Po kršćanskom učenju poviješću ravna Providnost i povijest nije ništa drugo nego događanje Spasa, to jest uspostave Božjeg kraljevstva. Vrag je, držali su stari kršćanski mislioci, oponašatelj, nesposoban za kreaciju, Božji majmun. Vrag parazitira na Božjem djelu, ali i na ljudskom od Boga inspiriranom stvaralaštvu – tako da ga kvari, izopačuje, navodi na zlo.

Već odavno podjela na lijeve i desne ne opisuje dobro podjele na političkoj sceni, ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Svi osjećamo da se da se ta podjela istrošila, ali ne nalazimo odgovarajuću zamjenu. Držim da je to stoga što je u postmodernom društvu postalo sasvim normalno, štoviše poželjno, spajati nespojivo, miješati ono što ne ide zajedno.

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu.

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta. Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svaka politička stranka ima neki program. Iza tog programa obično stoji neki konzistentan i prepoznatljiv svjetonazor. Politika je, kaže se, umijeće mogućeg, stoga se u političkoj praksi rade razni kompromisi, to jest odstupa se od proklamiranih načela. Međutim, to odstupanje ipak ima neke granice, prelazak kojih neku stranku čini neprepoznatljivom, a u konačnici i izlišnom.

Duh vremena očituje se i u banalnim stvarima. Često o nekom vremenu možemo više doznati iz jedne novinske vijesti nego iz pretenciozne sociološke studije. Ovih su mi dana kao trun u oko upale dvije vijesti: jedna o tomu kako je Nikolas Cruz, ubojica sedamnaest učenika u srednjoj školi Marjory Stoneman Douglas u Parklandu na Floridi, zatrpan pismima obožavateljica i obožavatelja; druga o stanovitoj francuskoj veganki koja slavila teroristički napad islamista Redouana Lakdima jer je u tom napadu poginuo i jedan mesar.

U nedjelju 25. ožujka 2015. navijači crnogorskog kluba Budućnost na središnjem su zagrebačkom trgu razbijali kontejnere i boce te urlali: ''Ovo je Srbija!'' Zagrebački dnevnik Večernji list o tom događaju izvješćuje pod sljedećim naslovom i podnaslovom: Razbijali po središtu Zagreba: ''Specijalci priveli veliku skupinu huligana/ Još uvijek nije jasno koji su motivi ovog nereda.''

Uhodani obrazac opet se ponavlja: malobrojni no dobro raspoređeni ''naprednjaci'' – a to u Hrvatskoj znači oni kojima je Hrvatska draža kao geografski nego kao identitetski pojam – upotrebljavaju HDZ da provede nezgodne stvari koje se nominalno lijeva vlast ne bi usudila provesti.

Još kada sam tamo početkom tisućljeća pročitao kako Jozo Radoš u intervjuu u Globusu tvrdi, hoteći pošto-poto udovoljiti vremenu koje dolazi, da ne bi imao ništa protiv toga da mu se kći deklarira kao lezbijka – osjetio sam da stvari kreću nizbrdo. Da je pred nama, kako bi rekao popularni regionski kantautor, ''put za dovraga''. Jozu je njegovo outanje odvelo u Bruxelles, nas u zapadnobalkansku krčmu.

Godinama, štoviše desetljećima hrvatska košarka nazaduje, tone. Zanimljivo je da nitko od toga ne pravi problem, nitko ne drami zbog krize hrvatske košarke, nikomu ne bode oči da smo nakon sramotnog poraza od Rumunjske svrstani u istu jakosnu skupinu s Kosovom, dok su svima puna usta krize u nogometu iako smo po rezultatima nogometne vrste konstantno negdje pri vrhu europskog i svjetskog nogometa.