HDZ je 2011. potpuno na koljenima, mrtav, nevjerodostojan i kompromitiran. Dvoje ga ljudi, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, nakon teškog poraza na parlamentarnim izborima, uskrisuju i pobjeđuju na svim izborima, pa tako i na parlamentarnim 08. studenoga 2015., na kojima je HDZ iznova postao najjača politička opcija u Hrvatskoj.

Najvažniji izbori bijahu upravo predsjednički koji su mogli otvoriti novu etapu moderne hrvatske povijesti ili produžiti onu fazu koja je započela 2000 godine. Nije bez razloga Ivo Josipović u svim anketama imao 105% podrške i medijsku potporu kakvu ni "diktator" Tuđman nije imao u vrijeme svoje "strahovlade".

Ne počinje 2012. godine uzalud medijska hajka na Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Aktiviraju se stari kadrovi od Manolića i Mesića, ne miruju ni Gregurić i Valentić, novo stanje stvari ne prihvaća niti Vladimir Šeks; Jutarnji i Večernji list kao mediji čiji vlasnici odgovaraju središtima moći izvan Hrvatske besprijekorno ocrnjuju novo vodstvo HDZ-a. Karamarko je prvo Mesićevac, pa ustaša, i na koncu udbaš; Brkić je plagijator, kasnije je Miji Crnoji pronađena baraka umjesto kuće, ministru Šustaru se prigovaralo da dovoljno ne podržava Borisa Jokića, Hasanbegović je okarakteriziran ustašom, a cijela je Hrvatska optužena za "bujanje ustaštva".

Isto tako, ne smije se smetnuti s uma da se u isto vrijeme u svijetu događaju značajne promjene. Migrantska horda preko Turske navaljuje u Europu, Rusija anektira Krim, Turska se vraća osmanizmu, Njemačka gradi Sjeverni tok, Višegradska skupina otkazuje poslušnost Bruxellesu i Berlinu, a o Brexitu ne treba ni govoriti. Ako netko smatra da se, primjerice, Brexit dogodio spontano, nenadano, "voljom naroda", onda je taj jednostavno politički nepismen. Koliko je stotina milijardi eura u britanskom gospodarstvu, bankama i poduzećima; cijeli je Commonwealth u pitanju. Nije se to moglo dogoditi jer se jednoj političkoj opciji htjelo istupiti iz EU - ne može se takvo što u Velikoj Britaniji dogoditi, bez kontrole i nadzora, jer je to “volja naroda” iskazana na referendumu?

Međutim, jedan je događaj koncem 2012. predodredio dugoročnu sudbinu Hrvatske. Riječ je o oslobađajućoj presudi generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču pred Haškim sudom i odbacivanju teza tužiteljstva o tzv. udruženom zločinačkom pothvatu. Tom presudom skinuta je pretposljednja stigma s Republike Hrvatske. Nakon ove presude rijetkima je bilo očito da je i službeno okončana era detuđmanizacije. Međutim, dug je put do implementiranja takvog strateškog zaokreta u glavama hrvatskih političara. Trebalo je dosta političke snage i volje kako bi se  političke snage nesklone doktrini Franje Tuđmana, a time i postojanju hrvatske Države, uklonilo iz hrvatskih institucija.

Na središnjem skupu HDZ-a i tadašnje Domoljubne koalicije u zagrebačkoj Areni, 05. studenog 2015. godine, nisu se slučajno čule poruke podrške bivšeg slovačkog premijera, te aktualnog: mađarskog premijera, irskog premijera, bugarskog premijera, izaslanika bavarskog CSU-a i njemačkog CDU-a, ali i šefa slovenske desnice Janeza Janše. To je bila jasna poruka da razna inozemna središta moći podržavaju ondašnju HDZ-ovu politiku, kojoj je jedna od glavnih točaka bilo približavanje Višegradskoj skupini, odnosno implementiranje one politike koju posljednjih godina provodi Predsjednica Republike.

Međutim, ono što je zaista rijetko tko u Europi očekivao, svakako je pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. U pola svoga mandata, jedini grijeh hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović je davanje potpore Hillary Clinton. Međutim, hrvatska predsjednica se vrlo brzo pribrala i otputovala u SAD na razgovore sa najbližim suradnicima novog američkog predsjednika. Dovoljno se prisjetiti zapjenjenih naslova vodećih medija, prozivki oporbe i rasprava tipa - je li trebala, ili nije, unaprijed kazati gdje, i zašto putuje, te da li je, ili nije, sama platila troškove putovanja?

Hillary Clinton je, kao i kod nas Josipović, imala također 105% potpore u anketama. Predizborna kampanja je, kao i kod nas, vođena na načelu "mi ili oni" i unatoč tome je – izgubila izbore. Kao što je već spomenuto, Donalda Trumpa su na napali s “Rusima”, no ako bolje promotrimo situaciju na geopolitičkoj sceni, stanje odnosa između SAD-a i Putinove Rusije, otkako je Trump na vlasti, nije nikad bilo gore od Hladnoga rata.

I tu se događa nešto što je prosječnom hrvatskom čovjeku, pa čak i najvećem djelu političara, zbunjujuće; Donald Trump prvo štiti američke nacionalne interese, a tek je potom konzervativac što je konstanta američke politike – političar sprovodi interese države, a svjetonazor je sekundarna stvar po načelu “panem et circenses”. Nemoguće je da, primjerice, američko-britansko ili američko-njemačko prijateljstvo odjednom “pukne”, bili na vlasti demokrati ili republikanci. Promatrajući nacionalne interese velikih sila, uvijek treba uzeti primjer poduzeća/korporacije; što je kapital veći, to se planira dalje u budućnost. Ako zamislimo SAD kao nacionalnu korporaciju, možemo bez ustezanja pretpostaviti da su oni isprojicirali većinu političkih kretanja diljem svijeta u sljedećih 50 do 100 godina.

Zašto bi netko ulagao u, primjerice, Hrvatsku kad budući izgledni premijer najavljuje lustraciju a njegovi koalicijski partneri i dobar dio najbližih suradnika s javnošću ne zna iskomunicirati temeljne ciljeve iste ili metodologiju sprovedbe?

Vidjeli smo da je (sad već) bivša veleposlanica SAD-a u Republici Hrvatskoj, Valls Noyes, neselektivno primala podatke od protuhrvatskih udruga i udruga koje financira grupacija Georga Sorosa temeljem kojih je slagala jednostrana izvješća. Možemo samo zamisliti što su spomenutoj veleposlanici o lustraciji ispripovjedali Gong, Centar za mirovne studije, Babe, Dokumenta, Antifašistička liga, Srpsko narodno vijeće i ostale udruge koje se otvoreno suprotstavljaju hrvatskim nacionalnim interesima, što je Valls Noyes proslijedila u State Department.

Isto su učinila i ostala veleposlanstva; svijet je u najmanju ruku o onima koji su zagovarali lustraciju stekao dojam kao o snagama koje će izazvati građanski rat i političku destabilizaciju Jugoistočne Europe. Kad se tome dodaju optužbe Sergeja Lavrova o fašizaciji Hrvatske, koje su zdušno podržale anacionalne snage u Hrvatskoj, sasvim je očito kakva se globalna utakmica igra na prostoru Lijepe naše.

Međutim, hrvatski političari bi trebali znati - lustracija se ne najavljuje u medijima, ona se provodi tiho, bez galame; maknut je Josipović, Radman, Rakić, Pejnović, Milanović, Pusić i mnogi drugi – krenulo je to pomalo svojim putem, ali ne može sve odjednom i na sva zvona – to je inače revolucija koja u pravilu završi krvavo.

Kako onda ne će Styria putem "Večernjaka" i “24 sata” na svaki mogući način krenuti protiv Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Kako Slavica Lukić, preko Jutarnjeg lista, neće svako malo plasirati pamflete o Milijanu Brkiću. Ili Nacional, odnosno Index ili njemački RTL. Upravo na taj način se izvanjska središta moći radi svojih strateških interesa, kao i Pukanićev Nacional prije 20 godina protiv Pašalića, uključuju u politiku određenje zemlje.

Kako bi se plan zaustavio, ili znatno usporio, bilo je dovoljno onemogućiti HDZ da ne bude u mogućnosti sam sastaviti vladu. I upravo se to dogodilo. Nakon toga se u glavama Gregurića, Valentića i Branka Roglića, ili im ju je netko došapnuo, rodila ideja o Tripartitnoj vladi. Na koncu je rješenje postao Most, koji je sam po sebi tripartitno rješenje.

Na koncu, treba razumjeti, primjer sa lustracijom je slikovit primjer zbog čega bi izvanjska središta moći upravo tomu bila nesklona; što je s INA-om i MOL-om, HEP-om, Agrokorom, Južnim tokom i ostalim projektima gdje su u igri silni novci? Što je s odnosom prema iznimno moćnom uvoznom lobiju, nedovoljnoj proizvodnji hrane, turizmom, i mnogim drugim pitanjima gdje izvanjska središta političke i gospodarske moći vide svoj interes?

Nije sve jednostavno, niti crno-bijelo, kako mediji vole prikazati; takvo poimanje svijeta imaju polupismeni komunisti stasali na "kumrovačkoj akademiji", ili u Pančevu, koji su desetljećima snimali filmove gdje “dobri” partizani uvijek naposljetku pobijede “zle” naciste ili ustaše.

U Geopolitičkim odnosima nema dobra i zla, ma što Papa iz Vatikana vikao – uvijek se radi o golim interesima, a svaki se interes na koncu svede na financijski interes.

Nastavlja se…

 

Josip Gajski

 

Vezani članci: