Prikaz knjige: Ante Tresić Pavičić, Gvozdansko – epos u 32 pjevanja, priredila Dunja Fališevac, AGM, Zagreb, 2000.

 U dugotrajnoj povijesti hrvatske književnosti postoji cijeli niz književnika koji su u svojim djelima posezali za povijesnim temama. O uzrocima takvoga tematskog posezanja mogla bi se napraviti pozamašnija monografija. Toj skupini  svakako pripada i pisac raznovrsnih književnih djela Ante Tresić Pavičić (1867.-1949.), koji se svojim sve donedavno u rukopisu očuvanim eposom „Gvozdansko“ smjestio poprilično visoko na ljestvici onih književnika koji povijesnim temama osvježavaju dah hrvatskoj književnosti.

 U opširnom predgovoru svoga eposa auktor naglašava kako u velikim povijesnim događajima pronalazi vezu nacionalnoga jedinstva. „Oduzmite hrvatskom narodu književnost i historiju, što od njega ostaje“, pita i poručuje kako bi taj čas bio ravan primitivnim narodima, koji iščezavaju bez traga jer je prosvjeta najjača obrana naroda.

 Osvajači mogu razoriti tvrđave, gradove, crkve, monumentalne zgrade i sve umjetnosti, ali, tvrdi Tresić Pavičić, pisanu prosvjetu ne mogu.

 Napominje kako će se prije ili kasnije  ta duhovna sila pokazati jačom od njihova divljaštva te ih odagnati sa zemlji u kojoj je prah naših bezbrojnih mučenika. Književnost, jezik i povijest jesu zajednička duša čitavog naroda, smatrao je auktor nacionalnoga eposa, u koji je upravo ugradio sve te zajedničke hrvatske nacionalne značajke.

 Uostalom koliko je bio u pravu najbolje pokazuju sadašnji silni nasrtaji upravo na nacionalnu hrvatsku povijest, književnost i jezik, što se posebno očituje u pokušajima pojedinih državnih ministara da poput osmanskoga razbojnika Ferhat paše, još u svom mandatu bilo načinima perfidnog financiranja različitih protuhrvatskih projekata ili pak nasilnim uvođenjem sumnjive kurikularne reforme pa i „osmanske“ (istambulske) deklaracije dokrajče ključne elemente hrvatskoga identiteta.

 Ante Tresić Pavičić u eposu „Gvozdansko“, tom monumentalnom djelu hrvatske književnosti, tematski opjevava obranu hrvatske tvrđave Gvozdansko od Turaka, koja se tada nalazila na graničnom području Kraljevstva Hrvata s Osmanskim Carstvom.

 Naime, utvrdu je u nekoliko navrata neuspješno pokušao osvojiti Ferhat paša Sokolović, nu tristotinjak uvijek istih hrvatskih branitelja hrabro su je branili od tih nasrtaja.

Osmanlije su u tom pothvatu imale oko 30 tisuća vojnika, a zadnja njihova opsada počela je 3. listopada 1577. Turci su na kraju 13./14. siječnja 1578. ušli u grad, gdje su, što od rana, što od gladi, a što opet od zime, unatoč pozivima na predaju, zatekli sve branitelje mrtve.  

Ganut tom nevjerojatnom hrabrošću osmanski je vojskovođa Ferhat paša pozvao svećenika da hrvatske junake u vječnost isprati po katoličkom obredu. Nema, dakle, predaje!

 To je srž povijesnih činjenica, što ih je kao poticajni motiv u svom djelu, naravno proširujući ga cijelim nizom fikcionalnih likova i priča oblikovao Tresić Pavičić i tako stvorio velik nacionalni neoromantični ep.

 Naravno, njegov epos ne obiluje samo povijesnim i romantičnim sadržajima, on je također prepun raznovrsnim filozofsko-teološkim, nacionalnopovijesnim, estetskim i kulturnopovijesnim idejama i mislima.

 Stilistički pak gledano auktor je u njem sintetizirao tematske i idejne značajke hrvatske epike, koja se uz vlastite osebujnosti i sama oslanjala na europsku epsku tradiciju.

 Osim motivacijske priče o opsadi i obrani Gvozdanskoga, Tresić Pavičić je kroz usta glavnoga lika Damjana Doktorovića u središnji i najopsežniji dio svoga eposa utkao priču o hrvatskoj povijesti – od dolaska Hrvata pa sve do junačke obrane Gvozdanskoga, čime je epos dobio i značajku umjetničke sinteze hrvatske povijesti do potkraj 16. stoljeća. Neposredno poslije te sinteze, opet preko usta glavnoga junaka, auktor nudi i viziju hrvatske budućnosti.

Epos je ispjevan u deseteračkim stihovima raspoređenim uglavnom u strofe sa po šest stihova.

 Spomenute značajke uvode nas i u samu strukturu eposa čija je fabula razgranata i iznimno bogata epizodama, koje posve naravno mogu funkcionirati i kao manje vrlo uspješne cjeline.

 U epos je ugrađeno mnoštvo monologa, od kojih su najbrojniji oni Damjana Doktorovića, a uz njih valja pridodati i dijaloge umetnute tijekom međusobnih hrvatsko-turskih pregovora, koji figuriraju kao pokušaji nagovora na vjeru, a završavaju u ideji hrvatskoga etničkoga jedinstva, koja se pojavila tek u drugoj polovici 19. stoljeća pod utjecajem Francuske revolucije u politici Ante Starčevića.

 U priču nas, smješten podaleko od prošlosti, dakle u suvremenost, uvodi pripovjedač koji tu prošlost zaziva, što na simboličnoj razini upućuje na suvremeno značenje eposa.

 Cijeli je niz likova sukladan tradiciji hrvatske epske književnosti – od Ferhat paše koji se u nekim elementima podudara s Mažuranićevim Smail-agom do ratnice Dore Zrinski, koja kao lik funkcionira i kao Gundulićeva Sokolica u „Osmanu“.

 Književnu vrijednost djela, njegove filozofsko-refleksivne dionice na  neposredan način upotpunjuje bogato poznavanje ratne strategije i taktike, koja posebno dolazi do izričaja u onim dijelovima teksta, u kojima je obrađena bitka protiv Mongola.

 Premda je vrijeme u nekim ideološko-političkim pitanjima nadišlo auktorova razmišljanja, poglavito ona o odnosima katoličkoga i islamskog hrvatstva, ona u ovom eposu imaju samo rubno značenje, jer je i suvremena hrvatska država nastala na ideji pomirbe između onih koji su je svojom politikom nijekali i onih koji su se, poput branitelja u utvrdi Gvozdansko, za nju do zadnjega daha borili.

Šteta bi bila da ovaj uspjeli nacionalni epos, pisan neposredno prije Drugoga svjetskog rata i tijekom toga rata, koji se unatoč svojoj opsežnosti i danas u dahu čita, ostane nepoznat suvremenom hrvatskom čitatelju.

 

Trpimir Kovač/Hrvatsko slovo