Nakon sloma drugog braka između HDZ-a i Mosta, potvrdila se, držim, ona da brakovi iz interesa funkcioniraju bolje od onih iz ljubavi. Naime, pretpostavlja se da su HDZ i Most ideološki desne, konzervativne opcije, te su, kao takve, dvaput ušle u brak iz ljubavi, ali su međusobne svađe dvaput bile uzrokom i burnog razlaza.

U svoj ovoj gužvi oko toga tko će koga, Plenković mostaše ili mostaši njega, jasno se pokazalo koliko se u Hrvatskoj malo drži do logike. I pokazalo se da se čestitost dokazuje time tko će glasnije za sama sebe vikati da je čestit. Pokazalo se također i to da se lukavost, lažljivost i snalažljivost slave kao vrhovne političke vrline.

Odmah nakon brisanja Hasanbegovića iz članstva HDZ-a krenuo je orkestrirani napad na njega. Prvo je Milijan Brkić između redaka dao naslutiti kako on kao musliman ne može biti autentični nasljednik tuđmanizma.

Kad ovaj članak izađe, vjerojatno će biti poznato čekaju li nas novi izbori ili ne. No, čini mi se važnijim od toga pozabaviti se enigmom Mosta u hrvatskoj politici. Premrežena korupcijom i zakulisnim vezama hrvatska politika godinama je samo povećavala odbojnost prosječnog hrvatskog građanina prema politici i političarima.

Ponekad se čini kao da hrvatska politika namjerno zatire nacionalni ponos vlastitih građana. Recimo, ovo sa Slovencima, Schengenom i novim režimom granične kontrole. Već nekoliko tjedana vodeći se hrvatski političari uvijeno žale kako nas Slovenci blokiraju. Pri tomu propuštaju spomenuti da su i oni digli ruku kada se na razini EU odlučivalo o tom režimu.

Malo gdje se toliko govori protiv korupcije i nasilja nad ženama kao u Hrvatskoj. Međutim, u praksi ne nailaze svi prijestupi iste naravi na istu osudu. Nije isto kada ženu mlati zaostali desničar ili napredni ljevičar, recimo. Lijevi šamar manje boli, zapravo uopće ne boli i može ga se podvesti pod malo čvršće milovanje.

Od svega što je obećao da će učiniti Donald Trump je uspio učiniti samo ono što je tvrdio da nipošto neće učiniti. Bombardirao je Siriju. Tako su se izjalovile nade svih onih koji su vjerovali da bi se Zapad mogao vratiti korag unatrag u okrilje provjerenih tradicionalnih vrijednosti.

Vijest na ovdašnjim portalima glasi otprilike ovako: ''Zbog sustavnih graničnih kontrola koje su u tijeku na svim graničnim prijelazima zabilježena su ogromna čekanja, posebice sa Republikom Slovenijom pa HAK korisnike moli za strpljenje i razumijevanje. Na Bregani se čeka preko tri sata.... (Indeks.hr, 8. travnja).''

Krajem osamdesetih godina dosta se govorilo o hrvatskoj šutnji. Milošević je rušio redom ondašnja komunistička vodstva republika i autonomnih pokrajina, a u Hrvatskoj je političko vodstvo šutjelo. Oni koji nisu šutjeli, podržavali su Miloševića. Kada je pokojni Stipe Šuvar počeo nešto petljati da je vrijeme da se kaže 'popu pop, a bobu bob' – u Srbiji su ga prozvali ustašom.

Priznajem, teško je naći koju lijepu riječ za Ivicu Todorića. Koliko se zna, nije se osobito isticao humanitarnim donacijama ili nekom prevelikom brigom za javno dobro. Ipak, krajnje je nepametno veseliti se njegovoj propasti, to jest propasti njegove korporacije. A upravo o tomu su se raspisali mediji u posljednje vrijeme, o izglednom slomu Agrokora.