ISTAKNUTE VIJESTI

Postoje samo naši i njihovi, pripadnici našeg pokreta i naše ideologije. Oni drugi su nužno otpadnici. Naši su sveci, oni drugi vukodlaci, što bi pjesnički rekao Petar Gudelj. Našima je sve opravdano, protiv onih drugih je sve dozvoljeno.


Ako je pritvoreni Josip Boljkovac odgovoran za ono za što ga tereti beznadno zakašnjela optužnica, trebao bi ipak biti osuđen, ali, s obzirom na vrijeme koje je učinilo svoje, odmah i pomilovan.

U pravu je Milorad Pupovac kad kaže kako ovo nije progon samo jednog čovjeka, ali nipošto nije u pravu kad govori kako je to proces protiv antifašizma, oslobodilačkog rata i slično tome. Ovo je, naime, u svakom slučaju posredni proces protiv svih zločina koje su partizanske vlasti iz osvete, obijesti i mržnje počinile nad brojnim pripadnicama poražene vojske i još više nad nedužnim civilima u  Bleiburgu, na «Križnom putu» i nad tisućama jama. Od samog suđenja Boljkovcu veći bi efekt, bez mučnih scena, u tom smislu polučilo uklanjanje  imena Josipa Broza sa zagrebačkog trga. Možda ni ove optužbe i suđenja ne bi bilo da je rečena prava i potpuna istina.

Ali u ovoj zemlji, u kojoj svaki političar mora dokazivati da nije fašist, ni u dvadeset godina slobode nema političke snage i volje da se to napravi.

Drastična nedosljednost

Zatvarati oči pred činjenicama groznih zločina, ili pak opravdavati ih ovim i onim razlozima, tumačiti svaki put kad se otvori koja masovna grobnica u Hrvatskoj ili u Sloveniji, a gotovo da se na nekim dijelovima ovih zemalja ne može ni lopatom zakopati a da ne ispliva koji kostur, kako je sve to skupa politikanstvo koje služi u  dnevnopolitičke svrhe, ne obilježavati grobove žrtava i ne identificirati odgovorne, bili oni živi ili mrtvi, predstavlja solidariziranje sa zločinom, svojevrsni  zločin sam po sebi ili pak izraz zločinačkog uma zarobljenog ideologijom i postrojavanjem u borbene redove svojih otaca i djedova, toliko godina poslije rata.

Postoje samo naši i njihovi, pripadnici našeg pokreta i naše ideologije. Oni drugi su nužno otpadnici. Naši su sveci, oni drugi vukodlaci, što bi pjesnički rekao Petar Gudelj. Našima je sve opravdano, protiv onih drugih je sve dozvoljeno.

Nikada kao u ovom slučaju optužbe i privođenja Josipa Boljkovca, koji je kriv što je još uvijek živ i što plaća svoje i grijehe svojih suboraca, nije toliko jasno, toliko drastično i dramatično demonstrirana nedosljednost pojedinih političara, povjesničara,  analitičara i odvjetnika. U toj nedosljednosti naročito prednjače Stjepan Mesić, Milorad Pupovac, Anto Nobilo, Slavko Goldstein i Damir Kajin, a njihovim su tragom krenuli i brojni komentatori.

Čelnici su HDZ-a ovaj nemili događaj nastojali prokomentirati u svoju korist, dok su oni iz Kukuriku koalicije cijeli slučaj mudro odšutjeli, iako nije teško pogoditi što oni o njemu misle.

Boljkovčevi su branitelji časkom istakli parolu: to je suđenje antifašizmu, to je revizionizam poraženih, dakle fašističkih snaga. Ali, zanimljivo, nitko od njih suđenja generalima iz Domovinskog  rata, pa ni suđenje Anti Gotovini, iako je za to bilo puno više razlog, nije okarakterizirao kao suđenje Domovinskom ratu i državnoj neovisnosti. Ili možda oni to misle, ali im godi.

Kao argument u korist Boljkovca upotrijebljeno je čak i to da je bio prvim ministrom unutarnjih poslova i Tuđmanov čovjek, od čega se on sam kasnije distancirao optuživši Hrvatsku za rat, te proglasivši Zbor narodne garde paravojnom, a JNA regularnom vojskom. Taj su argument upotrijebili upravo oni koji za Tuđmana nemaju ni jedne dobre riječi.

Je li moguće poštenje

Na svojevremenu i djelomice iskonstruiranu izjavu Milana Vukovića kako pobjednici ne mogu počiniti ratne zloćine zgražali su se opet ljudi iz istoga ovoga kruga koji sada tvrde kako u povijesti nije zabilježeno suđenje pobjednicima. Nadalje, onima što prosvjeduju protiv demonstrativnog uhićenja i pritvaranja jednog nemoćnog starca nisu zasmetala ista takva uhićenja, privođenja i pritvaranja Đure Brodarca, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, a da o Dinku Šakiću ili Andriji Artukoviću i ne govorimo, ili pak spremnost da se umirućeg Janka Bobetka, istinskog antifašistu, praktički na nosilima izruči Haaškom sudu.

Partizanski je pokret bio u svojim temeljima i počecima oslobodilački, nacionalan  i antifašistički (mada bi za ovaj narod bilo najbolje da nije bilo ni ustaša ni partizana), ali je završio kao komunistička diktatura, jugoslavenski centralizam, srpska hegemonija i nasilje iznad svega. Onaj tko je od početka do kraja u toj tradiciji, u tom mentalnom i političkom sustavu odgojen ne može ni biti na poziciji Domovinskog rata ni njegovih branitelja. Rezultati Domovinskog rata, samostalnost i demokracija, nespojivi su i upravo suprotni rezultatima partizanskog pokreta. NK Hajduk se još na Visu 1945. zvao «hrvatski športski klub», što je iz imena brzo izbrisano i svih kasnijih godina do 1990. bilo posve nezamislivo.

I još jedna nedosljednost. Gnjev nakon uhićenja sručio se na Tomislava Karamarka, dok kritika bi pošteđen Mladen Bajić, koji je izdao nalog za uhićenje. Opet je, u ovoj duboko ideološki podijeljenoj zemlji, nad logikom i objektivnošću prevagnula pripadnost i ideološka bliskost. Bajić igra za «našu» momčad a Karamarko za protivničku. Za nadati se je ipak kako je većina građana u stanju na prošlost gledati zdravo i pošteno. Samo što se ti pošteni rijetko pojavljuju na televizijama.


Josip Jović