Ovih dana mediji objavljuju radosnu vijest: Srbi su Hrvatima do sada vratili 30 tisuća umjetnina koje su otuđili tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata!

Neki pišu da ta djela nisu ukradena već „spašena iz manastira, muzeja i crkava u Hrvatskoj, većinom tijekom operacija Bljesak i Oluja!“

Da pukneš od smijeha!

Hrvatska od Srbije potražuje još najmanje oko 25 tisuća, ako ne i puno više umjetnina, koja će prema svemu sudeći zauvijek ostati na „čuvanju“ kod srpskih četnika.

Nu, sad se postavlja pitanje (koje očito nitko ne postavlja): tko su ti, imenom i prezimenom, koji su otuđili tolike umjetnine i mogu li oni tek samo tako vratiti ono što im se ne sviđa, ili koje nisu mogli preprodati, bez ikakve kaznene odgovornosti?

To bi isto tako bilo, da malo karikiramo, da iz banke odnesete hrpe novca i da ga bez problema vratite za 20 ili 25 godina, bez kamata i bez ikakvih sankcija!

S obzirom da su te vrijedne umjetnine ukradene tijekom „građanskog rata“, kako bio rekao Aleksandar Stanković, kako to da u to vrijeme Hrvati nisu otuđili ni jednu umjetninu iz srpskih muzeja, crkava i manastira, od Novog Sada, Beograda, pa sve do Niša? Kako to da nitko od Hrvata nije „spašavao“ umjetnine u njihovu vlasništvu, a dobro se zna da smo ratovali protiv Srba? Zar se oni nisu plašili da bi u to vrijeme i oni mogli ostati bez vrijednih umjetničkih djela?

Srbi, kažu, da su oko umjetničkih djela, koja su kod njih bila na „čuvanju“, imali i financijskih troškova, jer su na njima obavljali restauratorske i konzervatorske radove, pa (očito) nema smisla da nam vrate ukradena djela koja su,vjerojatno zbog lošeg skladištenja, počela i propadati.

Nešto slično ne radi ni sicilijanska mafija!

Oni kad nešto otuđe ne vraćaju ili traže velike otkupnine.

A naši susjedi su pokazali „veliko srce“ i nakon 20 i više godina od rata vratili nam ono što je naše, kao da nam poklanjaju „Eiffelov toranj“!

Međutim, Hrvati su tijekom srbijanske i ine agresije ostali i bez novaca, strojeva, goriva, vozila, odnosno bez svega što se moglo ponijeti „tamo daleko“. Većinu (gotovo sve!) od toga također nisu vratili niti im pada na pamet da to učine.

U Hrvatskom saboru ovih dana često pitaju „di su pare“, a mi bi također pitali: gdje su srbijanski lopovi i zbog čega nisu dobili ni „crveni karton“, a kamoli optužnice za velike krađe?

Mladen Pavković