U Jutarnjem listu od 27. veljače pročitah razgovor sa svjetski poznatim evolucijskim biologom i propagandistom ateizma Richardom Dawkinsom pod naslovom ''Za koje stoljeće religije više neće imati nikakav utjecaj''. Ne umišljam si da ću prastarom sporu teista i ateista pridodati nešto novo ili bitno, ali kao što Dawkins i njegovi sljedbenici uvijek iznova vrte svoju jednu te istu pjesmu na starom verglu, valja odvrtjeti i protupjesmu na podjednako starom, ako ne i starijem verglu.

S druge strane pomalo su mi se već i zgadila recentna hrvatska društveno-politička zbivanja pa malo bavljenja Dawkinsovim bojovnim ateizmom dođe kao osvježenje. Moje me formalno obrazovanje ne kvalificira da Dawkinsu kontriram na području bioloških znanosti, no on o takvim pitanjima u ovom intervjuu uglavnom i ne govori, nego iznosi vlastita uvjerenja i stavove. A s tim se već da polemizirati.

   Dawkins tako kaže: ''Da, ja zaista prezirem religije, no mislim da me to ne čini babarogom. Usprkos mojoj mržnji prema svakom obliku vjeroispovijesti i tendencijama da me se uglavi u taj okvir - primarno sebe doživljavam kao znanstvenika. Upravo zbog tog pogleda na sebe i svijet oko sebe - prezirem svaki oblik religioznosti. Smatram da je religija u direktnoj suprotnosti sa znanošću i još nisam čuo argument koji bi me uvjerio u suprotno.'' U ovom iskazu znanost figurira samo kao svojevrsna vjerodajnica koja Dawkinsa ovlašćuje da prezire one koji ne dijele njegova uvjerenja. Stephen Jay Gould, ništa manje poznat znanstvenik od Dawkinsa, međutim konstatira sljedeće: ''Znanost jednostavno ne može osporiti pitanje o mogućem Božjem upravljanju prirodom.'' Mogao bih, naravno, navesti i desetine drugih znanstvenika koji priznaju nemoć znanosti da ospori Božje postojanje, ali čemu? Gomilanje istih argumenata u bitnome ne pojačava tezu koju zastupamo.

   Dawkins, koji sebe naziva Darwinovim pit bullom, u jednom dijelu intervjua iznosi neobičnu tvrdnju o evoluciji: ''Postoji mnogo nesporazuma - ljudi misle da je evolucija, u suštini, teorija nasumičnosti. No, kada bi bila takva ona nikada ne bi mogla uspjeti. Ona mora biti neslučajna, namjerna, to je narav prirodne selekcije.'' Teško je razumjeti kako to evolucija u isto vrijeme može biti i slučajna i neslučajna, ali ovdje ne namjeravam rasplitati Dawkinsovo poimanje teorije evolucije niti sam za to kompetentan. Ipak, ne da mi vrag mira pa ću dati jednu opasku o evoluciji općenito. Nikada nisam čuo da je netko podigao glas trudeći se nekoga drugoga uvjeriti kako je opći zakon gravitacije točan jer je točnost toga zakona evidentna, no teorija evolucije još uvijek se negdje zakonom nameće, a drugdje protjeruje, što samo govori kako tu još nije baš sve rečeno.

   Zanimljivo je kako teorija evolucije nije čovječanstvu donijela nikakvu praktičnu korist u smislu nekih postignuća koja bi olakšala ljudski život, unaprijedila tehnologiju ili medicinu. Ovdje treba naglasiti da Darwin nema veze s genetikom niti mu je koncept gena padao na pamet. Otac genetike je katolički svećenik Gregor Mendel, a njegovi su zakoni u temeljima te nove znanosti koja upravo u naše vrijeme postaje možda najcjenjenijom i najizazovnijom znanstvenom disciplinom uopće. Ljudi većinom primat biologije među suvremenim znanostima pripisuju Darwinovoj genijalnosti, međutim zasluge, ako ćemo pravo, pripadaju Mendelu. Teorija evolucije funkcionira kao nekakav teorijski okvir, međutim genetika i genetička istraživanja mogli bi sasvim lijepo napredovati i bez toga okvira ili s nekim drugim okvirom. S druge strane ne možemo ne primijetiti da je teorija evolucije bila zahvalna teorijska podloga mnogim zloćudnim teorijama i praksama dvadesetog stoljeća, od socijalnog darvinizma i eugenike do sociobiologije. Uz napomenu da su i u nacizmu i u komunizmu darvinistički principi bili iznimno cijenjeni.

   Na kraju ostaje nam tek utvrditi da i za vjerovanje i za nevjerovanje treba puno vjere. Dawkinsov zagriženi ateizam nije ništa drugo nego vjera, a žestina s kojom napada religiju i religiozne ljude govori možda i o tomu kako progone i demoni sumnje. Bilo kako bilo, treba mu odati priznanje da posljednjem dijelu intervjua dosljedno brani znanost od verbalnih i logičkih besmislica koje suvremena ljudskopravaška ideologija pokušava ugurati u znanost. Tako opovrgava suvremenu tezu da znanost podliježe kulturnim i društvenim uvjetovanjima te da su spol ili rasa društveni kostrukti. Također je decidiran i u pogledu islama: ''Ja sam šokiran i ogađen činjenicom kako moji liberalni prijatelji, a sebe računam kao liberala, imaju taj 'pusti, ne diraj' stav prema islamu. Kako propuštaju osuditi tu divlju mizoginiju i homofobiju, kako kažeš, a koju nikada ne bi tolerirali unutar vlastitog društva ili redova.'' Sve u svemu, sreća je da ima osamdeset godina jer bi u protivnom mogao dočekati vrijeme u kojem će biti prezren i odbačen usprkos golemim zaslugama za borbu protiv religije.

   I na samom kraju riječ-dvije o događaju koji obilježio kraj ovog tjedna, ali i cijele godine, možemo slobodno reći – o smrti Milana Bandića. Poznato je da ga u svojim kolumnama nisam štedio, iskreno sam prezirao njegove dnevne preobrazbe od nosača bedža s likom Josipa Broza do nosača najdeblje svijeće u Mariji Bistrici, međutim treba priznati da u njegovu djelovanju ni govoru nije nikada bilo onog gorljivog antihrvatstva koje resi neke druge političare u Hrvatskoj, a znao je tu i tamo pomoći braniteljima, Hrvatima u BiH, pa i neke akcije konzervativnih aktivista. Zato su ga takozvani ljevičari s vremenom i zamrzili. Tu mržnju ne mogu skriti ni u ovom trenutku, pa likuju. Bijednički istupi Davora Juričana i Matije Babića ostaju za anale hrvatskog lijevog kriptojugoslavenskog beščašća.

 

Damir Pešorda