ISTAKNUTE VIJESTI

Hrvatska kolona kod Bleiburga

Upišete li u Google riječi: „najveća tragedija u hrvatskoj povijesti“, još uvijek se uspijeva naći na prvoj stranici, dakle među 10 najčitanijih, jedan članak o Bleiburgu, doduše na 9. (predzadnjem) mjestu.

 

Uskoro će se navršiti 16 godina od završetka Domovinskog rata, a za 50 godina, mislite li da će netko uopće obilježavati 66. obljetnicu Oluje?!

Opće je poznato da Hrvati boluju od kolektivnog zaborava. No, srećom, tu su oni koji nas i danas, 66 godina poslije, svojom nasladom podsjećaju na najveću i najstrašniju tragediju Hrvata u povijesti. Oni nisu zaboravili! A i kako bi mogli? Njihova naslada viri iz svakog ćoška, osobito ju ne možete izbjeći vozite li se ovih dana kroz srce Zagreba, tzv. „zelenim valom“. Hoćete-nećete, natpis „ulica 8. maja 1945.“ plazi sa svakog metra, govori, urla i vrišti: Kolone idu, četverored, tifusari, bijednici, iznemogli, žedni, jadni, gladni, iscrpljeni, idu, bježe, traže spas, tamo, daleko, na Zapadu. Idu, bježe, kolone, idu vojnici, civili, žene, djeca, stotine tisuća, u koloni, bježe, idu ljudi...pazite da ih ne pregazite – još jednom!

Povijest je učiteljica života! Za sve ljude, osim za Hrvate. Za njih vrijedi ona druga poslovica: POVIJEST SE PONAVLJA! Kraj II. svjetskog rata pokrenuo je val hrvatskih civila i vojnika, od 08. do 15. svibnja prije 66 godina u nepreglednim kolonama prema austrijskoj granici. Očajni. Tražeći spas. Bježeći od zla koje je upravo dolazilo. No, od zla je pobjeći gotovo nemoguće! To će se na vlastitoj koži uskoro uvjeriti! Većina njih završila je na Bleiburgu, gdje su ih Saveznici, pod vodstvom Engleza, vratili natrag, tj. izručili Titovim krvoločnim partizanskim komunistima. Istim onima radi kojih se gotovo čitav jedan narod odlučio na zbijeg.

Prema britanskim službenim procjenama (a oni su zasigurno najmjerodavniji, kao svjedoci) bilo je oko 200.000 vojnika i oko 500.000 civila (žena i djece). Engleski satnik Nigel Nicholson je u intervjuu 1989. priznao da je, procjenjujući da se Hrvati nipošto ne žele predati Titu, „smislio podlu prijevaru i obećao im da idu u Italiju“. U svom dnevniku iz tog vremena, napisao je: „Žrtve ne znaju kuda idu.“ Uguravali su 60-80 ljudi u stočne vagone, upravo onako kao Nijemci ranije Židove, šaljući ih u konc logore. Vrata vagona Englezi su zaključavali izvana, a odredište je bilo Titova Jugoslavija.

Drugi britanski satnik Colin Gunner, priznao je kako je Hrvate prisiljavao da prijeđu most u Lavamundu (Austrija), čak i nakon što je vidio da ih se ubija i baca s mosta. On je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta! Satnik Gunner je izjavio: „Tito je masakrirao! Tito nije imao vremena baviti se ljudima koji su mu bili na putu. Nitkov je masakrirao!...Ubijali su djecu. Bilo je i djece u naručju...Sramimo se i danas, da nismo mogli reći zapovjednicima da idu k vragu.“

Ma oni se toliko srame da nas ni danas ne mogu u oči pogledati, zato nam ne daju u EU, kako nas ne bi morali gledati, ili je razlog puno prizemniji – da se ne bi Hrvati sjetili kakvu odštetu za nevine žrtve tražiti. No, nema straha! Ta tko bi se toga sjetio i tko bi se uopće usudio...

Preživjeli s Bleiburga krenuše natrag u maršu likvidacija i u kolonama smrti. KRIŽNI PUT Hrvata tek tada je počeo! Za većinu sudionika, bio je to put bez povratka. Samo rijetki su, nakon mjeseci patnje, gladi i bolesti uspjeli preživjeti i vratiti se na svoja pusta ognjišta. Bilo je slučajeva da neke od njih ni rođene majke nisu prepoznale, kad su konačno stigli doma.

Oni koji su uspjeli zaobići Bleiburg, iznašli su puteve spasa dalje na Zapad. Iz izbjegličkih logora u Austriji i Italiji, organizirano su raseljavani na sve kontinente, isprva u zemlje Južne Amerike, a kasnije pretežno u Australiju i Kanadu.

Nakon rata, stalno su iz Jugoslavije pristizale nove hrvatske izbjeglice u logore. Mnogi su u pokušaju bijega uhvaćeni i vraćeni natrag, te kažnjavani zatvorom. Onima koji su uspjeli pobjeći, progonili su obitelji. Najgore su prošli oni koji bi u pokušaju bijega završavali u minskim poljima, raznim klopkama i zasjedama, u koje bi ih uvukli oni koji su im trebali pomoći da prijeđu granicu.

I u izbjegličkim logorima su se događale stravične stvari, osobito noću, kad su dolazile osobe koje bi jednostavno likvidirale pojedince i potom nestale. I tako iz noći u noć. Strepnja i iščekivanje! Nakon toga i najneodlučniji su lakše pristajali na odlazak...makar u daleku Australiju. Samo što dalje od krvnika Tita i njegovih partizansko-komunističkih zločinaca!

Tragedija Hrvata nisu samo poubijane i bez suda likvidirane žrtve, nego i možda još strašnije dugogodišnje zastrašivanje, raseljavanje i uništavanje nacije, čiji je opstanak danas potpuno upitan! Koliki je broj raseljenih na sve strane svijeta, nitko zapravo ne zna, ali je pretpostavka da još jedna Hrvatska živi izvan Hrvatske! I voli ju više od nje same – što nije samo pretpostavka!

A što se izravnih žrtava tiče, ne računajući da je sve to mahom bila hrvatska mladost i djeca, koji su tek trebali stvoriti svoje obitelji, brojke su neumoljive: preko 260.000 života, imenom, prezimenom, godinom i mjestom rođenja. Mjesto stradanja nije baš svima poznato, ali okolnosti i godina jesu: križni put i 1945. Popis je uz pomoć Crkve sastavila Saborska komisija za žrtve rata i poraća, koja je ukinuta, pa taj posao nikad nije dovršen, niti je popis potpun!

Treba li reći da nikad svi niti ne mogu biti popisani iz jednostavnog razloga, jer su cijele obitelji smaknute, pa ih nema tko popisati, a NIKAD NITKO NIJE, NITI ĆE BITI OSUĐEN za ovaj NEZAPAMĆENI GENOCID nad hrvatskom nacijom!

Ovo bi, stoga, za svakog Hrvata trebao biti Veliki tjedan, odnosno trebao bi biti tjedan nacionalne žalosti! No, na žalost, niti smo mi Hrvati, niti imamo Hrvatsku, jer da imamo domovinu, zasigurno hrvatski predsjednik NIKAD ne bi izvalio glupost: „Da imam ovlasti koje predsjednik republike nema, antifašistički borci bili bi izjednačeni s borcima domovinskog rata, partizanski spomenici bili bi obnovljeni, a Zagrebu bi bila vraćena ulica 8. maja.“

To hrvatski predsjednik ne bi ni u snu NIKAD pomislio, a kamo li da glasno kaže pred Predsjednikom hrvatskog Sabora, Gradonačelnikom Zagreba i svim veleposlanicima u Hrvatskoj. Nakon svega! Da imamo...ali nemamo...još!

Politička scena