Hrvati očito pamte kao ribe; nitko se ne sjeća ne tako davne 2000. godine, kad se, čim je Račanova vlada preuzela vlast, vladina delegacija predvođena ondašnjim potpredsjednikom vlade Slavkom Linićem otišla u London lobirati zajam za Agrokor.

Naime, Agrokor koncern i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) potpisali su 30. studenog 2000. godine u Londonu ugovor o sindiciranom kreditu u iznosu od 170 milijuna eura. Što je to, ako nije petljanje države u poslovanje poduzeća, dakle upravo ono čemu se zastupnici pravnih slijednika Partije ovih dana u Saboru protive?

Dižu i veliku galamu zbog Zdravka Marića, a zaboravljaju da je Damir Kuštrak bio član pet nadzornih odbora Todorićevih poduzeća, koji je otišao nakon petogodišnjeg staža u upravi Agrokora na mjesto zamjenika  ondašnjeg ministra financija Mate Crkvenca, čiji je sin menadžer u Konzumu, da bi se kasnije vratio u upravu Agrokor. Uzgred, tajnica ministarstva gospodarstva postala je Maja Brinar, također dotadašnja članica Uprave Agrokora!

U međuvremenu, svoje je mišljenje o stanju u Agrokoru dao i Slavko Linić, vođen nevjerojatnom mržnjom spram bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, te je za sve optužio njegovu vladu, naravno, nakon što je prestao biti ministar. Čini se da i Linić računa na već poslovični zaborav Hrvata, jer, kao što vidimo, on kao ministar nije uspio (htio ili mogao?) naplatiti porezni dug Agrokora, niti se Agrokor našao na „listi srama“ poreznih dužnika. Također, nitko se nije pozabavio temom koliko je, do koje mjere i na koje načine bivša Milanovićeva vlada pogodovala Ivici Todoriću.

>>

Ljude treba podsjetiti na to da je do 2010. godine, SDP promicao (sukladno samoupravnim teorijama) vrlo protukapitalističku ekonomsku politiku. Bilo je veliko iznenađenje kad se ondašnji šef oporbe, Zoran Milanović, sastao s Todorićem pred izbore 2011. godine. Dapače, njihov je ekonomski strateg (nakon odlaska Ljube Jurčića iz Partije) bio balvanaš Branko Grčić, koji je osmislio partijski ekonomski program imena „Gospodarska platforma Hrvatske“ zbog čije je „liberalnosti“  bio kritiziran od strane dobrog dijela partijskih boljševika. Tada je i ostvaren kontakt te napravljen dogovor s Božom Prkom, direktorom Privredne banke Zagreb, Ivicom Mudrinićem, predsjednikom Hrvatskog telekomaa i Ivom Ergovićem, vlasnikom Nexe grupe i predsjednikom HUP-a. Moglo se, dakle, zaključiti da se Partija okreće krupnom kapitalu.

Nadalje, zaboravlja se uništavanje maslinara i uljara od strane Tihomira Jakovine.

„Zbog interesa moćnog koncerna radi se šteta malim proizvođačima, neka Zvijezda objavi koliko ulja je otkupila u Dalmaciji i koliko ga je ovdje prodala!“ pozvao je onda Ante Matić ispred zajednice maslinara, dok je Zlatko Burić u ime maslinara otoka Šolte poručio da Todorić onemogućava dodjelu znaka izvornosti jer ne želi podvrgnuti svoje ulje kontroli i proizvoditi pod istim uvjetima kao u cijeloj Dalmaciji. Priča se godinama vrtjela oko petljanja vezanih za specifikaciju maslinovog ulja, a cilj svega toga jest bio izvršiti pritisak na hrvatske uljare i maslinare da podlegnu uvjetima koje je vezano za specifikaciju maslinovog ulja naumio postaviti Ivica Todorić, čime su oni itekako oštećeni, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU.

Kad smo već kod Tihomira Jakovine, treba se prisjetiti da je do rujna 2013. Todoriću dano na raspolaganje preko 620 milijuna kuna poticaja, a taj se iznos do kraja Milanovićeva mandata popeo na vrtoglavih 2 milijarde kuna.

Da stvar bude gora, Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, izvijestila je kako se tri Todorićeva poduzeća nalaze među pet onih koje su dobile najviše poticaja u 2012. godini. Radi se o tvrtkama Belje, Vupik i PIK Vinkovci, s tim da je Belje na prvom mjestu. Belje je iste godine dobilo milijune poticaja od države, a godinu je svejedno završilo u minusu.

Naime, kao potporu dohotku, poduzeće Belje je iz proračuna dobilo 72.025.926,17 kuna, dok je po ostalim modelima plaćanja 2012. godine dobilo 3.545.553,77 kuna. Prema izvješću Zagrebačke burze, Belje je godinu završilo u minusu od oko 100 milijuna kuna, dok je 2011. imalo dobit preko 90 milijuna kuna.

Gdje su ti novci nestali?

Kako je moguće da se uz toliko poticaje od države posluje s tako ogromnim gubitkom? Je li možda ovo razlog što je prije mjesec dana Branko Grčić u emisiji „Otvoreno“ kazao: „Oni što je po meni u ovom trenutku ključ je – ne širiti loše vijesti o Agrokoru“, čime je zapravo pozvao novinare da ne istražuju što se u Agrokoru događalo.

Također, nitko od glasnih partijaca ne spominje slučaj koncesije turističkog kompleksa Kupari, u okolici Dubrovnika. Preuzimanje tog kompleksa je bio zajednički (zločinački?) pothvat Todorićevog Agrokora, jedne od najpoznatijih njemačkih turističkih grupacija TUI i meksičkog Karisma International, a sve na inzistiranje Zorana Milanovića. Poduzeće koje je taj posao odradilo je Karisma Hotels Adriatic koju je vodio bivši ministar turizma Veljko Ostojić. Ostojićevo poduzeće nije bilo poznato javnosti do trenutka kad su gotovo preuzeli Hotele „Živogošće“ putem predstečajne nagodbe (Linić). To je bio jedan od Todorićevih velikih neuspjeha jer je cijelu stvar poništio Trgovački sud u Splitu s obrazloženjem da je cijela ponuda na štetu hrvatskog proračuna i javnog morala! Sve skupa se radilo o 300 milijuna eura.

Nitko ne spominje ni najneuspješniju ministricu u povijesti samostalne Hrvatske Milanku Opačić za čijeg je mandata Ministarstvo socijalne politike i mladih ugovorilo s Konzumom, putem otvorenog postupka javne nabave, prema kriteriju najniže cijene, u srpnju 2014. isporuku roba u vrijednosti od 1.275.014,31 kuna. Time je Todorić postao isključivi opskrbljivač svih ustanova za socijalnu skrb, iz drugog pokušaja, jer je prvi natječaj poništen, ali stara je partijska maksima da se ne treba držati zakona kao pijan plota…

Zaključno, Todoriću se pogodovalo itekako u vrijeme Račanove i Milanovićeve vlade, naravno na obostranu korist – i sad imamo to što imamo. Ipak, treba naglasiti da nije Europska banka za obnovu i razvoj bezrazložno davala kredite Agrokoru, jer je cilj bio stvaranje gospodarskog „regijonskog“ diva, što je jedan o početaka obnove „Jugoslavije“, o čemu sad novoizabrani predsjednik Srbije Vučić glasno govori.

>>

Isto tako, time je i odmah jasno zašto su se ruske državne banke upuštale u sumnjivo kreditiranje Agrokora; jer je i geopolitički cilj Rusa– južnoslavenska tvorevina na čelu sa Srbijom. Dakle, Agrokor nije samo ekonomska priča, ili krava muzara za izvlačenje novca od države, nego i geopolitički projekt u kojeg su upleteni svi politički čimbenici od 2000. godine, počev s Mesićem, preko Josipovića i Milanovića, ali i Zdravka Marića te trenutnog HDZ-a.

Vrijeme će pokazati što će se zbiti, odnosno je li „lex Agrokor“ i pozivanje Alvareza kao upravitelja Agrokora, u interesu Hrvata ili ne. U svakom slučaju, SDP ali i Slavko Linić, bi se trebali pokriti ušima, jer je upravo njihova politika dovela do stanja kakvo sada jest; ako ništa, barem je taj proces raspadanja dobrano ubrzala.

 

Ivica Sertić