Izgleda da je došao čas kada Hrvati moraju odlučiti kako sačuvati svoj identitet i državu ili će ih zauvijek izgubiti. O tome će se odlučivati na slijedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. No, ovdje ću se pozabaviti samo sa predsjedničkima.

Svijest kod Hrvata je takva da mogu izabrati Milanovića kao što su ranije izabrali Mesića i Josipovića. Mnogi Hrvati još nisu shvatili da je jedini cilj Plenkovića rastočiti hrvatski identitet i državu i tako izgraditi svoju europsku birokratsku karijeru, a to može učiniti najlakše u suradnji sa Milanovićem kojeg je najvjerojatnije nagovorio da uđe u utrku jer se želi osloboditi predsjednice Kolinde Grabar Kitarović (KGK) koja ga u toj namjeri može spriječiti jedino ako pobjedi na izborima i postane slobodna i neovisna o njemu.

Kod mnogih Hrvata caruje još danas komunistička i jugoslavenska svijest pa jugoslavenski novinarski aparatčiki su je spremni pokrenuti lažima i tako obmanuti naivne birače. Sve pokazuje da se to već danas događa. Međutim, njima ne smeta iseljavanje hrvatske mladeži niti im smeta dolazak velikog broja imigranata koji mogu stvoriti kaos u državi zbog različitog poimanja duhovnog i ovozemaljskog života. Nitko nema problema se takvim pojedincima, ali veća brojka može postati kobna za Hrvate i za sve imigrante.

Hrvatska nikada u povijesti nije bila kolonijalna sila koja se bogatila na izrabljivanju sirotinje i nema iskustva sa velikom imigracijom i multi kulturom. Te jadne imigrante su stvorile kolonijalne sile isto kao što je komunizam unazadio i osiromašio materijalno i duhovno komunističke države i njihove državljane. Humano je pomoći čovjeku u nevolji, ali ne smijemo dozvoliti bivšim kolonijalnim silama da nam nameću zakone.

No, vratimo se predsjedničkim izborima. U tome će Plenkoviću dosta pomoći i Kolokušić koji uopće ne zna što je demokracija. On nije ni vrijedan moje pažnje. Za njega će glasati oni koji traže spasitelja, ali uvijek se prevare i razočaraju. Domoljubi forsiraju Škoru ne razmišljajući o posljedicama jer nisu svjesni da on nema šanse da postane predsjednik Hrvatske.

Škoro ima sve poželjne kvalitete, ali desnica nema dovoljno glasova da ga ustoliči za predsjednika. Zato je njegova kandidatura u ovom kobnom trenu za hrvatsku državu i narod nepotrebna već desnica mora glasati za KGK ako na toj funkciji ne želi vidjeti Milanovića, što je jako izgledno. Zamislimo načas kombinaciju Milanović i Plenković. Zar ne bi uskoro postali dio ''regiona''? Zar to ne plaši desnicu?

Ako KGK pobjedi na slijedećem izborima, sa njom više neće moći upravljati Plenković kao što je činio u posljednje vrijeme. Nakon pobjede, ona postaje slobodna u djelovanju, a toga se Plenković najviše boji jer je svjestan koliko ju je ucjenjivao. Njezino oružje protiv njega postaje njena karizma, sloboda i riječ jer će ga moći prozivati na svakom pogrešnom koraku, što nije mogla učiniti u posljednju godinu dana, ako je željela postati predsjednički kandidat. Njena kandidatura je ovisila i još ovisi o njemu, dakle, nije sigurna, a to je potvrdio i udbaš Šeks.

Zbog Plenkovićevih ucjena je počinila nekoliko gafova, ali ako ih se razumno objasnimo sebi samima, onda se njih može oprostiti. Mislim da je Plenković trenutno najpodliji i najlukaviji političar na hrvatskoj političkoj sceni. Prljave poslove za njega odrađuju drugi – nesposobni oportunisti , a po tome je sličan Titu. Dakle, on je diktator, trenutno malo nesiguran.

Bivši i današnji komunisti predsjednicu KGK nazivaju manekenkom, ali ne kažu tko je predsjednika/cu Hrvatske stvorio manekenom ili manekenkom. Zar to nije učinio Ivica Račan kad je mijenjao hrvatski Ustav uz veliku podršku taštog oratora i najvećeg političkog licemjera Vlade Gotovca te licemjernih i oportunih Nevena Šimca i Ive Banca? Gotovčeva taština je bila jača od njegove ljubavi za Hrvatsku, a Šimčeva i Bančeva pohlepa i kukavičluk su bili na visini.

Oni su rušili Hrvatsku u doba obrambenog rata, a Gotovac je prihvaćanjem Račana rušio i uništio političku karijeru naivnog Dražena Budišu, njegovog velikog obožavatelja. Jedno je Hrvatsku voljeti riječima, a drugo djelima. Gotovac je imao riječi, ali ne i djela. Gotovac, Banac, Cviić i Šimac su stvorili Hrvatsku kakvu imamo danas, dakle, vazalnu umjesto suverenu, a demokratski nedefiniranu i administrativno neuređenu. Oni su pokušali srušiti predsjednika Tuđmana u suradnji sa Mesićem i Manolićem.

Uistinu, predsjednica je počinila nekoliko gafova, ali se oni mogu opravdati na račun predsjedničke kandidature. Ti nije razumljivo samo onima koji razmišljaju srcem, ali ne i glavom, pa svojim izjavama daju hranu novinarskim aparatčikima da kreiraju javno mnijenje i pokreću naivne Hrvate da ruše svoju krvlju stečenu državu kao kad su glasali za Mesića i Josipovića. Umjesto da svjesno odbace podvale novinarskih aparatčika, oni ih slijede.

Ti novinarski aparatčiki su potomci komunista, udbaša, vojnih ''oficira'', kosovaca i doušnika, a glavni cilj im je srušiti hrvatsku državu i stvoriti neku novu Jugoslaviju. Oni su najviše djeca iz miješanih brakova koja ne poznaju drugi identitet osim jugoslavenskoga. U tome su vjerodostojni, ali nisu vjerodostojni kad je u pitanju istina. Nju skrivaju od javnosti u besmislenoj nadi da će stvoriti neku novu Jugoslaviju i ruše našu krvlju stečenu slobodu.

Stoga ću nabrojiti i analizirati sve njezine gafove. Prvi gaf je pozivanje četnika Vučića u Hrvatsku na zahtjev premijera Plenkovića jer on to nije mogao učiniti. On je mogao samo pozvati srbijansku premijerku Brnabić, ali ne i predsjednika Vučića, a to je od njega tražila Frau Merkel. On je lutkica u njenim rukama jer ona mu jamči europsku birokratsku karijeru koju on strastveno želi.

Zbog njegovih ucjena je povrijedila udovice hrvatskih junaka prigodom izglasavanja Istambulske konvencije(?). Taj gaf je shvatila i otkazala je odlazak u Marakaš. Četvrti gaf joj je bila izjava opet pod ucjenom predsjednika HDZ-a da bi se ponovno sastala sa Vučićem ako bi to otkrilo hrvatske nepokopane ratne žrtve mada ju je u prvom susretu izigrao na poznati i očekivani srbijanski način samo zato jer još nije razumjela srbijansku politiku. Ukrotiti četništvo se jedino može traženjem ratne odštete i to treba tražiti javno, bez uvijanja.

Međutim, ona je nametnula i neke nove ideje i na njima radila sa predsjednicima iz bivših komunističkih država koje se ne slažu sa idejama kancelarke Merkel jer je potpisala ugovor sa Putinom o opskrbi Njemačke ruskim plinom. Taj ugovor je jednako poguban za bivše komunističke države kao ugovor Hitler–Staljin, a Merkeličina lutkica Plenković to nije razumije pa je pokušao odbaciti LGT, Kolindinu ''Okomicu'' i najnoviju ideju o ''Tri mora''. Ove ugroze ga nisu zanimale jer je postao lutkica Frau Merkel.

KGK ima karizmu i hrabrost, a nju nema ni jedan hrvatski političar. Ona je uklonila Titovu bistu iz predsjedničkih dvora. Ona je prva prozvala Merkel zbog imigranata. Zbog toga ju je Merkel odbacila i priklonila se Plenkoviću. Svoju karizmu je nabolje pokazala na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Od ukočenih Putina i Macrona stvorila je slobodne i obične ljude te otkrila cijelom svijetu Hrvatsku. No, to se nije svidjelo Plenkoviću i okorjelim medijskim aparatčikima pa su je napadali sa svime i svačime, usporedivši ju sa prostitukom. Uz pomoć Putina je započela rješavati probleme rafinerije nafte u Bosanskom Novom. Zašto to nije riješio premijer Plenković?

Napadali su je medijski aparatčiki i desnica zbog premještanja njenog ureda po županijama. Zar se politika može voditi bolje od toga, a ona je tražila bilo svoga naroda kao što ga je tražio i Radić. To je Plenkoviću kao diktatoru nepojmljivo i ponižavajuće.

Ne volim politiku, ali se njome moram baviti. Ne pripadam ni jednoj političkoj stranki osim domovini Hrvatskoj, ali osjećam igru koju nameće Plenković. Da Milanović ne bi postao predsjednik, desnica mora glasati za KGK još jednom ponavljam. Ako se desnica ujedini u jednu stranku, već na parlamentarnim izborima može pokazati svoju snagu, a nakon nekoliko izbora možda i dobiti vlast. Razjedinjena desnica samo pomaže protivnicima Hrvatske da vladaju Hrvatskom. Međutim, ovo je druga tema. Za dom spreman unatoč Plenkovićem zabranama.

Srećko Radović