Evo prilike za Šustarovo iskupljenje! Naime, ministar obrazovanja, znanosti i športa je, preuzevši ministarsko mjesto, podupro reformu školstva koju je zamislila bivša odnarođena komunističko-četnička vlada Zorana Milanovića.

Šustar je prihvatio londonskog Srbina Jokića, koji je na čelu povjerenstva za izradu obrazovnog kurikula, i doveo ga pred Tomislava Karamarka, dakle čelnika najveće državotvorne stranke, čelnika Domoljubne koalicije i prvog potpredsjednika vlade.

Šustar se ponio poput pravog Hrvata; naivno i bedasto. Poput mnogih, smatrao je da nitko ne bi radio na cjelokupnoj reformi školstva s ciljem uništavanja istoga, dakle reformi, koja je potpuno strana hrvatskom i većinski katoličkom narodu u Republici Hrvatskoj. Kao uglađenom sveučilišnom profesoru, odmjerenom i elokventnom, nije mu padalo na pamet da su reformu započeli četnici prema naputcima Željka Jovanovića, odnosno Zorana Milanovića i Budimira Lončara, odnosno Beograda.

Sreća je u nesreći što je bivša vlast bila previše zaokupljena pljačkom i uništavanjem drugih segmenata hrvatske države i društva: od obrtnika, preko poljoprivrednika do branitelja, pa iz jednostavnog razloga – nedostatka vremena – nisu stigli sprovesti anacionalnu reformu čiji je krajnji ishod trebao biti zatiranje nacionalne svijesti, radikalna “sekularizacija”, t.j. prisilno i sustavno neomarksističko “pokrštavanje” i onemogućavanje bilo kakvog budućeg hrvatskog intelektualizma, koje bi se u nekim predstojećim mračnim godinama borilo za svoju domovinu i narod (kao 1848. ili 1970-ih).

Takvog je čovjeka i cijelu njegovu pomno biranu protuhrvatsku ekipu, ministar Šustar zanosno predstavio Karamarku i ovaj je, vjerujući u svoga ministra, pružio političku podršku. No, onda se dogodilo što se dogodilo, svi (relevantni) su, kad su dobili uvid u taj “jugoslavenski melting pot", se protiv toga izjasnili: Katolička crkva, Institut Ivo Pilar, Matica Hrvatska, HAZU, Društvo hrvatskih književnika, razni znanstvenici, pedagozi, učitelji, nastavnici i prosvjetari…

To je Tomislava Karamarka i cijelu Domoljubnu koaliciju dovelo u neprilike – jer oni odgovaraju hrvatskome narodu koji ih je izabrao kako bi se s vlasti zbacila crvena projugoslavenska neman i kako bi se popravila ogromna financijska, gospodarska, demografska i moralna šteta nastala od 2011. do 2015. godine. Ne mogavši sam sebi skočiti u usta, ministar Šustar je na sve daljnje kritike i na sva daljnja pitanja odgovarao poput pravog filozofa: nejasno, zakukuljeno i općenito, dok je trebao odgovarati znanstveno, precizno i koncizno kao molekularni biolog, što također jest po struci. Ponašao se poput filozofa među političarima i političara među filozofima.

Jokić se pobunio protiv zaključaka saborskog Odbora za znanost o proširenju te skupine dodatnim stručnjacima, te uputio svojevrsni ultimatum ministru obrazovanja Predragu Šustaru, kojemu je dao rok do srijede da se izjasni o zahtjevima „ekspertne“ skupine. Odmah bode u oči sljedeće: kako je moguće protiviti se proširenju radne skupine koja izrađuje obrazovnu reformu? Valjda je poželjno imati što više stručnjaka, znanstvenika, pedagoga i t.d?!

Neka ovaj „ultimatum“ bude napokon ono što će ministru Šustaru otvoriti oči; od preuzimanja ministarstva je imao posla sa zlonamjernim i opakim ljudima na čelu s Jokićem koji su dobili (i odradili) partijski zadatak vezan za uništavanje hrvatskog obrazovnog sustava.

No, neka ministar Šustar ne smatra Jokićevu izjavu ultimatumom, već prilikom za iskupljenje što nije tu nakaradnu marksističku splačinu već odavno obustavio. Na taj će način popraviti učinjenu političku štetu Domoljubnoj koaliciji i čelnom čovjeku HDZ-a. Tako će također pokazati da nije samo njegov kolega Hasanbegović jedini učinkovit ministar u ovoj inertnoj vladi i vlasti.

Reformu odbaciti, a Jokića i njegove orjunaše poslati natrag u London pa neka Karađorđevićima i Windsorima u Engleskoj reformiraju do mile volje.

U protivnom, budemo li i dalje imali Jovanović-Jokićev kurikul, tada ćemo dobiti i novog ministra  obrazovanja.

 

Ivo Sertić