Dugo je bio nedodirljiv, izvor mudrosti, cvijet govorništva, hambar humora, etalon vodstva, balon kojim ćemo preletjeti preko ponora beznađa i jada u bolje sutra. Hm, dugo? Nekoliko mjeseci, možda godinu, ali to je u ovim turbulentnim vremenima prilično dugo. A onda je sve krenulo nizbrdo, mudrost se pretvorila u bahatost, govorništvo u lupetanje, pravednost u nepotizam i socijalnu neosjetljivost, humor u cinizam, vodstvo u glavinjanje, a iz balona opasno šišti zagrijani zrak.

Sad već i ptice na grani znaju da Zoran griješi, da država ide u krivom smjeru i da ćemo svi skupa otići u em-pe-tri, to jest zapasti u dužničko ropstvo. Mudri analitičari koji su degustirali delicije sa Sanaderom, izbliza vidjeli Sorosa, previjali se od smijeha sa Stipicom, zaključuju da Milanovića ubi poštenje i istinoljubivost, a inače je okej dečko. To znači da mu, s određenim žaljenjem, predviđaju brz kraj. Bilo kako bilo, sigurno je da smo u banani. Petu godinu već zaredom.

Čak i oni koji su mu bili skloni, sada premijeru nabrajaju brojne mane i pogrješke. Njegove kadšto nesuvisle izjave nemilosrdno seciraju. Kao da je riječ o Đapićevoj disertaciji a ne o neobveznom trkeljanju lokalnog političara. Ja sam, naprotiv, na Milanovića navikao. I kako vrijeme prolazi, sve mu manje zamjeram. To je kao kad čovjek dobije neku boljeticu, ispočetka je nesretan i nezadovoljan, no s vremenom navikne na nju, pomiri se sa sudbinom. Štoviše, postane gotovo zadovoljan što pati od te boljetice, a ne od neke druge koja bi mogla biti još gora. Jer, što su hrvatski vrhovnici nego boljetica na narodnom tkivu!? Periodično tako dobivamo novu boljeticu a da staru nismo ni izliječili. I svaka ta nova boljetica za nijansu je teža od prethodne. Tako je Račan bio teža boljetica od Mateše, Sanader od Račana, Kosorica od Sanadera, Milanović od Kosorice.

U toj gradaciji na gore strah me sljedećega. Tko bi mogao zamijeniti Milanovića? Ostojić, Bernardić, Linić, Mrsić, Bauk? Okulist Gabrić? Neki drugi okul(t)ist? Znam da se novoprobuđeni nacionalisti nadaju da bi to mogao biti Karamarko, no zadnju riječ će imati ''Amerika i Engleska''. Takva nam je huda sudba proleterska, a ona nam je uvijek dosada određivala gorega.

Oči pune nade neki ovih dana upiru u Angelu Merkel. Nadaju se da bi ona mogla disciplinirati Milanovića zbog inaćenja s Perkovićevim zakonom. Meni je to pomalo tužno i podposta smiješno. Građani Hrvatske očekuju od jedne druge države da iskoristi svoj autoritet kako bi pravdi bili privedeni počinitelji komunističkih zločina! Protiv volje onih koje su ti isti građani na slobodnim demokratskim izborima u formalno slobodnoj i neovisnoj zemlji izabrali kao svoju vlast. To je kao da ja očekujem od susjeda da mi odgaja dijete jer ja to ne umijem.

No da gospođa Merkel i kazni'' Milanovića kao što je, kako tvrde sveznadari, svojedobno kaznila Sanadera, tko nam jamči da ćemo dobiti boljega!? Naša biračka mudrost? Hrvatoljublje lutkara iz sjene? Malo morgen! Zato i kažem da me je već sada strah sljedećega, zapravo strah me nas samih i naše infantilne percepcije državne politike i međunarodnih odnosa.

No nada umire posljednja. Stoga, usprkos svemu nadajmo se da ćemo konačno progledati i vidjeti što jest naš interes i tko su ljudi koji bi ga najbolje mogli zastupati kao izabrani politički zastupnici cijele zajednice.

Damir Pešorda