943.), komunističkoj Jugoslaviji.Zanemarivanjem važnih činjenica nastanak NDH kao posljedice ostaje bez objašnjenja

   Ad 2 Mit o Jasenovcu danas se ruši i više ne prolazi priča o stotinama tisuća ubijenih, ali se razotkriva činjenica da je tu bio i komunistički logor poslije rata. Markovina ne pobija nego optužuje i samo otvaranje rasprave.

   Ad 3   Nepobitno je da je Miroslav Krleža bio apologet Tita i boljševizma. Prigodom proglašenja Josipa Broza počasnim članom JAZU (što je Tito i danas!) 1947. Krleža ga je veličao „kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se objašnjava narodna volja“. Povodom sedamdesetoga Titova rođendana zaželio je da ostane barjaktarom još mnogo godina, a u pobjede njagovih barjaka nema razloga sumnjati.  Razotkrivanje Krležina lika i djela te njegove uloge u hrvatskoj ždanovštini postaje sve intenzivnije. Davor Velnić u knjizi Čitajući Krležu (2001.) propituje njegovo djelo i njegov utjecaj na kulturu i društvo, a u zbirkama eseja Nije namjerno (2008.) i Krajolici zla (2013.) ukazuje da je Krleža kao sudionik povezan s razvojem boljševizma u Hrvatskoj. Nadalje, tvrdi Velnić, Krleža je koristeći boljševički sustav nametnuo svoj monopol u hrvatskoj književnosti. Sanja Nikčević u knjizi Mit o Krleži (2016.) tvrdi da je Krleža svojom pozicijom u Leksikografskome zavodu bio ideolog komunističke kulture. Markovina Bančevo stavljanje u istu ravan Budaka i Krleže ne obrazlaže niti argumentira. Ipak razlika postoji. Predstavnik boljševičkoga totalitarizma Krleža svečano je otpraćen u vječnost na lafetu, a predstavnik ustaškoga totalitarizma Budak s omčom oko vrata u pratnji masakrirane kćerke Grozde.

3.Freud za povjesničare

TvrdnjamaD. Markovine nedostaju argumenti. One slijede historiografiju pobjednika u Drugome ratu te su antirevizionističke, a znanstveni povijesni revizionizam prokazuju kao ustašizaciju. U Markovininim tvrdnjama nema interdisciplinarnosti koja bi pobila laži komunističke antirevizionističke i srpske negacionističko - revizionističke historiografije koje svijetu bezočno prokazujuHrvate kao uzročnike svih zala, a ustaštvo od posljedice pretvaraju u uzrok. Stoga postkomunisti i velikosrbi izbjegavaju interdisciplinarnost, a ona nije zastupljena, uz rijetke izuzetke, na studijima povijesti u Hrvatskoj i u školskoj nastavi. Mnogo objašnjavaju socijalna biologija, biološka psihologija, genetika, etnopsihologija itd.. Za objašnjavanje tragičnih događaja popraćenih psiho-patološlom aktivnošću u nas važna je freudovska psihijatrija (Eduard Klain). Američki povjesničar Peter Gay smatra da psihoanaliza može otkriti povjesničaru da ne može potpuno objektivno tragati za istinom jer je kao ljudsko biće opterećen nesvjesnim koje proizlazi iz odgoja, tradicije, društvene sredine i dr., a samospoznaja povjesničara mogla bi biti most između psihoanalize i povijesti. Hrvatski istraživači moraju svaki za sebe otkriti svoje moguće predrasudne blokade ako žele biti objektivni i moralni.Mišljenje Petera Gaya  valja preporučiti dr. Markovini jer, ne ulazeći ovdje u važnu priču o njegovim obiteljskim recidivima, njegova izjava 2016. u videu Osobna sjećanja (Dokumenta) govori o njegovim teškim predrasudnim blokadama. Rekao je: „......ali kad god bi vikali Jugoslavija ili išla himna Hej Slaveni mi bi se u stanu digli na noge i slušali tu himnu. Ja danas kad čujem Lijepu našu molim Boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja”.

Pomoć psihijatra ovdje je neophodna! Dr. Markovini preporučuje se korisna literatura:

GAY, Peter (1985).. Freud for Historian. New York - Oxford: Oxford University  Press, 1985. Vidjeti: Lidija SKLEVICKY, ČSP 21 (1-3), 1989.

GAY, Petar (1998). "Psychoanlysis and the historian". U: Michael S. Roth (urednik), Freud: Conflict and Culture, Essays on his Life, Work and Legacy, New York: Alfred A. Knopf.

 

Ivo Rendić – Miočević