vikarov-kompleksMilorad Stojević, Vikarov kompleks, Rinaz, Rijeka, 2015.

»Iz njedra je, valjda iz dobro sakrivena srca, izvukao radničku kapu od grube tkanine i s velikom crvenom petokrakom, kao bećar ju nakrivio na glavi. Leptir izletio iz čahurice, kažem vam.« (str. 211.) Usklik je ovo Mihovila Berkovića nakon što je »drug« došao po njega i njegova kolegu u okolicu Rijeke da ih prebaci u Egipat. A oni su bili Židovi, neprestano u bijegu tijekom teških godina Drugog svjetskog rata. Nisu vjerovali u Boga, više im se sviđala ljudska pamet. Kad su završile ratne nevolje, za njih je trebao početi bolji život. Trebali su biti svoji među svojima, ali nisu. Postupno su uviđali da im se razilaze pogledi na život.

I onda jedno jutro banuše u Berkovićev stan »drugovi« u dugim kožnim kaputima. Toga se još sjećao, a ostalo je znao po pričanju. Probudio se na putu za nekamo, naguran s drugima u lađicu. Sve se okrenulo naopačke. Ostavši živ nakon početnog premlaćivanja, neljudskog prijevoza, ponovnog premlaćivanja pri dolasku saznao je da su ga dovukli na Goli otok. Shvatit će kasnije što on zapravo znači, kao i »špansko« plivanje, podmornica i slični načini ispitivanja. »Drugovi« su od krhotina njegovog bića gradili novog čovjeka.

Vrijednost ovoga Stojevićeva djela je u tomu što je satkano na autentičnim svjedočenjima nesretnika koji su morali proći Goli otok. Zbog toga sve djeluje kao dokumentaristička proza. Da nas ne bi ošamutio val te pomno skrivane golootočke stvarnosti, pisac je pribjegao ironiji. Zapravo, uporabio je ono što su mu posvjedočili oni po čijim je sjećanjima gradio ovo djelo. Nisi mogao ostati svoj ako si počeo postavljati logična pitanja u tom kazalištu apsurda. Nakon početnog odbijanja, priznavao si i ono što ni u najluđim snovima ne bi učinio. Jednostavno se ubaciš u igru sa svojim mučiteljima i kušaš preživjeti. Što luđe priznanje, njima je izgledalo vjerodostojnije. Proizvodio se neprijatelj i radilo se na normu.

Roman je satkan od tri dijela. Prvi dio objašnjava nam kako je Đez, novodobiveni Berkovićev nadimak na Golom otoku, dospio u nevolje. Svemu je kriva najobičnija ambrozija. Proširila se riječkim područjem, počeo razgovor što s njom, pa su onda on i njegovo društvo lokalnim novinama napisali pismo čitatelja. Na njihovu nesreću nisu znali da je u narodu ambrozija istoznačica za partizanku. Kad su mu premetali stan, našli su još nekoliko zapisanih neobičnih misli poznatih ljudi, ispitujući druge saznali da sluša džez i više ništa nije trebalo. Pravi neprijatelj naroda! Drugi dio romana zapravo razjašnjava da u njegovu životu nije bilo ništa od toga neprijateljstva. A treći dio razmatra razbijanje svih tih apsurda. Došlo novo vrijeme, krvnik i žrtva našli se u novom okruženju. Što sad?

Mlađim naraštajima ovo će možda izgledati poput science fiction. Tako je starijim naraštajima zacijelo izgledalo tursko vrijeme. No, prošlost je takva kakva jest. Treba se s njom suočiti i steći hrabrost ne ponavljati iste pogrješke. Stojević je sve to pokušao ovim djelom, a na nama je pronaći svoj način.

Miljenko Stojić