U ovoj gunguli oko azijskih migranata Europljani se drže smušeno. Nijemci su se isprva hvastali svojom snagom i dobrom voljom.

Mi ćemo, govorili su, do kraja godine primiti 800.000 tih nesretnika! Kancelarica Angela Merkel nadmašila je tu izjavu ministra unutarnjih poslova Thomasa de Maizièrea tvrdnjom: Nema gornje granice broju tražitelja utočišta u Njemačkoj. A onda, samo nekoliko dana nakon oduševljenog dočeka migranata u Münchenu, Varoufakisova se „moralna nacija“ sabrala i – ustuknula. Koliko? Toliko da je – kako tvrdi „najviši izvor“ iz hrvatske Vlade – Angela Merkel zamolila Zorana Milanovića da migrantsku bujicu malo zadrži u Hrvatskoj.

A Milanović? On je kancelaričinu molbu odbio. Rekao je: Ne možemo. A kancelaricu je poučio da „izbjegličku krizu“ treba rješavati u blizini njezina žarišta. Uz to joj je savjetovao da Turskoj, Grčkoj i Libanonu pošalje „dvije, tri, četiri milijarde eura“ za održavanje izbjegličkih kampova. To je dobra misao, no nije izvorna. Ona je, kao i tvrdnja: Hrvatska ne će biti sabirni centar za migrante, parafraza nečega što smo već čuli od madžarskoga predsjednika vlade Viktora Orbána. A Orbán je Milanoviću politička sablazan. On brani madžarsku suverenost podižući žičanu ogradu na granicama prema Srbiji, Hrvatskoj i Rumunjskoj! A Milanovića žica podsjeća na madžarske deportacije Židova u Drugom svjetskom ratu. Naravno, to nije njegovo osobno iskustvo, nego znanje povijesti. Asocijacija je šašava. A nije manje šašav ni odgovor na pitanje što će biti s hrvatskim vlakom koji je neovlašteno ušao u Madžarsku. Uzeli su nam Inu, veli Milanović, neka uzmu i vlak! Tako odgovara uvrijeđen dječak, a Milanović je predsjednik Vlade. No, što se tu može? Čovjek je osebujan. To je njegovo ljudsko pravo.

A ljudska prava danas u Europi bujaju. Neka nas ne zavaraju prekogranične svađice madžarskih, hrvatskih, slovenskih i austrijskih državnih dužnosnika u svezi sa smještajem, prehranom i prijevozom azijskih migranata. Te svađice samo prikrivaju pravi trijumf ljudskopravizma nad – državom! Nezakonit je masovni prelazak preko državnih granica postao „ljudskim pravom“. „Ljudsko“ je „pravo“ i pravo na bolji život u tuđoj državi. I nitko u tomu ne vidi ništa zlo. Dapače, svi drže da je to dobro. Kao da ne znamo da ne može biti dobro ono što je neodrživo. Prava se naime moraju hraniti i braniti. Stoga nema prava bez države ni države bez granica. Ali tko za to mari u Europskoj uniji? Ponajmanje smušenjaci i himbenici bez državničkog formata. Zato im je Viktor Orbán političko čudovište.

Čuje se doduše tu i tamo i pokoji razuman glas. Poneki se dužnosnici jadaju da „više ne možemo upravljati svojim granicama“, a samo je francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius zaključio da to čini upitnim smisao Europske unije.

Što o tim pitanjima misli Zoran Milanović? On o tomu govori u ideološkim prispodobama. Gnuša se nad Orbánovom vizijom Europe XXI. stoljeća „u žičanim ogradama“. To je estetski prihvatljivo. Ovdje međutim nije riječ o ukusu. Riječ je o „obrani od poplave“. Hrvatska, veli, može udomiti najviše tisuću ljudi. Dobro, ali i to je samilosno prenaprezanje zemlje iz koje se po procjeni demografa Stjepana Šterca zbog siromaštva i besposlice za Milanovićeve vladavine iselilo oko 150.000 ljudi.

Kolone koje nam preko Makedonije i Srbije stižu iz „Schengenskoga prostora“ Grčke Milanović sada upućuje u „Schengenski prostor“ – Slovenije i Madžarske. Isprva je planirao zbrinuti oko tisuću migranata. Ali od toga je odustao. Iznenadio ga je tridesetak puta veći broj migranata nego što je predviđao i nevjerojatno malen broj tražitelja utočišta. Stoga je, naknadno praveći od mane vrlinu, taj propali naum nazvao „Planom A“ i odlučio po tobožnjemu „Planu B“ migrante slati u Madžarsku i Sloveniju. „Plan B“ zasad dobro funkcionira. No ne zna se dokle. A Hrvati imaju nezgodna iskustva s Milanovićevim „Planom 21“, kojemu upravo istječe rok. Stoga danas strahuju što će biti s „Planom B“ ako Madžari, Slovenci i Srbi zatvore granice i kakav može biti „Plan C“.

 

Benjamin Tolić

Share
0