Godinama sam govorio da HDZ treba pomladiti; da trebamo naći mlade, obrazovane, bistre i beskompromisne, prenijeti im iskustva, naučiti ih zanatu i prepustiti im kako stranku, tako i državu. Čini se da me je jedino Božidar Kalmeta poslušao…

Nedavno se u javnosti pojavila fotografija Božidara Kalmete i Budimira Lončara, koja je napokon potvrdila da se neki od čelnika HDZ-a redovito sastaju, odnosno da vode državnu i stranačku politiku uz pomoć ljudi koji nisu u stranci, dapače, koji su desetljećima radili i rade protiv stranke i protiv države.

Istina, u stranci se osjećala (i još se osjeća) velika rupa t.j. praznina otkako su je napustili Mesić, Manolić i Boljkovac. Perković i Mustač su se taman trebali vratiti, ali ih je bespovratno udesilo suđenje u Njemačkoj. No, hvala Bogu na Božidaru Kalmeti! Ako sve prođe po planu, Budimir Lončar će se učlaniti u HDZ, a ne bi bilo loše kad bi, uz potporu nekadašnjih djelatnika SID-a, preuzeo stranku i poveo Hrvatsku u bolju budućnost. To je ta mladost, to su te mlade snage, a da ni ne spominjemo domoljubna, rodoljubna i patriotska čuvstva besmrtnog Bude Lončara od razdoblja OZNA-e do danas.

Vječni je Buda hrvatskoj javnosti poznat po tomu što je, kao ministar vanjskih poslova tadašnje SFRJ, predložio i podržao UN-ovu rezoluciju 713. iz 1991. godine kojom je uveden embargo na uvoz naoružanja za cijelu tadašnju SFRJ.

Međutim, Budimir Lončar je isto tako svjedok još nekih događaja, nerazjašnjenih.

Treba pratiti samo njegov "trag i rukopis", iako se radi o „finom i uglađenom diplomatu“. Postoji dokumentacija koja pokazuje da su ukupne aktivnosti 26. divizije tijekom napada na Široki Brijeg, na temelju uputa političkog komesara VIII. dalmatinskog korpusa Boška Šiljegovića, Srbina iz Prijedora i bliskog Rankovićevog suradnika, nadgledali politički komesar 26. divizije Dušan Korać, Srbin iz Kraljeva, i tada mlađahni Veljko Kadijević, Srbin iz Imotskog, tadašnji oficir u štabu 26. Dalmatinske divizije, kojom je u to vrijeme zapovijedao Božo Božović, Crnogorac iz Podgorice.

Prema izjavama nekolicine  svjedoka, tada mladi SKOJ-evac Budimir Lončar u to je vrijeme, po partijsko-komesarskoj liniji, bio jedan od  bliskih suradnika Dušana-Dule Koraća, političkog komesara 26. Dalmatinske divizije, i osobe koja je nadgledajući  pokolj na Širokom Brijegu bila lakše ranjena.

Isto tako, prema dostupnim pokazateljima, karijera Budimira Lončara naglo je krenula uzlaznom putanjom nakon 16. ožujka 1949., kada je  iz Rima  OZN-a otela  hrvatskog emigranta Dragu Jileka, nekadašnjeg  šefa Ustaške nadzorne službe (UNS) u NDH.

Ivica Krilić, tadašnji Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, u razgovoru za tjednik za tjednik Globus od 13.siječnja 1995. je izjavio: „Kad o ovome govorim, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije.“ Nakon otmice Jileka, Lončar je promaknut u šefa OZN-e u Zadru a u tom svojstvu je bio i uspješni polaznik Višu školu UDB-e u FNRJ. Unatoč suprotnim tvrdnjama jugoslavenskih publicista, iz Jilekova dosjea, koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, nepobitno proizlazi kako je bio otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je dugo godina držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije bez suda brutalno likvidiran, o čemu bi Lončar, kao i o egzekucijama na Širokom Brijegu, svakako imao što kazati.

Savjetnik i Stjepana Mesića i Ive Josipovića, a sad i Božidara Kalmete, odnosno Gordana Jandrokovića i Andreja Plenkovića, Budimir Lončar ne pokazuje nikakve znakove starosti, umora ili onemoćalosti.

Šef SDP-a Davor Bernardić je otkazao poslušnost i vodi današnji SDP u propast te, ukoliko ovako nastavi, sljedeće bi ga godine povodom Oluje Predsjednica Republike mogla odlikovati kao što je odlikovala Gotovinu i Markača, jer, to što Bero u posljednje vrijeme čini za Hrvatsku je više no je itko očekivao. Zato, s ciljem neutraliziranja Berinih aktivnosti, uskače Buda, te uz potporu nedirnute strukture nekadašnjeg SID-a pokušava HDZ transformirati što je moguće više na trag želja jugoslavenskih nacionalista.

Uistinu, bilo je frustrirajuće gledati prvo Sanadera, pa Vlaisavljevićku i sad djelom i Andreja Plenkovića kako uništavaju jedinu državotvornu stranku u Hrvata. Možda je prikladno što se sad sve objelodanjuje i to ovako bezobrazno, gurajući čovjeka s nekoliko kaznenih prijava na mjesto glavnog operativca HDZ-a u izbornim jedinicama gdje HDZ desetljećima ima iznimno veliku potporu, samo zbog želje i volje jugoslavenske mumije koja iz nekog razloga nikada nije osuđena za veleizdaju.

Naposljetku, neke pojave u povijesti jesu kratkotrajne, odnosno postoje dok ne posluže svrsi.

Sve više izgleda da bi HDZ, ukoliko se kakvo iznenađenje ne dogodi, u budućnosti mogao postati takva jedna pojava; ljudi su se okupili, stvorili stranku i potom stvorili i obranili državu. Međutim, nakon smrti utemeljitelja stranke krenuli su procesi koji su se i te kako odrazili na budućnost i danas najjače stranke u Hrvatskoj.

Sudeći prema događajima nakon 2000. mnogi se s pravom pitaju - je li HDZ stranka koja će uspješno Hrvatsku voditi dalje?

Sustavno ignoriranje volje naroda, odnarođenost, postojanje elemenata protudržavotvornosti, poltronstvo, sluganstvo, elitizam i loše kadroviranje (zbog namjernog blokiranja zanavljanja stranke – su elementi koji ukazuje na uzdrmanu poziciju HDZ-a kao nositelja temeljnih odrednica hrvatske politike i čuvara hrvatske državnosti.

Dovoljno je istaknuti što ministar pravosuđa Bošnjaković nije uoči obljetnice Oluje htio posjetiti i odati počast na grobu ratnog ministra Gojka Šuška (kojeg se potiskuje i prešućuje otkako je preminuo), vjerojatno prema savjetu Budimira Lončara.

Tuđman je ipak u jednoj životnoj fazi bio komunist, a ratni ministar obrane Gojko Šušak nije, što mu štovatelji Bude Lončara i Jože Manolića nikada ne će oprostiti.

 

Josip Gajski

Share
0