Izmjena Izbornog zakona u BiH na temeljima Vashingtonskog i Dajtonskog sporazuma poželjna i neophodna, jer jedina daje Hrvatima šansu za opstanak u Federaciji BiH, zaustavljanje daljeg iseljavanja i onemogućava već trasiranu bošnjačko-srpsku podjelu BiH. Preduvjet za takvo što je, nedvojbeno, rezultat predstojećih Općih izbora ...

U razmatranju pitanja zašto u Federaciji BiH, pa i postdaytonskoj BiH, ne postoje stvarne građanske stranke - važno je poći od nekoliko činjenica koje su stvarnost u BiH!

Postdaytonska BiH, odnosno područje jugoistočne Europe, je teritorij na kojem su se prije 1000, odnosno 500 godina, susrele i sukobile tri velike civilizacije i taj sukob stalno traje do današnjih dana! Mir je vladao samo u trenucima kada je jedna od strana imala izrazitu prevlast u sili, te druge strane nisu mogle pružiti otpor dominaciji najjače strane!

Opasnost od šerijatskog modela

Na prostoru bivše Jugoslavije, u BiH a posebno u Federaciji BiH, nacije su se u prošlosti formirale temeljem religijskih načela. Tako su Hrvati isključivo katolici, Srbi pravoslavci a Bošnjaci su, zahvaljujući stoljetnoj osmanlijskoj okupaciji, prihvatili Islam. Hrvati i Srbi u prošlosti su prihvatili europski pristup nacionalnom pitanju, dok su Bošnjaci, u ogromnoj većini, prihvatili islamski pristup u kome je vjera dominantna nad nacijom. Upravo zbog takvog pristupa, Hrvati i Srbi ustrajavaju na konzumaciji nacionalnih prava, dok Bošnjaci, zbog svoje brojnosti ali i negativističkog pristupa nacionalnom pitanju, ustrajavaju na građanskom modelu koji će im u budućnosti donijeti punu dominaciju u BiH. Međutim, zbog traženja unutar bošnjačkog etnosa nejasno je kamo procesi mogu otići. Dok se među Bošnjacima čuje opcija koja zagovara iskorak prema europskom građanskom modelu, puno je snažnija i brojnija ona koja zagovara iskorak prema šerijatskom modelu "građanstva"!

U postdaytonskoj BiH, posebno na terenu bošnjačko-hrvatske Federacije, nastale političkim dogovorom Bošnjaka i Hrvata, se po imenu i prezimenu u preko 95% slučajeva može prepoznati koje je vjere, odnosno nacije nositelj imena!

Ovo stranci koji djeluju u BiH najčešće ne znaju, pa im tu činjenicu treba stalno iznova objašnjavati i ponavljati! U arapskim zemljama Mustafa ili Muhamed mogu biti kršćani, jer su to arapska narodna imena koja ne određuju automatski vjersku pripadnost, što je odgovornim europskim i svjetskim političarima poznato, dok su na terenu BiH to isključivo muslimanska imena koja automatski određuju vjersku, odnosno nacionalnu pripadnost, što je međunarodnim političarima koji djeluju u BiH najčešće nepoznato! Iz tih razloga najčešće ni ne razumiju insistiranje hrvatske strane na punoj konstitutivnosti i pravu naroda i podržavaju isključivo princip sudjelovanja u vlasti, bez obzira što je riječ o složenoj višenacionalnoj državi s tri razine vlasti i dvodomim parlamentom na entitetskoj i državnoj razini.

Dva i pol do tri puta više Bošnjaka muslimana nego Hrvata katolika

Primjera radi, bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH ima dva i pol do tri puta više Bošnjaka muslimana nego Hrvata katolika, što daje ne samo izrazitu, nego apsolutnu prednost Bošnjacima, jer u takvoj građanskoj Federaciji BiH bi šanse Hrvata da realiziraju svoja nacionalna prava ili bude izabran prilikom isključivo građanskih izbora, koje stalno zagovaraju sve „građanske“ stranke), bile svedene na nulu i pomnožene nulom, obzirom na pomenuti brojčani odnos! A upravo se to sada događa u Federaciji BiH!

U konkretnoj situaciji, sve takozvane građanske stranke, u kojoj apsolutno dominiraju Bošnjaci, ali postoji i pokoji Hrvat koji, iz ovih ili onih razloga, oportunistički podržava bošnjačke interese, zastupaju isključivo bošnjačko-muslimanske interese, odnosno podržavaju sadašnju situaciju u kojoj bošnjačka strana ima, poslije ukidanja prava veta Hrvatima na razini Federacije BiH, nametnutog od strane Wolfanga Petricha, tadašnjeg Visokog predstavnika, apsolutni monopol u Zastupničkom domu i izvršnoj vlasti!

Posljedica takvog stanja, je nemogućnost upošljavanja Hrvata u državnim ustanovama i javnim poduzećima, jer su izmjenama niza postdaytonskih zakona, na osnovu kojih su prije Petrichevog ukidanja prava veta imali mogućnost utjecaja, Hrvati izgubili svaku realnu mogućnost proporcionalnog participiranja u vlasti i upošljavanja na temelju Vashingtonskog i Dajtonskog sporazuma. Poslije Petrićevog ukidanja prava veta u federalnoj vladi, u kojoj sjede tri Srbina, pet Hrvata i devet Bošnjaka, Hrvati nisu mogli ni na kakav način, čak ni uz potporu Srba, onemogućiti izmjene zakona, koje su Bošnjacima dale apsolutnu zakonodavnu dominaciju u Vladi Federacije BiH i Zastupničkom domu. Jedina brana potpunoj majorizaciji bio je, i ostao, Dom naroda, koji je stoga "trn u oku" zagovornicima velikobošnjačke dominacije na prostoru Federacije BiH.

Petrichevi postupci na prijedlog Alije Izetbegovića

Naime, na inzistiranje Alije Izetbegovića i SDA, koji kaže da „pobjeda SDP ne bi ukinula hrvatski veto u Domu naroda“ („BiH nema šanse sa postojećim konceptom vlasti“- Oslobođenje 19 maj 1998.), Volfang Petrich ukida pravo veta Hrvatima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, te se poslije te odluke, veto mogao staviti samo u Domu naroda.

Bošnjački ministri u Federalnoj vladi su poslije Petrichevog ukidanja prava veta Hrvatima, promjenili strategiju djelovanja. Umjesto zakona, počeli su predlagati uredbe sa zakonskom snagom, koje za razlike od zakona nisu morale ići pred Dom naroda, nego su preglasavanjem u Federalnoj vladi po hitnom postupku upućivane u Zastupnički dom Federacije BiH, gdje Bošnjaci imaju većinu! Tako je donesen cijeli niz uredbi sa zakonskom snagom, te izmijenjen Ustav Federacije BiH i Izborni zakon u skladu sa interesima Bošnjaka, što je Bošnjake dovelo u poziciju da preglasavanjem biraju Hrvatima predstavnike u skladu sa svojim političkim interesima! Ili jednostavno na listama kandidiraju "svoje" Hrvate.

Mate Tadić, raniji ministar pravde u Federalnoj vladi, te kasnije sudac Ustavnog suda, u više je navrata upozorio da je na ovakav način došlo do izmjene nekoliko stotina tvarnih zakona, uglavnom na štetu Hrvata!

Želja za apsolutnom dominacijom Bošnjaka u Federaciji BiH, koju SDA, SDP i ostale pseudograđanske stranke apsolutno podržavaju i brane, se vrlo dobro vidi iz izjave potpredsjednika SDA Šefika Džaferovića, aktualnog kandidata ove stranke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, po pitanju Mostara, gdje bošnjačke "građanske" stranke, zbog brojnosti Hrvata, ne žele primjeniti građanski model.

„HDZ se u Mostaru zalaže za rješenje „ jedan čovjek jedan glas“. To bi Mostar izjednačilo sa svim ostalim općinam u BiH, što je za SDA neprihvatljivo“ („Mostar je ključno pitanje“-Dnevni avaz-16 mart 2016.). Dakle sve općine u Federaciji BiH imaju jedan zakonski princip, ali Mostar mora imati drugi, koji onemogućava Hrvatima da na malom dijelu teritorije imaju vlast, kakvu Bošnjaci imaju na cijeloj teritoriji bošnjačko- hrvatske Federacije!

A da Bošnjaci imaju dominaciju u Federalnom parlamentu, još je 1997. priznao i akademik Muhamed Filipović, koji je prilikom pokušaja nekih bošnjačkih intelektualaca da formiraju bošnjački parlament, kao neku vrstu paralelnog parlamenta, podsjetio da Bošnjacima-muslimanima takav parlament ne treba, jer već „imamo svoju skupštinu, u njoj dominiramo. Ona je legitimni i legalni organ“ (Muhamed Filipović-Intervju dana“-Dani-April 1997.). U istom intervjuu "Tunjo" Filipović ističe kako smatra da “smo mi Bošnjaci temeljni narod BiH“, čime Hrvate stavlja u položaj obespravljene manjine, odnosno naroda drugog reda.

Poslije Petrichevog ukidanja prava veta, i posljedične izmjena cijelog seta zakona i Ustava, došlo je do potpunog isključivanja Hrvata iz zakonodavne vlasti, te su Hrvati na prostoru Federacije BiH, iste one koju su 1994. formirali zajedno s Bošnjacima, postali nacionalna manjina, što je Hrvate dovelo u neravnopravan položaj pa i pojačalo iseljavanje Hrvata iz Federacije BiH!

U okviru iste aktivnosi izmijenjen je i izborni zakon za izbor izaslanika u Dom naroda, pa sada svaka županija (kanton) u Federaciji daje po jednog hrvatskog predstavnika, a ne delegiraju se s prostora gdje Hrvati žive! Tako na pr. Goraždanski kanton u kojem ima nekoliko desetina Hrvata daje jednog izaslanika u Dom, kao i Posavska županija Kanton, koji ima nekoliko desetaka tisuća Hrvata! Herceg-Bosanska županije, na državnoj razini, nalazi se u istoj izbornoj jedinici sa Unsko-sanskim kantonom. Zahvaljujući brojnosti Bošnjaka, pa i Srba u posljednje vrijeme, Hrvati Livna, Tomislavgrada i Kupresa mogu ostati bez svog predstavnika u Parlamentu BiH ukoliko podjele glasove između dvije ili tri političke opcije (HDZ BiH, HDZ 1990. i HRS) a to se nije događalo ni u razdoblju između 1945. i 1990.

U praksi se događa još jedna anomalija, osmišljena za potrebe tzv. građanske opcije. Kao Hrvat na izborima se prijavi Bošnjak, sa muslimanskim imenom i prezimenom, i na izborima bude izabran s obzirom na ogromnu većinu Bošnjaka.

Istovremeno u županijama sa značajnim brojem Hrvata se bira samo jedan hrvatski predstavnik, umjesto više njih prema proporcionalnom odnosu! Čak ni nakon presude Ustavnog suda da je takav izborni zakon protivustavan, SDA i Bakir Izetbegović, odnosno bošnjačka strana ne želi se vratiti na zakone prije Petrichevog ukidanja prava veta! Jer sve tzv.građanske, odnosno bošnjačke, stranke u Parlamentu Federacije BiH podržavaju protivustavne zakone, koje Hrvate drže u podređenom položaju!

HNV i oporba po mjeri Bošnjaka

Hrvatsko narodno vijeće, HNV, odnosno skupina sarajevskih Hrvata potpuno lojalna velikobošnjačkom političkom projektu, dosada nije apsolutno ništa bitno uradilo na ovom planu! Praktično se sav rad HNV-a, kao i većine oporbenih hrvatskih stranaka, svodi na kritiziranje Dragana Čovića, bez bilo kakvog objektivnog plana, da se gore pomenute izmjene zakona vrate na osnove zagarantirane Vashingtonskim i Dejtonskim sporazumom! Naprotiv, cijeli niz članova HNV-a se javno oglašava, isključivo kad treba bošnjačkoj strani dati argumente protiv Dragana Čovića i HNS-a, odnosno protiv vitalnih interesa Hrvata u Federaciji BiH, a u korist bošnjačke strane!

U nizu takvih napora pokušajima davanja podrške isključivo velikobošnjačkim građanskim strankama, koje bi višenacionalnu državu trebale pretvoriti u unitarnu, kritizira se ideja o trećem entitetu, koji objektivno kazano ni Dragan Čović nikada nije tražio, ali se takvim pristupom Bošnjacima daju argumenti, da se svi prijedlozi HNS-a odbace pod optužbom - da se zalaganjem za prava Hrvata pokušava razbiti BiH!

Nedvojbeno, jedino Dragan Čović, odnosno HDZ BiH i stranke okupljene oko HNS-a, pokušavaju promijeniti sadašnju situaciju i vratiti izmijenjeni Izborni zakon i Ustav na polazne osnove dogovorene Vashingtonskim i Dajtonskim sporazumom, štobi omogućilo vraćanje statusa hrvatskog naroda u gore pomenutom smislu. Zanimljivo je da su i oporbene hrvatske stranke (HDZ 1990 i HRS) nedefinirane po ovom pitanju, što upućuje na zaključak kako njihova vodstva smatraju kako će se s HDZ-om BiH, u ime navodne demokracije, lakše obračunati uz izdašnu potporu glavnih protagonista velikobošnjačke politike (SDA, SDP i DF), nego uz potporu vlastitih birača.

Izborni po neustavnom izbornom zakonu

S ciljem realiziranja ovih manjkavosti, Čović je 2014 formirao koaliciju sa SDA i SBB-om očekujući, da će Bakir Izetbegović pristati na vraćanje prava Hrvatima koji su im pripadala po Vashingtonskom i Dajtonskom sporazumu, koji su potpisali i predstavnici Bošnjaka! Međutim, pune dvije godine Bakir Izetbegović i SDA ne pristaju na bilo kakav ustupak, kojim bi Hrvatima vratio ono, što im je velikobošnjačkim uredbama sa zakonskom snagom nepravedno oduzeto!

Ne uspjevši poslije dvije godine pregovora, pa čak ni poslije presude Ustavnog suda koja je potvrdila da je sadašnji Izborni zakon neustavan, postići kompromis sa Bakirom Izetbegovićem, Čović počinje zagovarati formiranje hrvatske izborne jedinice, odnosno taktički inzistirati na preraspodjeli teritorija. Međutim, ni ti zahtjevi nisu bili traženje formiranja trećeg entiteta, nego samo traženje izborne baze gdje bi i Hrvati imali mogućnost birati sami svoje prestavnike!

To nije postavljeno kao ultimativni zahtjev, nego samo kao jedno od rješenja. Pojašnjavajući taj zahtjev , Čović u Dnevnom avazu kaže da „se hrvatsko pitanje može riješiti i bez teritorijalnog preustroja. Za to je dovoljno kroz ustavne promjene i promjene Izbornog zakona vratiti Hrvatima dio prava koja im je pružao Vašingtonski sporazum, odnosno tekst izvornog Ustava Federacije BiH“ („Hrvatsko pitanje se može riješiti kroz promjene izbornog zakona“- Dnevni avaz, 26 avgusta 2016.).

Specijalni rat protiv hrvatskih političkih predstavnika

I Čovićevo medijsko povezivanje sa Miloradom Dodikom, na matrici teze o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević, je operacija iz domene specijalnog rata kojom se pokušava prikriti činjenica da Bakir Izetbegović više od dvije godine odbija prihvati prijedlog, da se sukladno odredbama Vashingtonskog i Dajtonskom sporazuma, Hrvatima vrate oduzeta zakonska i ustavna prava koja imaju prema odredbama spomenutih sporazumima, te Čovićev pokušaj da se dobije politički saveznik u tom nastojanju!

Zanimljiva su i tumačenja prema kojima su HDZ BiH i Dragan Čović navodno odgovorni i za kazneni progon hrvatskih branitelja. Međutim, svatko tko imalo poznaje odnose u BiH zna jako dobro da hrvatski politički predstavnici u BiH nemaju nikakve mehanizme ni u predistražnoj, istražnoj ni procesnoj sferi. Sve ključne mehanizme po ovom pitanju imaju politički predstavnici Bošnjaka, što je vidljivo i prema različitom pristupu prema tretiranju osumnjičenih iz reda HVO-a i Armije BiH. Ovakvim pristupom, bošnjačka strana štiti zapovjedni kadar i ratnu ulogu Armije BiH, kriminalizira HVO i HZ Herceg Bosnu, a podizanjem optužnica protiv ratnih zapovjednika HVO-a dodatno pojačava iseljavanje Hrvata, za što se opet putem sarajevskih medija i njima bliskih servisa u eter puštaju dezinformacije o navodnoj odgovornosti hrvatskih političkih predstavnika.

Što preostaje Hrvatima kao najmalobrojnijem narodu u narednom razdoblju?

Sve procjene, jednako domaće i međunarodne, ne dvoje kad je u pitanju izbor u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, bit će to Dragan Čović ili Željko Komšić, ukoliko Bošnjaci, zbog konfrontacije tri snažna kandidata (Džaferović, Radončić i Bećirević) budu u mogučnosti odvojiti dio glasova za potrebe inženjeringa neophodnog za izbor Željka Komšića. Stoga, kandidaturu Dijane Zelenika (HDZ 1990.) treba promatrati isključivo kao politički folklor koji ima za cilj jačenje Komšićevih izgleda...

Obzirom, da jedino stranke okupljene oko HNS-a daju nadu Hrvatima da bi mogli ponovo dobiti oduzeta politička prava, koji su imali prije Petrichevog ukidanja veta, čime im se daje mogućnost i šansa, da izbjegnu potpunu transformaciju u nacionalnu manjinu, neophodno je gore opisanu situaciju objasniti Hrvatima u cijeloj Federaciji BiH, uključujući i Posavinu, Hercegovinu i središnju Bosnu. Ukoliko to ne shvate, i pođu za lažnim obećanjima i zlobnim ogovaranjima, skoro će biti svjedoci transformiranja BiH u srpsko-bošnjačku državnu zajednicu, pod mentorstvom Moskve i Istambula.

To je važno naročito zbog toga što ne postoji nikakva alternativna mogućnost, da bilo koja druga hrvatska politička opcija ima bilo kakvu šansu, pa makar i minimalnu, bilo što izmijeniti u postojećoj velikobošnjačkoj dominaciji, obzirom na brojčanu dominaciju Bošnjaka (2,5-3 puta) i anomaliju da je većina bošnjačkih stranaka u vrh svojih izbornih lista stavila navodne Hrvate, bez obzira što se prema imenu u 95% slučajeva precizno može na glasačkim listama prepoznati Bošnjak-Musliman!

Izmjena Izbornog zakona u BiH na temeljima Vashingtonskog i Dajtonskog sporazuma poželjna i neophodna, jer jedina daje Hrvatima šansu za opstanak u Federaciji BiH, zaustavljanje daljeg iseljavanja i onemogućava već trasiranu bošnjačko-srpsku podjelu BiH. Teneljni preduvjet za takvo što je, nedvojbeno, rezultat predstojećih Općih izbora ...

        

 

F. Tipurić

Share
0