U pozadini raspirivanja paklenskoga žarišta čvrsto stoji žilava ideja o restauraciji jugoslavenskoga državnopravnog koncepta, odnosno integracija balkanskog područja, koje bi kao prostor trebao poslužiti za širenje stješnjenoga sveslavenskoga prostora za nastupanje Putinove Moskve
Na političkoj pozornici u Hrvatskoj ne jenjava sukob političkih snaga koje tek prividno figuriraju kao ljevica i desnica. U medijskom prostoru, a inače ga nadziru „ljevičarske“ snage ta se podjela nakon poraza neokomunista na izborima za Hrvatski državni sabor retorički pojačala pa su pobjedničke stranke „desnoga“ političkog spektra preko noći postale filofašističke, a rusofilski Brozovi sljedbenici proglasili su se antifašistima, što je samo korak od primjene metoda revolucionarne borbe za osvajanje vlasti.

Takvu borbu suvremeni svijet nakon formalnoga raspada kominističkoga sustava danas prepoznaje uglavnom u nasilju t. zv. islamske države. Ta teroristička skupina, za razliku od svojih boljševičkih uzora, proračunato bira što šokantnija nasilna sredstva borbe za preuzimanje vlasti.
Medijsko-promičbena manipulacija ciljano je polučila stanovite učinke na raspoloženje javnosti, a i jedan dio ozbiljnijih ljudi nakon medijskih operacija iz svoje idealizirane slike svijeta počeo je sumnjati u vlastiti razum.
Naime, u pozadini raspirivanja paklenskoga žarišta čvrsto stoji žilava ideja o restauraciji jugoslavenskoga državnopravnog koncepta, odnosno integracija balkanskog područja, koje bi kao prostor trebao poslužiti za širenje stješnjenoga sveslavenskoga prostora za nastupanje Putinove Moskve.
Nasuprot tom jugonacionalističkom konceptu kao protimba stoji uglavnom nemoćna i šutljiva hrvatska većina, koja je vojničkom pobjedom u Domovinskom ratu nad srpskim agresorom stvorila međunarodno priznatu i nezavisnu državu Hrvatsku.
U toj proruskoj kampanji, a Putinova se Moskva, što joj priznaju i američki stručnjaci, izvrsno služi civilnim i nevladinim sektorim, sudjeluju i pojedine građanske udruge, koje novčano podupire Europska unija ili pak pojedine vlade država iz sastava Europske unije.
Ta sprega pojedinih europskih diplomata i stanovitih nevladinih udruga u Hrvatskoj očitovala se posebno tijekom obilježavanja Dana pobjede nad nacističkom Njemačkom, koji je u Hrvatskoj obilježen po sovjetskom, a ne po zapadnom modelu.

S druge pak strane, dok je civilizirana Hrvatska nedavno komemorirala žrtve masovnoga Brozova jugokomunističkoga pokolja hrvatske vojske i civila na Bleiburgu, predstavnik ekstremnoga dijela srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac i boljševičke snage t. zv. antife, na Petrovoj su gori, jednom od ključnih mjesta srpske terorističke pobune 1991. znakovito pripremale javnost za novi srbokomunistički ustanak protiv hrvatske države.
Stanje permanentnoga unutarnjega sukoba dviju državnopravnih koncepcija u Hrvatskoj ne pogoduje samo ostvarenju velikosrpske ideje, koju ministar za osvajanja susjednih država neskriveno promiče član Vučićeve vlade Aleksandar Vulin, nego i prodoru strategija u hrvatki prostor, posve oprječnima zapadnom uljudbenom krugu.
Naime na hrvatskom i području bliskoga hrvatskog okruženja sudaraju se već stoljećima različiti međunarodni interesi, a oni balkanskim čimbenicima često služe i za realizaciju vlastitih nacionalnih probitaka.
Tako se na primjer ruska politika na Balkanu snažno opire ulasku Srbije, Crne Gore, Makedonija i BiH u NATO savez, dok se istodobno, bar na javnoj razini, ne protivi njihovu ulasku u Europsku uniju.
Potporu ruskoj balkanskoj politici pružaju skupine srpske manjine u balkanskim zemljama i Hrvatskoj, koje se, uz pomoć instruktora iz Moskve, sad vrlo rafinirano služe „antifašističkim“ kampanjama i promicanjem navodne manjinske ugroženosti, što onda prikriveno, a po potrebi i javno podupiru pojedini europski diplomati.
U pozadini navedenih operacija potiče se antiamerička histerija u javnosti, a stvarno se skriva krajnji prusko-ruski cilj o potiskivanju SAD-a iz Europe i stvaranje osovine Berlin-Pariz-Moskva te pretvaranje Europe u glavnoga svjetskog konkurenta i protivnika Washingtonu.
Na nešto nižoj razini u igru za veliki ulog na Balkanu ušla je i Erdoganova Turska, koja islamski dio stanovništva u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Albaniji smatra ostatcima svoje nacionalne manjine.
Takav neosomanski pristup turske strategije prihvatili su gotovo svi bošnjački političari u BiH, koji svojom unitarističkom politikom dovode u pitanje sam opstanak hrvatskoga naroda u toj državi, a američkoj strategiji u neposrednom zaleđu južnoga krila NATO saveza održavaju permanentno nestabilno stanje.
Ta lokalna bošnjačka strategija nije prijatelj hrvatskoj državi, jer joj je primarni cilj, kao i u doba rata protiv Hrvata, izlazak dolinom Neretve na Jadransko more.
Teško je očekivati od relativno slabe hrvatski vlasti razumijevanje ovoga ključnog pitanja hrvatske politike. Tim više što jedan dio Vlade, zapravo onaj sastavljen od ministara nezavisne liste Mosta, svojom anarhičnom politikom, što iz neznanja, a što opet svjesno, otvara mogućnost za nastupanje pruske političke strategije.
Ključ za rješenje svih prijepornih pitanja nalazi se u Haagu, a pravomoćna presuda generalu Slobodanu Praljku i njegovoj skupini odredit će i buduću sudbinu hrvatske države.
Koliko su toga svjesni hrvatski politički čimbenici i jesu li uopće dorasli rješenju tog pitanja pokazat će vrijeme.
 
 
Ivan Svićušić
Share
0