Nevladine organizacije u Hrvatskoj od prvog su dana zamišljene kao potpora omamljenoj Partiji da bi se ista jednom na bilo koji način vratila na vlast. Ima ih na tisuće i na njih se troši ogromni postotak državnog i lokalnog proračuna.

I uspjelo im je dva puta, Račanova i Milanovićeva vlada i dva antihrvatska predsjednika - Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Teza zvuči urotnički i gotovo nedokazivo, kad ovaj Milanovićev šovinizam i bezakonje na graničnom prijelazu Bajakovu to ne bi u punoj mjeri dokazivao.

Nevladine organizacije su plaćenici, plaćeni podupiratelji SDPartije i tzv. ljevice; one su rušitelji svake ideje hrvatske države bila ona Tuđmanova Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu ili ona koju predstavlja aktualna hrvatska predsjednica dokazana Europejka, Kolinda Grabar Kitarović.

Tim nevladinim organizacijama gospodari SDPartija, a one su njezine pokorne i dobro plaćene sluge.

Dakle, kakva je to osoba – k tome i predsjednik Partije a koja sebe smatra nositeljem antifašizma – može donijeti ovakvu šovinističku političku odluku? Zoran Milanović, predsjednik vlade jedne zemlje članice EU, međutim kako to smiju nevladini borci za ljudska prava odšutjeti?

Prema spomenutoj odluci predsjednika vlade Republike Hrvatske, nositelji srbijanske putovnice ne mogu preći hrvatsku državnu granicu na Bajakovu?! To je toliko odvratno, od čega je samo gori muk nevladinih organizacija, tzv. borca za jednakost i ljudska prava, šutnja tzv. lijevih intelektualca... što je s Documentom, i njezinom militantnom aktivisticom, Vesnom Teršelić, za koju niti ne znamo je li hrvatska državljanka? Što je s bratom sestre Pusić i ostalim higijeničarima hrvatskog društva?

Da su ispravni i dosljedni svi oni morali biskočiti na stražnje noge i tražiti Milanovićevu ostavku. Gdje su njihovi prosvjedi pred Banskim dvorima i što je sa Srbima u Milanovićevoj vladi? Partijska stega, strah ili predizborni dogovor? Omilila im se ministarska fotelja ili je riječ o brutalnoj političkoj igranci čiji su im detalji dobro poznati?

Uznemirena srbijanska javnost uspoređuje ovaj Milanovićev potez sa rasnim zakonima u NDH i opet se Hrvatima u Srbiji viče: ustaše, ustaše! Nepošteno i netočno, nego neka srbijanski mediji prouče zakone u NDH. Nigdje toga prema Srbima nema. Ovo na Bajakovu je odluka pomračenog uma. Međutim, je li to i jedna od Milanovićevih namjera?

Milanović nije urbani ustaša, nije ni boljševik, to su Ivo Josipović ili Slavko Linić, na primjer, Zoran Milanović nije ni građanin nego kvartovski nakupac cigli; on je samoizrasla hrvatska sramota.

Mora se priznati da je srbijanski premijer Aleksandar Vučić u pravu kad se više ne želi natjecati u novoj balvanizaciji hrvatsko-srbijanskih odnosa; Milanović je sam sebi najveći balvan, Vučić ga je „provalio“ i sada mu udara ritam „dobošem“ kao medvjedu /“mečki“/ na lancu.

Međutim Zoran Milanović je isključivo naš hrvatski problem i rješavanje tog problema treba prepustiti ili biračima ili SOA-i ili pak psihijatrima i za to kvaificiranim ustanovama.

U ovom trenutku nevažno je Vučićevo četništvo, zato jer ni Milanovićev ratni put izbjegavanja mobilizacije ne treba isticati, nego važan je muk nevladinih organizacija i uvijek grlatih tzv. lijevih intelektualaca. A sa susjedima će se već dogovoriti nova Vlada, to svi od nje očekuju.

Maske su pale, nevladine organizacije su plaćenici Partije i lažni demokrate, lažni humanisti, humanitarci i lažljivi borci za ljudska prava; lažni antirasisti i antišovinisti, samo obični licemjeri i sinekuristi i hijene koje podržavaju Milanovića u tezama kako bi Srbija trebala čuvati istočnu hrvatsku granicu. Opasni i podmukli pa ih tako treba ubuduće tretirati.

 

L.C.

Share
0