Kada je početkom tisućljeća Ivan Aralica nizom romana s ključem literarno portretirao nekoliko istaknutih aktera kulturne i političke scene u Hrvatskoj, pogođeni su digli veliku buku, a ni bijesa nije manjkalo. Sam autor i njegov tadašnji izdavač Josip Pavičić nisu imali ništa protiv te galame, naprotiv pogođeni su im svojim bijesnim reakcijama dali materijala za još poneku knjigu za koju se unaprijed moglo znati da će biti uspješnica.

Hrvoje Zekanović je prvi put u Sabor ušao zahvaljujući koaliciji njegove strančice s HDZ-om, a drugi put zahvaljujući Domovinskom pokretu. Nikada nije ostavljao dojam karizmatične osobe niti je pokazivao intelektualnu nadmoć u saborskim raspravama, no mora mu se priznati umijeće političkog preživljavanja.

Jedna u nizu stvari koja je privukla pozornost javnosti u ovom komešanju oko pandemije jest web stranica Hrvatske izdajice na kojoj se poziva građane da prijave u bazu podataka hrvatske izdajnike, odnosno one koje oni takvima drže. Uvijek budni hrvatski mediji i poslušna im hrvatska policija tu su plemenitu akciju ubrzo nakon otkrića sasjekli bez milosti.

Posljednjih nekoliko dana imam, kako službena medicina kaže, COVID- 19, pa mi se ne da još i pisati o toj temi. Stoga ću ovaj put nastaviti malo ležernije iliti u revijalnom tonu. Kako se izležavam i ne radim ništa pametno, u oči mi je upala grčevita borba Anke Mrak Taritaš u Saboru da se ukine PDV na higijenske uloške. Plenković joj je to spremno obećao, ali u nekoj nedefiniranoj budućnosti.

Gledajući neki dan ministra Beroša kako se pjeni i znoji nastojeći nas uvjeriti da vjerujemo znanosti, to jest njemu, zapitao sam se što se to uistinu dogodilo da smo prestali vjerovati? Jer ne treba bježati od toga da barem posljednja dva stoljeća ljudi uglavnom vjeruju ono što znanost tvrdi. Razlog je prilično jednostavan: znanost se pokazala iznimno uspješnom u ovladavanju prirodom i unapređenju uvjeta života. Međutim, još je postmoderna načela neupitne istine premda se postmoderni relativizam načelno nije odnosio na prirodne znanosti.

Pravu narav nekog vremena prepoznajemo tek kada prođe. Plodove onoga što se zbiva danas kušat ćemo sutra. Kada se činilo da se u zapadnom svijetu sprema odlučujući sraz globalista i suverenista, u priču se umiješala fatalna Korona, i sve okrenula naglavačke. Novi razdor dijelom ide po starim šavovima, ali najvećim dijelom stvara nove podjele. Prosvjedi protiv epidemioloških mjera diljem Europe ukazuju na to da će upravo te podjele u narednom razdoblju biti okosnica glavnih političkih sukoba u društvu.

Zidno slikarstvo u javnim prostorima možemo ugrubo podijeliti na dva tipa. U jednom preteže estetska nakana, u drugome pak pučka politička, navijačka ili neka druga poruka. Izvorno nastali u okviru narodnoga bunta protiv vlasti, murali su s vremenom poprimali sve više estetskih obilježja, tako da se danas može o njima govoriti kao posebnom žanru likovne umjetnosti. Međutim, izvorna namjena murala kao izraza pučkog političkog mišljenja očuvana je, štoviše ona u suvremenom hrvatskom društvu dobiva na važnosti. U tolikoj mjeri da se može govoriti o svojevrsnom ratu murala. Taj rat se za sada vodi oslikavanjem murala s jedne strane i njihovim prebojavanjem s druge strane. Uz popratnu medijsku halabuku.

Čitajući Večernji list, čovjek se ne može oteti dojmu da je Jugoslavija obnovljena.Posredstvom te tiskovine osrednja je srbijanska pevaljka prisutnija u hrvatskom javnom životu od hrvatskih akademika. Šuti se, doduše, i o novim starim planovima srpskih akademika. Ipak, otvori nam Večernjak tu i tamo i po koji prozor u svijet, ne samo u Srbiju.

Zapadnoj civilizaciji bez obzira na određene razlike pripada i Rusija jer je kršćanstvo ipak glavni sastojak te civilizacije. Veličanstvena je grčka filozofija, neprocjenjivo je iskustvo Rimskog Carstva za izgradnju državnih institucija i društva, neiscrpni su poticaji koji našoj umjetnosti i kulturi daju antički mitovi i antička umjetnost, no sve to bez kršćanstva ne bi bilo dostatno za izgradnju civilizacije nalik našoj.

Ovih je dana nakon godina i godina mudre šutnje HAZU izašla s odlučnim prijedlogom da Republika Hrvatska Srbiji ''ulazak u EU uvjetuje nedvosmislenim priznanjem hrvatskoga jezika.'' Ništa ade na Dunavu, ništa ratna odšteta, ništa odustajanje od regionalne jurisdikcije, ništa nestali, samo nam je srpski blagoslov da svoj jezik nazivamo hrvatskim važan!? Bravo, veleumne, sijede glave!