Jao državi u kojoj je SMS poruka „puzajući državni udar“. Naime, „ … Nacional je saznao iz izvora upućenih u zbivanja u toj aferi jednu senzacionalnu i krajnje zabrinjavajuću informaciju iz koje bi se moglo zaključiti da je otkrivanjem afere SMS spriječen puzajući državni udar“ – piše Nacional.

Nije dovoljno što su ljude lišili slobode zbog „odavanja tajne“ koju po zakonu ne mogu znati, nego se napada one, koji baš pukom slučajnošću, čine nepotkupljivu i beskompromisnu prohrvatsku političku skupinu s udjelom u vlasti oko 50%, i to baš oni zbog čijeg je političkog djelovanja: osposobljena i oživljena HV, vraćeno dostojanstvo braniteljima, dogovorena izgradnja LNG terminala, učvršćen savez sa SAD-om i Izraelom, odnosno Poljskom, Češkom, Austrijom i Mađarskom, realizirana gradnja Pelješkog mosta ili uspostavljen sustav nacionalne sigurnosti.

Radi se o, prije svega, najmoćnijem HDZ-ovcu, Milijanu Brkiću, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i, odnedavno Vladi Galiću, savjetniku Predsjednice za obranu i nacionalnu sigurnost. Dodajmo ujedno zanimljivu slučajnost da se napadi na savjetnika Predsjednice za nacionalnu sigurnost događaju istovremeno s nasilnim probojem, odnosno pokušajem proboja migranata kroz policijski kordon, odnosno hrvatsku državnu granicu.

Pogriješila je jedino Predsjednica jer je krivotvorenu SMS poruku proglasila „ugrozom za nacionalnu sigurnost“, jer je time „nasjela“ na igru nelustriranih obavještajnih i paraobavještajnih struktura čije je glasilo „Nacional“, utemeljeno novcem čije porijeklo ide preme Beogradu. Uostalom, krivotvoriti SMS poruku i na taj način „usositi“ predsjednika vlade, ili bilo koga drugog, uopće nije kazneno djelo; nije čak ni prekršaj.

Kroz Hrvatsku je, od početka ljeta prošlo cca 12 000 neregistriranih migranata, što čak nije velik broj ni u hrvatskim razmjerima, ali je indikativan, budući (navodno) imamo zatvorene granice. Stoga, treba se baviti problemom sve većeg nasilnog upada (planski vođene) migrantske horde na hrvatsko tlo, radije nego time koga izvjesni Varga ima pod „Contacts“ na mobilnom uređaju. To je ugroza nacionalne sigurnosti, a ne SMS poruka ili telefonski kontakt.

Licemjerje je došlo do takve razine da (prvo)borci za „ljudska“ prava sve svoje neistomišljenike osuđuju temeljem, ne indicija, nego suludom „vezom“ kao što je „kontakt“ u telefonskom imeniku. A što je s pretpostavkom nevinosti? Vjerojatno je pokopana negdje uzduž Križnoga puta 1945. godine, osim za potrebe migranata – potencijalnih terorista, ubojica, silovatelja i razbojnika – ili onih koji ih transportiraju ili potpomažu, politički i financijski, to su sve „nevini“ ili „unesrećeni“ ljudi…

 Jedina institucija koja bi mogla urediti državu jest DORH, budući ima (zakonske) mogućnosti goniti sve, od sudaca do saborskih zastupnika. I upravo je zbog toga najviše politički instrumentaliziran, odnosno potpuno podređen vladajućoj stranci. U ovom trenutku, isti taj DORH ne zna kako bi postupio jer se odvija izvana potencirani unutarstranački obračun vladajuće stranke s nepredvidivim ishodom, što je za državu koja glumi pravnu državu tragikomično.

Gore je jedino hrvatsko sudstvo; produžiti (!) čovjeku istražni zatvor jer je „odao“ podatak koji po zakonu ne može ili ne smije znati, što nije kažnjivo ni po kojem važećem propisu RH, pomalo postaje parodija totalitarizma. Čedomorstvo ne može počiniti otac djeteta, nego samo majka, a „službenu“ tajnu može odati osoba koja po zakonu uopće može saznati za nju – to su neke osnove kaznenog prava.

Doduše, trenutačni KZ člankom 300. omogućava kažnjavanje onoga „tko neovlašteno priopći, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su službena tajna“ s 3 godine zatvora, ali, valjda mora postojati saznanje da je nešto službena tajna ili ne? Ako vozač ministra posjeduje državne tajne, trebalo istražiti kako su one došle do vozača, a ne pritvoriti vozača.

Društvenim mrežama kruži zafrkancija da su se borci t. zv. Islamske države bili spremni predati pod uvjetom da im sudi Sud u Zadru. Taj sud sve optuženike navodno oslobađa. S druge strane, sud u Osijeku uvijek određuje istražni zatvor, odnosno izriče kaznu zatvora. I kad god državno odvjetništvo treba demonstrirati svoju „učinkovitost“, predmet završi u Osijeku. U biti ne smije čuditi što se suđenja ponavljaju po nekoliko puta i u prosjeku traju 15 godina; DORH izuzetno loše radi posao, jer politika diktira tko ide u zatvor, a tko ostaje na slobodi.

U takvom ozračju, u kojem su institucije Suda i državnog odvjetništva toliko šuplje i ovisne o vlastodršcu, nije ni čudno što prolaze gluposti poput nepostojeće afere „SMS“. Zabrinjava što se sve to odvija u, kako ispada, jeku migrantske najezde na hrvatske granice i "rapsodiji" oko Uljanika. Valjda je svima jasno da se SMS porukom i telefonskim imenikom u mobitelu ne može (s)rušiti država, a migrantskom hordom ili saniranjem Yutinih dugova proračunskim novcem može.

E da su nas barem Srbi tijekom Domovinskog rata bombardirali SMS porukama…!

 

L.C.