ISTAKNUTE VIJESTI

Skandalozno hvastanje kako u svom uredu ima bistu Josipa Broza Tita, inače visokorangiranoga masovnog zločinca na top-listama ubojica 20. stoljeća te najava kako će taj svetac zločina resiti i urede budućih hrvatskih predsjednika, morala bi zabrinuti svakoga dobronamjernog čovjeka, a posebice demokratske političare, koji svoju javnu djelatnost mogu zahvaliti samo svrgavanju titoističkoga zločinačkog režima i njegove jugoslavenske tamnice naroda.


U svakom sjećanju na prošlost, a poglavito kad je riječ o političkoj manifestaciji, kao što je to ovih dana bilo u šumi kod Siska, odražava se politička sadašnjost i stvaraju projekcije za budućnost. To je posebice bilo vidljivo u poprilično zapjenjenom istupu predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u Brezovici. Tamo se obilježavala obljetnica početka Staljinova sukoba s dotadašnjim saveznikom Adolfom Hitlerom, s kojim je nakon zajedničke agresije podijelio Poljsku te počinio masovna zlodjela u Katynskoj šumi, pripisavši vlastite zločine svom vjerolomnom savezniku. Tako je borba za Sovjetski Savez i njegovu prevlast u svijetu postala pedesetgodišnja noćna mora podijeljene Europe, na čijem je istočnom krilu nacistički totalitarizam zamijenjen još gorim komunističkim totalitarnim zlosiljem, a zapadno krilo držano u sustavnoj napetosti od nuklearnoga rata.

Dakle, obilježavanjem obljetnice na šumske pohode hrvatskih Staljinovih sljedbenika odašilje se u međunarodnu javnost poruka kako je sa svim svojim masovnim zločinima bilo opravdano staljinističko osvajanje Europe, a polustoljetna boljševička totalitarna vlast, zapravo adekvatan panslavenski politički sustav nasuprot zapadnjačkoj parlamentarnoj demokraciji, višestranačju, dostojanstvu ljudske osobe i ljudskim pravima. Skandalozne vlastite masovne zločine komunistički je pokret pripisivao svojim protivnicima, kao što je to vidljivo iz slučaja u Katynskoj šumi, gdje su Sovjeti likvidirali cjelokupan časnički kadar poljskoga naroda. Josipovićev pak ultimativni poziv za obnovu boljševičkih spomenika i promicanje komunističkih vrijednosti ne otkriva samo totalitarnu svijest SDP-ova predsjedničkoga kandidata, nego i projekciju hrvatske političke budućnosti, koja bi, u slučaju da on osvoji novi predsjednički mandat, mogla završiti u ruskom interesnom području, čiji su boljševički spomenici zapravo oltari jednoumlja i žrtvenici jugoslavenskih masovnih zločina. Revitalizacija prosovjetske politike u Hrvatskoj ne može se gledati niti  izvan konteksta aktualnih međunarodnih događaja i primjerice ruske politike prema nekadašnjim sastavnim dijelovima SSSR-a, kao što je to slučaj s Ukrajinom, koju Moskva, unatoč želji ukrajinskoga naroda, ne pušta ispod svoje šape.

Skandalozno hvastanje kako u svom uredu ima bistu Josipa Broza Tita, inače visokorangiranoga masovnog zločinca na top-listama ubojica 20. stoljeća te najava kako će taj svetac zločina resiti i urede budućih hrvatskih predsjednika, morala bi zabrinuti svakoga dobronamjernog čovjeka, a posebice demokratske političare, koji svoju javnu djelatnost mogu zahvaliti samo svrgavanju titoističkoga zločinačkog režima i njegove jugoslavenske tamnice naroda. Boljševizam je i svojevrsno sofističko umijeće laganja, u kojem se zločinački čin pretvara o ćudoredno djelo, a moralno nedopustive radnje u dogmatski neupitne vrline. Upravo je Josipović to manipulativno umijeće prezentirao u sisačkoj Brezovici svojom tvrdnjom kako je stvaranjem komunističke Jugoslavije, odnosno rušenjem hrvatske državnosti postignut „važan cilj“, a taj cilj se sastojao u okupaciji hrvatske države i masovnim smaknućima hrvatskoga naroda, koji je kao samosvjesna narodna cjelina očitovao, poput tolikih drugih naroda samo želju za životom u vlastitoj suverenoj državi. Inače, antifašizam, na koji se toliko vole pozivati bivši prosovjetski boljševici, u svojoj je biti bio istinski narodnooslobodilački pokret protiv nacističke, ali i bilo koje druge okupacije, što se jasno može razaznati iz Povelje UN-a, koja jamči pravo naroda na samoodređenje. Josipovićeva pak teza kako je komunistička Jugoslavija omogućila Hrvatskoj pravo na samostalnost doista je točna, ali u onolikoj mjeri, u kolikoj je mjeri točna i teza da je nacistička Njemačka omogućila pravo na samostalnost svakoj državi, koju je okupirao Treći Reich.

Razlika je samo u vremenskom roku. Dok su okupirani narodi stenjali pod nacističkom čizmom oko pet godina, hrvatski je narod svoju borbu protiv jugoslavenske okupacije i Titova komunizma vodio punih pedeset godina, završivši taj pothvat tek uspješnim i učinkovitim vojnoredarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja. Dok su tijekom devedesetih godina jugoslavenska vojska i srbočetničke postrojbe sudjelovale vojnim sredstvima i izravnim ratnim operacijama protiv demokratske Hrvatske, njihovi politički simpatizeri, pokušali su nakon 2000. godine kriminalizirati hrvatske osloboditeljske pothvate, a tadašnje hrvatsko političko vodstvo i visoke časnike  Hrvatske vojske „politički“ likvidirati iz svijesti hrvatskoga naroda, kako bi na još jednim razvalinama hrvatske države uspostavili kao i Josip Broz Tito neku novu Jugoslaviju, koja se uglavnom skrivala po vrlo prepoznatljivim nazivom „regiona“, zapadnih Balkana i različlitih inačica Jugosfera.

Iz Josipovićeva govora u Brezovici zrcale se upravo te političke tenzije, koje bi se mogle sažeti u formu – Jugoslavija jučer, danas i sutra. Kako je riječ o nasilnoj državnoj tvorbi na čijem su čelu, bilo da je riječ o monarhofašističkoj ili pak onoj komunističkoj, stajali istinski zločinci, najava njezine revitalizacije, u slučaju da Josipović osvoji još jedan predsjednički mandat nije nemoguća. Tim više, što se u svojoj politici i danas oslanja na političke poruke iz Moskve. Nu sudbina Hrvatske je ipak u rukama hrvatskih izbornika, a ne u šačici prosovjetskih boljševika iz Brezovice. Hrvatski narod zapravo jedini može odrediti vlastitu budućnost!

 

Mate Kovačević