Kad se podvuče crta iza Domovinskog rata, nakon srpske agresije na BiH i ratnog sukoba u toj bivšoj jugoslavenskoj republici, kad se danas analizira geopolitička karta na prostoru bivše Jugoslavije i anticipiraju budući događaji, može se zaključiti da je Slovenija Milana Kučana „stronghold“ yugokomunizma i uz velikosrpsku ideju „mastermind“ mnogih hrvatskih nesreća.

Nisu slučajno baš Slovenija i njezina Komunistička partija bili Titov izbor najmasovnijeg poslijeratnog stratišta u cijelog Europi. Tamo su izvršene najmasovnije likvidacije ratnih zarobljenika i civila, tzv. narodnih neprijatelja; u Sloveniji se uglavnom vršila likvidacija „ustaške“ Hrvatske i spremala jugoslavenska komunistička diktatura.

Dovoljno je pogledati u noviju prošlost, u ulogu Slovenije i njen dogovor s velikosrpstvom postignut još polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća ali i nakon Domovinskog rata, odnosno u procesu primanja Hrvatske u NATO i EU. Ulazak Hrvatske u NATO Slovenija nije smjela (makar je bilo ozbiljnih pokušaja) opstruirati, a ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju uspjela je odgoditi za osam godina. Namjera slovenskog komunističkog rukovodstva bila je maksimalno usporiti Hrvatsku na putu u europske integracije, tj. pričekati Srbiju i onda bi „bratski narodi“ ušli zajedno u EU čineći tzv. regijon ili treću Jugoslaviju.

U Sloveniji su recidivi yugokomunističke ideologije i jugofilije neizlječivi; u Jugoslaviji Slovenija je u svemu bila prva, u EU ona je beznačajna. Skorašnja parlamentarna pobjeda Marjana Šareca, osobe nepoznata podrijetla, doslovno nepoznatih roditelja, komedijaša kome su slovenski neokomunisti ukazali povjerenje i sedlali ga za novog čovjeka Kučanovog kontinuiteta – najnovi je projekt slovenske ljevice. Na taj se način u Sloveniji obdržava boljševički kontinuitet i dokazuje snaga vječitog gospodara Slovenije, Milana Kučana.

Dok svijet sa zanimanjem prati Trumpovu kampanju protiv odmetnutog sultana Erdogana i slamanje njegove neoislamističke diktature, IFIMES (Institut za Bliski istok i Balkan) – sa sjedištem u Ljubljani(?!) daje analizu američko-turskog sukoba s pozicija s(o)vjetske Revolucije i Pokreta nesvrstanih. Ta zelena transverzala od Teherana preko Bagdada i Istambula do Ljubljane, pod visokim pokroviteljstvom iranskih i turskih obavještajnih službi, zaključuje da američki imperijalizam i njegov predsjednik Donald Trump opet tlače cijeli nesvrstani svijet, posebno islamske države. Ovaj put "mrskom američkom imperijalizmu" suprostavila se Turska i njen vođa, Tayyip Erdogan, novi ataturk Turske sultanskih ambicija.

Za IFIMES je to „svečenički sukob“, kao da je riječ o razmjeni ratnih zarobljenika: američki pastor Andrew Brundon za turskog imama Fethuallaha Gülena! Sukob se prikazuje na osobnoj razini Trumpa i Erdogana, u pitanju je njihov prkos i nešto osobno? Po uhodanoj shemi negdašnjih blokovskih podjela, Institut vidi Vladimira Putina kao novog turskog saveznika, ne shvaćajući da su taj isti Putin i njegova bjelačka Rusija zadnja brana protiv nadirućeg islamizma. Sovjeti su i najveće muslimane pretvarali u najodanije boljševike. Vladimir Putin je boljševički Vođa carskog protokola. Turska računa na financijsku potporu Njemačke, stare saveznice iz 1. i 2. svjetskog rata, ali Njemačka ima i vlastitih briga od milijuna migranata koje treba protjerati do velike popularnosti ozbiljnih desnih stranaka. Upravo je njemačko-ruski projekt „Sjeverni tok“ bio početak razmimolilaženja između SAD i EU.

I za IFIMES svijet kao da se vratio u Titova vremena. Za njih i ne postoje druga. U izvještaju se ne spominje Erdoganovo gušenje državnog udara 2016. i preskače preko pola milijuna saslušanih, uhićenih i zatvorenih građana Turske. Ali se zato na agitpropovski način obrađuju američko-turski odnosi u prošlosti i veliča slobodarski duh Erdoganove politike i njegove zasluge za snažnu tursku državu. Ne spominje se tursko gospodarstvo i financije u rasulu, inflacija i devalvacija te uzastopni proračunski manjkovi u posljednjih deset godina i Erdoganova želja da postane „kalif umjesto kalifa“ svekolikog muslimanskog pučanstva. Između kaosa u Venezueli i Turskoj razlika je u desetak mjeseci zato se ne treba čuditi da Turska objavi denominaciju svoje nacionalne valute i skine, recimo dvije-tri nule. Slobodni se svijet u Venezueli bori protiv neokomunizma, u Turskoj protiv islamizma.

IFIMES je ustvari skupina yugonacionalista (Stjepan Mesić, Budimir Lončar) pojačana „jakim snagama“ bivšeg Pokreta nesvrstanih, a cijala ta parada pod je izravnom kontrolom Irana i Turske. To je toliko očigledno da IFIMES ni ne pokušavaju sakriti nazočnost („umirovljenih“) pukovnika i generala s Bliskog istoka u svojim tijelima. Uostalom sam naziv „Institut za Bliski istok i Balkan“ je neobično tendeciozan, jer što osim propalog Otomanskog carstva povezuje Balkan i Bliski istok(?), pa je umješanost Turske i zelena islamističke transfenzale jasna i očigledna.

Najviše iritira ta nevjerojatna umišljenost ocvalih komunističkih ideologa da ni od koga upitani i potpuno beznačajni bezočno djele pamet o događajima kojima ni po čemu nisu dorasli niti imaju bilo kakve relevantne informacije. Brifing turskih i iranskih službi previše je oskudan i podređen islamofiliji da bi se Institut svojim znanjem i analizama makar približio činjeničnom stanju u Turskoj i shvatio o čemu je zapravo riječ. Dioptrija „nesvrstanih“ nimalo ne pomaže i sve njih pretvara u prave klaunove, a oni su zapravo samo islamističko „istureno odeljenje“, iranski i turski legionari.

Tayyip Erdogan mora tek požnjeti sjeme zla koje je sa svojom partijom sadio od 2002. godine te shvatiti da tiranije imaju rok trajanja. Poljoprivrednu zemlju bez vlastite tehnologije i znanja Erdogan je vratio na poziciju „bolesnika na Bosporu“ i uništio Ataturkovo životno djelo, sekularnu Tursku. To Stjepan Mesić, Budimir Lončar i turski i iranski legionari na privremenom radu u Ljubljani nikako ne žele shvatiti.

 

L.C.

Share
0