Ponekad je potrebno politike uosobiti da bismo zorno pokazali njihov smjer. Kada je prije nekoliko dana Pupovac nahvalio Plenkovića i istodobno mu priprijetio da ni slučajno ne razmišlja o Hasanbegoviću kao ministru, dogodilo se jedno takvo uosobljavanje suprotstavljenih politika. Hrvatska se našla pred svojevrsnim raskrižjem: kamo i kuda dalje, Hasanbegovićevim ili Pupovčevim smjerom? 

Govor o krizi odavno je već postao konstanta u zapadnim društvima. Ta kriza ima stotinu lica i isto toliko naličja. Ipak, u podlozi svih tih kriza nalazi se, čini se, stanovita rasipnost. U zapadnoj Europi već gotovo dva stoljeća, izuzevši povremene velike ratove i ekonomske krize, živi rasipnički.

Iako se često govori da se naša politika previše bavi ideologijom, a premalo ekonomijom – činjenica je da naši političari u ovo predizborno vrijeme nemaju jasne odgovore na neka ključna svjetonazorska pitanja.

Kako se ljeto primiče kraju tako se zahuktava predizborna kampanja. Na žalost, glavni akteri političke scene ne pokazuju baš mnogo inovativnosti. Opet se sve svodi na stare trikove. HDZ forsira ''umiveno'' domoljublje, SDP-ov čelnik Zoran Milanović pak u predizborno vrijeme ne priznaje nikomu da je ''veći Hrvat'' od njega.

Imam pedeset pet godina i sjećanja za nekoliko stoljeća. Većina onog što čini normalno okružje prosječnog suvremenika nije postojalo kad sam bio dijete. I to ne samo što se tehnologije tiče nego ni onoga što se tiče običaja, životnih stilova, ophođenja.

U nedjelju 7. 8. 2016. Milan je Bandić najavio konferenciju za tisak u ponedjeljak tvrdeći da će na konferenciji iznijeti neke stvari od presudnog značenja za Hrvatsku. Bombastično najavljena konferencija za tisak pretvorila se u Bandićev performans u kojem je on mrtav hladan objavio začuđenim novinarima da je Drugi svjetski rat završio.

Ako se pozorno promotre aktualni događaji na hrvatskoj političkoj sceni, mogu se uočiti obrisi jedne nove paradigme. Period ''divlje'' demokracije devedesetih definitivno je otišao u ropotarnicu povijesti.

Mnogi datumi iz hrvatske povijesti svake godine posluže kao povod za ideološke ratove koji se u Hrvatskoj vode s nepromijenjenim entuzijazmom iako zemlja iz godine u godinu sve više tone u krizu, beznađe i siromaštvo. 27. srpnja svakako je jedan od tih datuma. Koji s Olujom desetak dana kasnije tvori jednu zaokruženu dramatsku cjelinu.

Masovno ubojstvo u Münchenu po svoj prilici nije teroristički akt već djelo psihički nestabilnog mladića. Tako se barem može zaključiti po svemu što znamo o tom događaju iz medija.

Čini mi se da već živimo u totalitarnoj distopiji samo se ne usudimo sami sebi to priznati. Mnoštvo je elemenata na osnovu kojih se razložno može zaključiti da je narav suvremenih društava totalitarna.