U nedjelju 7. 8. 2016. Milan je Bandić najavio konferenciju za tisak u ponedjeljak tvrdeći da će na konferenciji iznijeti neke stvari od presudnog značenja za Hrvatsku. Bombastično najavljena konferencija za tisak pretvorila se u Bandićev performans u kojem je on mrtav hladan objavio začuđenim novinarima da je Drugi svjetski rat završio.

Tako se i on na svoj bandićevski način uključio u eksploataciju vječite hrvatske predizborne teme. Već predmnijevam da će se dobar dio kampanje pretvoriti u svojevrsno nadmetanje među političkim akterima oko toga tko je svjesniji činjenice da je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj završio. Naime, izgleda da i Most u svojoj predkampanji ide na to da su HDZ i SDP okrenuti besmislenom nadmetanju oko prošlosti, dok su samo oni, mostovci, okrenuti budućnosti. SDP i HDZ napadaju se pak uzajamno oko toga tko je zarobljen u prošlosti, a tko stremi k boljoj budućnosti.

   Tako se, zapravo, svi politički akteri bave time kako se ne treba baviti Drugim svjetskim ratom. Tako, govoreći o tomu kako se ne treba baviti ''ustašama i partizana'', hrvatske političke stranke opet ''ustaše i partizane'' čine središnjom temom i ovih izbora. No, ne bih sada na široko o tomu, nego ću se pozabaviti samom tezom da je Drugi svjetski rat davno završio i da se treba ''okrenuti budućnosti''. Rat, nijedan rat, nikada ne završava, samo utihne, nastavi se drugim sredstvima dok ponovo ne bukne. Središnji hrvatski prijepor jest pitanje države. Taj sukob se pod različitim krinkama provlači kroz cijelu hrvatsku povijest, utihne pa bukne i tako do – čini se – u beskraj. Taj sukob bi prejednostavno bilo svoditi na sukob ustaša i partizana. Uostalom, premda su državu nazivali ''nezavisnom'' ustaše su svoj opstanak i opstanak NDH vezali uz Nijemce i Talijane, a mora se priznati da je i među partizanima bila struja kojoj državotvornost nije bila strana.

No, kada se govori kako treba prošlost ostaviti prošlosti i okrenuti se budućnosti, pokušava se zapravo zanijekati postojanje prijepora oko pitanja države u hrvatskom nacionalnom biću. To ne može biti pravi put u budućnost jer ono što je potisnuto kad-tad izbije na površinu. Drugi svjetski rat uistinu treba završiti, i to barem simboličnim suđenjem za partizanske zločine, ali iz konačne i jednoznačne osude svih prošlostoljetnih totalitarizama mora proizaći shvaćanje utemeljujućeg značenja Domovinskog rata. Svaka država ime neki povijesni događaj koji se ne dovodi u pitanje, neku stožinu oko koje je zajednica okupljena. Dakle, da bismo izbjegli rasprave o ''ustašama i partizanima'', moramo se složiti i ujediniti oko Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. U ozračju u kojemu su određene skupine već spremne na glavnom trgu u zemlji prosvjedovati protiv Domovinskog rata – to je sve teže postići.

Drugi je svjetski rat možda završen, ali Domovinski rat, bojim se, nije. To je onaj glavni problem koji svi političari vješto izbjegavaju osvijestiti te pribjegavaju spasonosnim ''ustašama i partizanima''. Gotovo svi oni koji rogobore protiv ''ustaša'' i te kako su kritični prema hrvatskim braniteljima, dok tvrdokorno brane nevinost Titovih partizana. Takav stav jasno upućuje na stanovitu averziju prema hrvatskoj državi kao takvoj. To je pravi problem hrvatskog društva i dok se on ne razriješi uzalud je zazivati ''okretanje budućnosti''

 

Damir Pešorda