Primijetio sam jednu zanimljivu pojavu kod starijih pobornika lijeve fraze. Naime, njih kao da godine koje protječu oslobađaju obveze da se drže činjenica i istine, čak se i ne trude oko poluistina, oni ćute da su stekli toliki autoritet da njihove riječi postaju djelima, to jest činjenicama.

Kako su navedeni mahom jugonostalgičari, primjereno ih je nazvati jugolašcima. Njihova laž nije obična laž nego je laž u funkciji jačanja jugoslavenske ideje, te kao takva njima se čini više nužnom negoli lažnom.

Jedan od takvih jugolažaca je i Igor Mandić. Što biva stariji, nos mu postaje sve duži. Taj poremećaj ide dotle da mu je mozak u Beogradu, a nos u Zagrebu. Evo kako laže Igor pišući sljedeće: ''Kako i zašto se Hrvatsku televiziju /HRT može, smije i želi nazivati 'partizansko-četničkom', kad upravo ta HRT, usprkos raznim upozorenjima, još i danas na svojim ekranima promiče USTAŠKU riječ PROMIDŽBA??? Trebalo bi znati da tu riječ - kao istoznačnicu za reklamiranje, oglašavanje, ekonomsko-trgovačku propagandu - između desetina raznih pravopisa koji su u Hrvatskoj objavljivani proteklih stotinjak(!) godina, ima i sadrži jedino 'Hrvatski pravopis' Cipre i Klaića iz 1944. (a neke su nas dobre duše obdarile 1992. njegovim pretiskom???), a taj je, ukratko rečeno, ustaški pravopis! Ranije ta riječ nije postojala, a nakon što je NDH survana u kanalizaciju historije, nikome pismenome nije padalo na um da je uvrštava u potonje pravopise (Lupiga.com, 11. rujna 2015.)''

Na stranu sada to osebujno tumačenje hrvatskih riječi kao ustaških, besmislena i besramna laž je tvrdnja da riječ 'promidžba' uvrštena jedino u ''Hrvatski pravopis'' Cipre i Klaića iz 1944. Besmislena je i besramna zato što svatko pismen lako provjeri uvidom u neki od pravopisa koje ima doma da Mandićeva tvrdnja nije istina. Trenutno su mi pri ruci dva pravopisa: S. Babić, Moguš, Hrvatski pravopis, ŠK, 2010. I Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kolokvijalno poznatiji kao Jozić-Jovanovićev pravopis. U prvom je 'promidžba' na 342. stranici, a u drugom na 386. Dakle, čak i pravopis kojega je znatan dio hrvatskih jezikoslovaca i kulturne javnosti ocijenio kao korak nazad, od Londonca prema Novosadskom pravopisu, donosi riječ 'promidžba'. Tako da jadni Mandićev pokušaj jugopromidžbe ostaje samo gola laž.

No, ne bih se ovdje bavio jugolažima i nevješto složenim senilijama Igora Mandića da me u svom članku Mandić nije prozvao jednim od onih koji ciče jer ih nešto peče. Svrstavajući Joška Čelana, Zvonimira Hodaka i mene među one koji niječu postojanje ''srbofobije'' u hrvatskoj kulturi – a tu srbofobiju apostrofirao je kao problem hrvatske kulture sam Mandić – on kaže: ''Ali, ni ovaj mudrac (tj. ja, op. D. P.), kao ni Čelan, ni Hodak, nema ni trunčice dokaza o hrvatskoj 'srbofiliji' (dobro, dobro, nitko ne vapi za bratskim zagrljajem, jer taj može i ugušiti), već se samo okomljuju na moju malenkost, koja se usudila zinuti i reći nešto neprilično. Jer, koliko god taj trojac otklanjao 'srbofobiju', samo se još više uprljava svojim otporom, budući da ne bi cičali da ih nešto ne peče.'' Zanimljiva logika! Po Mandiću nema ništa između filije i fobije, kao da nikada nije čuo za ravnodušnost ili barem racionalan, neemotivan odnos prema nekoj pojavi!?

Ali kad baš hoće, dajmo mu i primjer nepatvorene srbofilije u hrvatskoj kulturi. Sam Mandić cijelim svojim likom i djelom svjedoči o toj ljubavi prema Srbiji i srpskoj kulturi, kadšto gotovo adolescentski žarkoj, romantičnoj i nekritičnoj ljubavi, neobičnoj za tako vremešna čovjeka. A Mandić je, ne zaboravimo, hrvatski književnik. Ili možda nije? Ako nije, ispričavam se i podastrijet ću mu novi primjer srbofilije ako se izjasni da nije dijelom hrvatske kulture.

 

Damir Pešorda

Share
0