Sanjali su svoje snove i otišli preko oceana, ili barem neke velike rijeke. U domovini im je bilo tijesno, jer je tu carevao neljudski jugokomunizam. Tamo kamo su došli uletjeli su u nečiji drugi san, kao recimo američki, kanadski...

Početkom Domovinskog rata počeli su se vraćati pa su prestali kad jugokomunisti ponovo dođoše na vlast. Njihovim padom, valjda, ovih dana eto nam ih polako opet. I budite dobrodošli, ma što god mislili zapjenjeni apatridi po medijima.

Jedan što se vrati, Tihomir Orešković, mogao bi nam postati predsjednik Vlade. Jedna se vratila već prije, Kolinda Grabar Kitarović, koja nam je postala predsjednicom. Treći čovjek na vrhu, Željko Reiner, nije nikuda odlazio, ali je isto tako naporno u životu radio i ovih dana postao predsjednik Hrvatskog, najavi uskoro državnog (dabogda mu se pozlatilo), sabora. Za Božić svo troje ugledasmo na sv. misi, gdje se nađoše, barem tako posvjedočiše, ne iz običaja već iz uvjerenja. Konačno da i to doživjesmo. Kršćanstvo u miloj nam Hrvatskoj izlazi iz geta kamo su ga stjerali ne samo oni, nego i mi. Upravo jutros vozeći se slušah na radiju dvojicu svećenika i jednog civila koji rekoše da su kršćani. Jedan svećenik i jedan civil odlutaše u neke suvremene vode, a preostali se uglavnom držaše tradicionalnog crkvenog učenja. Slušatelji koji se javljaše biše potpuno na strani tradicije. Žao mi bi zbog toga raskoraka, ali što je tu je, treba to liječiti uz Božju pomoć.

Sve su ovo poteškoće zbog kojih će hod prema hrvatskom snu biti, i jest, posut trnjem umjesto ružama. A tako nam treba. Bi ga svjestan biskup Vlado Košić pa primijeni šok terapiju kada je Božo Petrov zaslijepljen zmijskim jugokomunističkim pogledom krenuo ravno u ralje. I trznu se, hvala Bogu. A biskup se ispriča zbog svega, onako kulturno, iako nije imao zbog čega. Lijek je lijek i ništa više. Onaj spomenuti preostali svećenik odobri dvojici biskupa javno kritiziranje biskupa Košića. I opet uleti u raskorak. Puk tako ne misli i dobro zna što je grijeh propustom. Biskup Košić ga očito nije napravio. Što prave naši vrli političari ovih dana prosudimo sami. Optužilo generala Zlatana Miju Jelića za navodne ratne zločine. I šutnja pade po zemlji Herceg Bosni, po zemlji Hrvatskoj. Kao da je vodio neki svoj osobni rat, a ne ih oslobađao. Dokle tako?

Važnost životnog postupanja ovih se dana pokazalo i na primjeru malene Belle Moore Williams. Razvikani mediji u hrvatskom puku naravno da nisu o tome pisali. Sve započe prošlog travnja kada dotična, u dobi od samo 14 mjeseci, poče gubiti kosu. Njezini bližnji odmah jasno opaziše da joj slabi i čitavo tijelo. Uzalud liječnička pamet, snaga joj je curila kao pješčani sat tako da je na kraju priključiše na uređaje. Ne dugo poslije toga rekoše da je stigao kraj, a i ona je izgledala već nogom na onom svijetu. Oprostili su se s njom, isključili uređaje. Umjesto kraja malena trznu ručicom. Pa onda poče samostalno udisati zrak. Nakon pola sata te životne borbe iz njezinih se pluća prolomi krik života. Pobijedila je. Zar treba opisivati kako je ta obitelj provela ovaj nedavni Božić?

Čudesan povratak životu iskusili su i čileanski rudari 2010. Valjda se negdje u mislima toga još sjećamo, ta sve je prenošeno uživo. Ovih dana o svemu se snima film, ali ovamo se o svemu tome opet ne govori. Bi to tada šok za sve, ne samo za Čileance. Najprije je trebalo pronaći jedan od nekoliko strojeva na svijetu koji su sposobni otkopati ih. I to sve u žurbi, jer su imali hrane samo za 3 dana, ako su uopće živi. Kopajući naslijepo uspjeli su ih pronaći na dubini od preko 600 m. Ali samo pronaći pomoću cijevi, nisu ih mogli kroz nju spasiti. No, jesu im mogli spustiti krunice, njih 33, koje je papa blagoslovio. Proširivši rupu uspjeli su im kasnije spustiti i nešto namirnica. Spašeni su, nakon 70-ak dana, upravo na dan posljednjeg Gospina ukazivanja u Fatimi, 13. kolovoza. Svi su o vratu imali krunice, zapovjednik smjene išao je posljednji. Kao jedan od naših bojovnika u prošlom, Domovinskom ratu.

Ništa manje upečatljiv nije ni potez Matta Birka, američkog nogometaša. Sa svojom momčadi 2013. osvojio je Super Bowl, san svakog američkog dječaka. Tradicionalna počast je primanje kod predsjednika. Birk je odbio prihvatiti poziv, jer je predsjednik Obama podupro industriju pobačaja. Nije mu to dopustila njegova vjernička savjest. Prisnažio je da je praktični kršćanin, a ne samo onaj na papiru.

Eh, da je ovakvih ljudina među nama! Bog nam neprestano pruža ruku, slično kao u prethodna dva primjera, samo je do nas koliko ćemo je prihvatiti. Kad je zagustilo pred izbore, onda smo se stali moliti da se ne dogodi povratak jugokomunista, sada nekako šutimo. A trebali bismo se moliti, svakodnevno, da Bog našoj domovini pokaže put. On to hoće, samo je do nas hoćemo li i mi. Vrijeme je pred nama, živi bili pa vidjeli.

 

Miljenko Stojić