Danas, prvog prosinca, po meteorolozima, nastupa klimatološka zima. Iza nas je neuobičajeno topla jesen, a pred nama, čini se, vruća zima. Politička, naravno. Štrajk prosvjetara još traje, rogobore i drugi sindikati, doktori, medicinske sestre, carinici, policajci… Kao da se sve urotilo da Andreju Plenkoviću ukrade Božić i milinje šestomjesečnog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom.

Ovih mi dana pozornost privuče reklama u kojoj se govori nešto o ''bajkovitom Božiću''. Nekako mi nije dobro sjelo. Božić nije i ne bi smio biti bajkovit jer kršćanska vjera nije bajka. Pa i ako je čovjek agnostik koji drži do kršćanske tradicije – Božić mu nije bajkovit. Nego je dobro strukturiran sklop običaja, rituala, srdačnosti i svečanog raspoloženja, važan dio identiteta. Kičaste sličice, sobovi, zvjezdice, zimzelene šumice, bjelobradi djedica u crvenom mundiru i crvenim čizmicama…

Peti dan je jedna od gledljivijih i gledanijih HTV-ovih emisija. Barem je to bila donedavno. U različitim kombinacijama sudionika uvijek se držalo do kakve-takve ravnoteže između lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja. Čak i u emisijama kada bi nešto konzervativnije stavove ostao braniti sam Nino Raspudić, to mu je uspijevalo relativno lako jer su se s druge strane nalazili Rada Borić, Boris Jokić ili neki slični površni propagatori ideologije globalizma.

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ''povratka totalitarizma u novom obliku''. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ''da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti 'nova' vlast, jer je sve bilo zatrto.''

Stanoviti Ivica Ivanišević - o kojemu na Wikipediji ne saznah ništa, a poslije ćete saznati zašto je to važno – obrušio se ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji na Juliennu Bušić. Ona je za njega teroristkinja, bivša robijašica, pouzdanica Franje Tuđmana i očajnica.

Sto deset je godina od poznate Matoševe pjesme 1909., a ona je još aktualna. Stvaranju države unatoč. Dvadesetak godina nakon Tuđmanove smrti veliki dio onoga što tijekom devedesetih pod njegovim vodstvom ostvareno iznevjereno je, upropašteno ili barem dovedeno u sumnju.

Prije nekih sedam mjeseci pisao sam o izgledima za prijevremene izbore, no pri tomu nisam dovoljno uzeo u obzir Plenkovićevu opsesivnu želju da bude na čelu Hrvatske dok Hrvatska bude predsjedala Europskom unijom. Tu njegovu slabost nanjušili su koalicijski partneri, ali i kilava oporba predvođena beskrvnim Bernardićem i neobuzdanim Grmojom.

Hrvatska se stvarnost na prvi pogled čini zanimljivom, štoviše nepredvidljivom; no nakon nekog vremena čovjek shvati da se stvari stalno ponavljaju. Poslije ekscesa devedesetih u vidu stvaranja hrvatske države dvadesetak posljednjih godina potrošeno je na ponavljanje jednog te istog – upornom nastojanju da se taj nedopustivi eksces nekako ispravi, to jest novouspostavljena država demontira.

U jednoj priči Svetislava Basare junaku se, izgubljenom u samoposluzi, telefonski obraća Bog: ''Da znaš, imam veoma loše mišljenje o tvojoj prozi. Ne marim za prozu ni inače, ali o tvojoj imam izuzetno nepovoljno mišljenje jer je prepuna laži i kukavičluka.'' Basara je srpski pisac, a Srbi su skloni megalomaniji. Hrvatski pisci su puno skromniji, njima se Bog ne obraća, a ne brinu se ni zbog laži i kukavičluka u svojim pisanijama, oni očekuju tek pozive ovozemaljskih idola.

Nastup švedske tinejdžerske ekoaktivistice Grete Thunberg u UN-u imao je velik odjek i u svjetskoj i u domaćoj javnosti. Domaći komentatori komentirali su njezino djelovanje sukladno ideološkim pozicijama koje u svojim javnim nastupima inače zastupaju.